Štef u babinjaku
Kaže mi prijateljica u zrelim životnim godinama da je nedavno upitala svog muža Štefa bi li išao s njom u žensko društvo, moglo bi se reći „babinjak“. Kaže joj on na to: „Slušaj, tebe moram podnositi, druge ne moram!“
Prva mi je misao bila da je Štef iskrenim i grubim odgovorom odgurnuo u stranu neke njezine životne vrijednosti i njoj važne stvari, možda je na neki način čak i uvrijedio. Druga mi je misao bila kako, nasreću, ja nisam takav i da je Štef možda naživciran mnogim godinama zajedničkog života sa ženom jake osobnosti. Međutim, nešto mi taj vikend nije dalo mira. Razmišljao sam i uvidio da sam, nota bene, ipak vrlo sličan Štefu, a tako i moji drugi muški prijatelji jer naprosto, Bog stvori muško i žensko, svakog neponovljivog sa svojim različitostima koje se kroz bračni život katkada teže, a gdjekad lakše pomiruju.
Sve podnosi kao što Bog podnosi tebe.
(sveti Ignacije Antiohijski iz poslanice svetom Polikarpu)
Logika svijeta je trgovina – dajem da mi daš.
Nitko nije isključen iz božanskog poziva, osim ako se sam ne isključi
Godinama sam uporno odbijao ljubazne i strpljive Božje ponude – uz potpuno iste izlike generacija prošlih i današnjih ljudi – ne shvaćajući da će te moje loše odluke biti nepromjenjive nakon smrti. A treba jasno reći: neće se svi spasiti, nego oni koji te ponude prihvate. Vlastitom slobodnom voljom odbijati vječno spasenje u korist vremenitog, kratkotrajnog dobra, navezanosti ili prolazne požude znači već danas odbiti Život i poći u smrt i to ne figurativnu, nego stvarnu.
Zaklinjem vas dakle ja, sužanj u Gospodinu: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! Jedno tijelo i jedan Duh – kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!
(Ef 4, 1-6)
Gospodin nas sve s ulica i raskršća strpljivo poziva, želi da se Njegova kuća napuni jer u njoj, po Njegovoj riječi, ima mjesta za svakoga. Nitko nije isključen iz božanskog poziva, samo onaj koji se sam isključuje.
Sve su moje zloće, napasti, nevjera, samohvala i vlastiti nemušti pokušaji spoznavanja, promjene ili još gore, naivni pokušaji spašavanja svijeta, nedostatni za dosegnuti vječnost blaženu.
Ne mogu hodati vani s mikroskopom u ruci i vidjeti cjelovitost ulice: nogostup, zgrade, pješake, automobile. Treba mi prizma koja daje širu sliku stvarnosti u koju sam uronjen. Treba mi pogled prema nebu za novo svitanje. Pogled na Jedinog koji je uskrsnućem preobrazio svijet.
Ako sama sebe ne možeš odgojiti kako bi htio, kako ćeš moći drugoga oblikovati po svojoj volji?
Kad bi svi bili savršeni, što bismo tada podnosili iz ljubavi prema Bogu?
(sv. Toma Kempenac: „Nasljeduj Krista“)
Teret patnje uronjen u ljubav
Ranije sam često osjećao razne nemire i tuge što su se, kao kaplja rose, slijevale niz obraze ovog bolesnog svijeta. Kada nečiste savjesti ne bih mogao zaspati u predugim zagušljivim noćima, otvarao bih prašnjave škrinje prastarih uspomena, osluškujući one davne oluje koje su s vremenom utihnule u mojim, danas nešto smirenijim dubinama. Izbacivao sam razbješnjele gromove optuživanja drugih i drugačijih, vulkane nestrpljivosti, netrpeljivosti prema Bogu, prema bližnjemu i, konačno, prema sebi samome.
Ali sve se počelo mijenjati kad sam jednom, nakon dugih godina lutanja, dugo i strpljivo promatrao Tvoj Križ, Gospodine…
Pretili teret muke što ga Ljubav na križu ponese, blagoslivlja naše živote natopljene istinskim suzama Čovjeka i Boga. Njegov zvon trpljenja i tuge, obećanja i nade, već dva tisućljeća hrabri nove i nove glasnike života vječnoga. Teret muke uronjen u Ljubav rađa plodovima Vječnosti. Glas Njegov izmučen, s križa sričući „…oprosti im jer ne znaju što čine…“ para moje začepljene uši. S križa jednom zauvijek, savršenom žrtvom Ljubavi opravdavši čovjeka, izazva nas na bojno polje Božanskog milosrđa, gdje poput snoplja, osim rijetkih, popadasmo na ispitu čovještva.
Teret uronjen u ljubav gubi na težini, kao što i teret uronjen u vodu gubi na težini.
(Ivan Golub: „Svjetiljka za vazda“)
Njegov veliki i teški križ. Raspeti razapet pored naših minijaturnih filigranskih križića da ne klonemo duhom, već da se očitujemo pozivu miline.
Krešimir Stjepan Pećar – Žena vrsna
Foto: Helena Lopes – Unsplash
