Pravoj pobožnosti ne smeta obavljati one dužnosti koje moramo prema svom životnom staležu. Svaki životni stalež ima svoj duhovni hod. Ne može se od jedne zaposlene žene, koja je k tome i supruga i majka u obitelji očekivati da po par sati dnevno provede u Crkvi moleći i slaveći Boga, a da pri tom zanemaruje posao i svoju obitelj. Isto govori sveta Terezija i za naše bližnje u potrebi: „Ako vidiš bolesnicu kojoj možeš olakšati, nemoj oklijevati da žrtvuješ molitvu. Posveti se njoj; ti moraš osjetiti njezine bolove. Ako nju treba nahraniti, ti ostani gladna. U tome je istinsko sjedinjenje s Bogom.“
Rad i kontemplacija – Terezijin i naš životni projekt
Teško je uskladiti poslove ovoga svijeta i odnos s Bogom, ali je ipak moguće. Bog želi imati ljude koji se izravnije posvećuju molitvi, evangelizaciji, svjedočenju određenog evanđeoskog stava, ali i one koji se angažiraju u društvu i bave vremenitim i profanim djelatnostima uređujući ih po Bogu.
Kada kršćanin posjeduje unutarnju opredijeljenost za Boga i njegovu volju, tada on raste u svetosti kroz sve što čini, a da „ni sam ne zna kako“ (Mk 4,27). Sv. Terezija Avilska potiče nas da se kroz dan, kada smo zauzeti svojim poslovima koji puta u „nutrini uteknemo svome Bogu“, uputimo mu kratku riječ pouzdanja, ljubavi, pažnje, kakav uzdah srca. Tako će nam i poslovni i životni projekt napredovati pod našim mudrim vodstvom i s osloncem na Boga. Kao poslovna žena, tražila sam u njenom životu i radu savjete i iskustva koja govore o prožimanju akcije i kontemplacije, rada i molitve. Tražila sam i našla podršku u svakodnevnom radu.
Poruke sv. Terezije nama
„Gospodin pomaže onima koji su odlučili služiti njemu na slavu. On hoće upravo tu odluku. On čeka samo našu odluku da sve učini sam.“
Uči nas i kroz svoje postupke: Dobro je promislila i promotrila ono što mora učiniti, zatim bi izvela ono što je zaključila i odredila, s velikom odlučnošću i ustrajnošću dok ne bi postigla potpuni cilj.
„Usvojila je devizu grada Avile: Antes quebrar que doblar – radije se slomiti nego popustiti, radije umrijeti nego odustati.“
Današnji pretjerani aktivizam ovako je opisala: ‘Jadna Dona Luisa! Za osobe njena roda sve je samo obaveza, zato je velika zabluda nazivati ih gospodom, dok su oni zapravo robovi tisuće obaveza.’ Ali jedno je pretjerani aktivizam, a nešto sasvim drugo rad Bogu po volji, uči nas sv. Terezija i pokazuje primjerom:
Što je Bogu po mjeri, a što pretjerani aktivizam?
Išla je naprijed s neustrašivošću Duha Svetoga, jer je njena hrabrost nadilazila hrabrost muškaraca i žena i pitala je: ‘Gospodine, zašto mi zapovijedaš nemoguće stvari? Kad sam već žena, da sam barem slobodna! Ali vezana sa svih strana, bez novčića – i bez mogućnosti da pribavim novac, ukratko bez ičega.’ To su bile činjenice, ali zbog poslušnosti i ljubavi prema Isusu odmah dodaje: ‘Što mogu učiniti, Gospodine?’ I tako iz molitve i razgovora s Gospodinom nižu se djela.
Kad je jednom kroz molitvu dobila poruku, ništa je nije moglo zaustaviti, pa sve je ionako radila za Gospodina. Pokazala nam je kako pronaći pravu mjeru, što je rad Bogu po volji, a što pretjerani aktivizam, kako se kroz molitvu pronalazi prava mjera i kako u našem životu, ako Bogu vjerujemo, nema mjesta onoj destruktivnoj i depresivnoj izjavi: ‘tu se ništa ne može’.
Koje su naše činjenice, naši izgovori? Kad kažemo: ja to ne mogu, za mene je to preteško, nisam ja za to… tada sebe stavljamo u centar, umjesto Gospodina, oduzimamo Njemu mogućnost da nešto napravi uz našu pomoć, svodimo Ga na vlastitu mjeru i na taj način odbijamo zadatak koji nam je htio povjeriti.
Terezija nama danas govori isto što i svojim sestrama
„Ne budete li se napregnule da u molitvi čujete na što vas Bog poziva, nećete biti njegove suradnice. Onda će Gospodin nekoj drugoj sestri povjeriti zadatak, a vama će poslije biti krivo. Karmelićanka mora zorno pokazati kako djelima propovijedati, budući da nam Crkva i naše neznanje ne dopuštaju da propovijedamo riječima.“
A mi? Propovijedamo li mi radeći i pokazujemo li koliko smo oslonjeni na Boga?
„Međusobno se pomagati, suosjećati, unijeti nježnost u dobru volju, radovati se sa susestrama u vrijeme dnevnog odmora i onda ako vam nije do toga, njegovati bolesne, služiti u najnižim poslovima. Što nas briga hoćemo li služiti na ovaj ili onaj način. Ljubav prema Bogu ne može se odijeliti od ljubavi prema bližnjemu.” Sve je to Terezija stavila u isti red s kontemplacijom ili nutarnjom molitvom.
Pokazala nam je da naša karizma nije samo molitva bez djela i da su naši bližnji, ne samo naša obitelj, nego i naša crkvena zajednica.
Što nas Terezija uči kad ne ide sve glatko i kad su poteškoće velike?
„Teškoće su velike i mala skupina gubi hrabrost, ali osnivateljica nikad ne popušta: ona je odlučila postići cilj. Već tada je bila žena koja se neće plašiti izvanrednih i velikih pothvata, nego će uživati i radovati se što ih može ostvariti, jer je lagani pothvati nisu zadovoljavali.“
A kako nije uvijek sve išlo glatko, znala ju je uhvatiti i malodušnost i tuga. Srećom, brzo ju je prolazilo. Znala je i plakati. „Plakala je dane i noći u pustinjačkom skloništu sva izvan sebe zbog bolne nemoći. A onda iznenada obrat: Nemoćna ženica kao ja nije mogla ništa!? Zar ništa? Ništa nego plakati? Nemojmo misliti da smo sve učinile prolijevajući suze, nego zasučimo rukave i radimo.“
Za nju teškoća nestaje onoga trenutka kad je odlučila pobijediti: „To me staje samo malo napora u početku.“ Ova vječno bolesna žena naziva malim naporom silne poslove u kojima je radosno sudjelovala. Ona ne zna za oklijevanje, odmah joj je jasno što hoće i smjesta se daje na posao. Ali kad je okolnosti primoravaju da bude strpljiva, ona čeka, ali ne napušta zamisao – ne odustaje.
Kucajte i otvorit će vam se!
„Kad je dobila dozvolu za otvaranje jednog od samostana, ona ode očarana, uvjerena da ima sve, premda nije imala ništa. Preostala su joj samo tri dukata. Terezija od Isusa i tri dukata ne znače ništa, ali Terezija od Isusa, tri dukata i Bog, to je sve. Kući ni traga. Terezija po svom običaju ore, sije, radi svim svojim silama i mogućnostima, pa i preko toga i nepokolebivo čeka ispunjenje obećanja: ‘Kucajte i otvorit će vam se’. Kucajte, za nju, znači: radite.“
„Terezija radi, pa i intrigira, ne preza ni pred kakvim naporima, noći provodi u pisanju pisama i knjiga, a dane u upravljanju, poticanju, nadahnjivanju i borbi. No, kraj svega ovoga, najviše voli šutjeti i razgovarati s Bogom. Jednom riječju: odlučno raditi kao da ne molimo, i tako žarko moliti kao da ne radimo. U njoj su uvijek nerazdvojno združene Marta i Marija i zato je dostigla takav stupanj u kojem kontemplacija i akcija nisu odvojene nego nerazdjeljive: ona se Njegovu Veličanstvu u isti mah klanja i služi mu.“
Radu je dala vrijednost najuzvišenije kontemplacije, a iz kontemplacije je učinila djelotvorni posao.
Tako je uspješno odradila i drugi zadatak, ostvarila i drugi cilj, a nama pokazala put molitve, djela, odlučnosti i srčanosti.
Zaključak
Kao ženi molitve, velikoj učiteljici mistike, bilo je jasno da kontemplacija nije sama sebi svrha, nego postaje sila što pokreće akciju i djeluje u njoj. „Molitva, molitva, drage sestre! Svaku ozbiljnu odluku pretresite najprije u molitvi! Slušajmo Boga kao što se sluša najbolji prijatelj. Kad nastojimo vršiti njegovu volju, nemamo se čega bojati. On uzima sve u svoje ruke, jer Krist je izvanredan prijatelj.“
Kako je ostvarila što joj je Bog dao u zadatak?
Osam točaka vrijede i danas za naša djela.
- Uočila je potrebu
- Jasno je u sebi čula Božju zapovijed
- U molitvi je uvijek sve ponovno provjeravala
- Donijela bi odluku
- Dobro je promislila i promotrila što mora učiniti
- Sama je i radila i birala suradnice
- Izvela bi ono što je naumila s velikom odlučnošću i ustrajnošću
- Nikada nije odustajala
Da bismo i mi ostvarili Božje zadatke, postoje dva uvjeta, koja je i sama morala zadovoljiti: poniznost – otvorenost Bogu i samospoznaja
Poniznost je u svemu se oslanjati na Boga. Ne reći: ja to ne mogu i ne započeti, nego reći: ja to ne mogu, ali Bože, tebi je sve moguće, ti možeš sve, idemo zajedno.
Je li naša otvorenost Bogu takva da nam može davati u izobilju ili je mala, sićušna? Kolika nam je poniznost, toliki nam je oslonac na Boga, tolika su i naša djela.
Samospoznaja
„Nije gubila iz vida da će joj najteže biti boriti se sama sa sobom. Činilo joj se da nije toliko stvorena za svetost koliko za uspjeh u svijetu; optuživala je sebe da je puna pogrešaka i oprečnosti: ponosna, ali lakoumna; zapovjednička, ali podložna utjecajima; spominje svoje krajnje licemjerstvo i odvratnost prema laži, želju da se dopadne, koja ipak nije ublažavala promjenjivost raspoloženja, koja su znala planuti strašnim srdžbama, te onaj osjećaj časti, ono crno samoljublje, krivo shvaćeno samoljublje koje nikakva turpija nije mogla izbrusiti.“
Svjesna koliko joj te njezine osobine smetaju, govorila je svojim sestrama, a i nama danas: samospoznaja je kruh s kojim trebate jesti svako jelo.
Koliko smo mi svjesni svojih osobina koje su prepreka Gospodinu da u nama djeluje. Nalazimo li za sve te prepreke, opravdanja pa ih još i njegujemo ili smo spremni kao Terezija ozbiljno se s njima razračunati da napravimo prostor Gospodinu?
Ovo je samo mali dio njezina života, mnogo više ćete naći u Sabranim djelima ove Svetice.
Tea Živković, OCDS – Žena vrsna
Foto: commons.wikimedia.org
