Moj strikan, inače duša od čovjeka, zna reći: „…Da nisan ‘tija radit’, iša’ bi u pope!“ Kad ovakav stereotip izlazi iz srca katolika, kakva li je tek tama u srcima agnostika, ateista i ostalih nesretnika koji su višestruko izranjeni u svom odnosu sa Stvoriteljem? Dugo godina i ja sam slično razmišljao: išao bih redovito nedjeljom na misu, davao par kuna sitniša za milodar ili što se već našlo u džepu, mise su mi bile preduge i predosadne, malo toga sam razumio. Ponekad bih biskupe i svećenike prozivao za šutnju, slabosti, dvostruka mjerila, nevjeru, ovisnosti, lagodan život, preduge propovijedi…popis je dugačak jer mi je stalno nešto smetalo u našoj Crkvi.
Razmaženo derište uvijek nešto prigovara
Iz bogatstva (ili siromaštva) srca izlaze riječi. Danas, bogatiji Duhom i s nešto manje vlastite gluposti, mirne duše priznajem da su sve optužbe koje sam sipao na njihov račun bile tek moja vlastita slika u ogledalu s kojom se nisam imao snage suočiti. Prljava odjeća moje duše koju sam, naivan, pokušavao oprati u blatnjavoj kaljuži samoopravdavanja.
Ne govorim da braća biskupi i svećenici nemaju problema. Oni su ljudi izranjeni poput nas. Ima klerika oholih, škrtih, bludnih, zavidnih, neumjerenih, srditih, lijenih…kao i nas laika. To je čovjekova sudbina na zemlji: zlo ga rešeta! Ne govorim da trebamo misliti da su sveti, ali dok je svećenik u sakramentalnoj službi njegove su ruke Duhom posvećene da bi puk Božji posvećivale. Kristov dar nije obešćašćen grijehom svećenika.
„Budući da sam Krist djeluje i ostvaruje spasenje preko zaređenog službenika, nedostojnost službenika ne priječi Kristovo djelovanje.“
(KKC 1584)
Budimo svjesni da zlo upravo i najviše udara na njih jer su u trajnoj Božjoj službi spašavanja ljudskih duša. Oni su svaki dan u ratnom stanju, na prvoj crti bojišnice između dobra i zla. Oni su predziđe: krste, pričešćuju, kad nam je teško primaju nas u ispovjedaonicu, savjetuju nas i podižu, daju nam bolesničko pomazanje i revno dolaze kad preklinjemo za kršćanski ukop i onih koji za života uopće nisu marili za Boga i Crkvu. Kao Šimun Cirenac podmeću svoja leđa pod križ ovog bogopsovačkog, od Boga gotovo potpuno odmetnutog naroda koji se većinom priljubio uz recentni globalistički kaos tražeći laka opravdanja za odbacivanje prirodnog reda stvari. Rade prekovremene sate, dane i godine za cjelovitog čovjeka i spas njegove besmrtne duhovne duše. I tko smo onda mi da sudimo? Gospodin će nam svima suditi.
Svećenici su svjesni svojih slabosti i potrebna im je naša molitva
„A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: `Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.`“ (Iv 8,1)
Oni, svećenici, ostaviše ovozemaljska dobra i odazvaše se na Božju Riječ da bi prionuli uz Gospodina služeći nama, često nezahvalnom puku, posvećivali nas, obrezivali naše zapuštene šikare. Prihvatiše celibat kao vidljivi znak cjelovitog životnog prianjanja uz Krista. Osporavani, napadani, nagrđivani svim mogućim negativnim epitetima, omalovažavani, osuđivani, prokazivani. Ubijani u raznim totalitarnim sustavima zbog navještanja jedine Istine, bore se kako znaju i u mnogom trpe nepravde naroda kojem služe. Svjesni da su njihovi grijesi kao i naši osobni grijesi, molimo za njih odmah, bez odgađanja. Nemojmo zaboraviti da „mjerom kojom mjerimo, nama će se mjeriti“. Što onda želimo za sebe: beskrajno milosrđe ili vječnu osudu?
„Kad bi čovjek potpuno shvatio svećenikovo mjesto na zemlji, umro bi – ne od straha, već od ljubavi.“
Ivan Marija Vianney, župnik Arški
Stoga, osjećajući duboko strahopoštovanje prema dragocjenosti postojanja svakog čovjeka te bilo čijem izboru staleža i zvanja, od danas neka nam na srcu i u molitvi osobito budu naši biskupi, Kristovi namjesnici na zemlji – nasljednici apostola i naši prezbiteri (svećenici) – suradnici biskupskog reda jer njihova je posvećena služba nezamjenjiva u Božjem planu spasenja svakog čovjeka. Bez njihovog osobnog odziva Božjem pozivu ne bi bilo dijeljenja sakramenata, osobito najvažnijeg „sakramenta nad sakramentima“ – euharistije, po kojoj čitava zajednica sudjeluje u samoj Gospodinovoj žrtvi. Ona nas oslobađa zla i grijeha. Bez nje nema milosti spasenja.
Putujuća Crkva je jedna, jedinstvena i zajednička, klerička i laička. Glava joj je sam Krist Gospodin, a mi smo udovi toga Tijela. Jedni bez drugih ne postojimo. U tome je sva mudrost. Ne dajmo se zavesti.
Krešimir Stjepan Pećar – Žena vrsna
Foto: Bei Ayson – Unsplash
