Zapis „Muka sv. Perpetue, Felicite i njihovih prijatelja“ jedan je od najvećih blaga literature mučenika, autentičan dokument pisan stvarnim riječima mučenica i njihovih prijatelja, sačuvan za sve nas. Godine 203. u afričkom gradu Kartagi za vrijeme progona koje je naredio car Septimije Sever [1], pet je katekumena [2] uhićeno zbog svoje vjere.
Ta grupa sastojala se od roba Revokata, njegove prijateljice, ropkinje Felicite koja je svakoga časa trebala roditi; dva slobodnjaka Saturnina i Sekundina te 22-godišnje domaćice Vibije Perpetue, koja je bila supruga čovjeka na dobroj poziciji i majka novorođenčeta. Perpetuin otac bio je poganin, njezina majka i dva brata kršćani, s time da je jedan od braće bio katekumen. Petorici zatvorenika vrlo brzo se pridružio i Satir, njihov vjeroučitelj koji je odlučio s njima podijeliti kaznu. Ispočetka su svi oni strogo čuvani u privatnoj kući. Perpetua je za to vrijeme pisala žive izvještaje o tome što se događalo.
Slavimo ih 6. ožujka
„Dok sam još bila sa svojim prijateljima, a moj otac me svojom blagošću koju mi je iskazivao i svojim argumentima pokušavao odvratiti od mojih nakana i tako oslabiti moju vjeru, rekla sam mu: Oče, vidiš li ovu posudu – kantu za zalijevanje ili štogod bi ovo moglo biti? … Možemo li to nazvati nekim drugim imenom nego što u stvarnosti jest?
Ne, odgovorio je.
Tako niti ja samu sebe ne mogu nazvati nekim drugim imenom nego onim što u stvarnosti i jesam – kršćanka.
Tada se moj otac, izazvan riječju „kršćanka“, bacio na mene kao da će mi iščupati oči, ali me samo protresao i shvatio da je zapravo poražen… Zahvalila sam Bogu što nekoliko dana mogu biti odvojena od svog oca… i za vrijeme tih nekoliko dana smo kršteni. Duh Sveti me nakon svetog obreda vodio da molim, najviše za tjelesnu izdržljivost.
Nikada prije nisam iskusila toliku tamu
„Nekoliko dana nakon toga bačeni smo u tamnicu i bila sam vrlo prestrašena jer nikada prije nisam iskusila toliku tamu. Kakav užasan dan! Grozna vrućina, zahvaljujući masi ljudi oko nas. A vojnici nisu imali prema nama nikakva obzira! Da bi sve bilo još gore, ja sam bila u mukama i tjeskobna zbog svojega novorođenčeta. Ali Tercijus i Pomponius, blagoslovljeni mučitelji naši koji su nam pomagali, platili su da budemo premješteni u bolji dio tamnice na nekoliko sati kako bismo mogli malo odahnuti. Izašavši iz tamnice mogli smo malo vremena posvetiti sebi. Donijeli su mi moje dijete pa sam ga nahranila, iako je već izgledao slab od želje za hranom. Zabrinuto sam razgovarala sa svojom majkom u njegovu korist i ohrabrila brata pa im predala sina da se brinu za njega. Brinula me njihova zabrinutost za mene.
Mnoge dane patila sam od takvih briga. Ipak, izborila sam se da dijete može ostajati sa mnom u tamnici pa sam se tako brže oporavljala bez razmišljanja o tome da se olakšam od muka i boli za dane kada nije bio pored mene. Odjednom, tamnica mi je postala palačom i radije sam bila u njoj nego igdje drugdje.“
„Brat mi je zatim rekao: Sestro, sada si uvelike počašćena, toliko čak da možeš moliti za viziju koja će ti pokazati je li za tebe pripremljena patnja ili puštanje iz tamnice. A ja, znajući da imam riječ od Boga zbog kojega sam trpjela, s povjerenjem sam mu odgovorila: Sutra ću ti donijeti riječ. Molila sam onda i ovo mi je očitovano.
Ljestve koje su sezale do kraja
Vidjela sam zlatne ljestve čudesne dužine koje su sezale do raja, ali bile su toliko uske da se jedan po jedan po njima mogao uspinjati; za svaku stranu ljestvi bile su pričvršćene razne vrste željeznoga oružja. Bilo je mačeva, koplja, udica, bodeža tako da su svi oni koji su se nemarno ili bez gledanja unaprijed uspinjali po ljestvama bili osakaćeni, a njihovo tijelo je zapelo za neko od oružja.
U podnožju ljestava nalazio se ogromni zmaj koji je ležao čekajući one koji su išli gore da bi ih zastrašio prije uspona. Prvi koji je krenuo po stepenicama bio je Satir, koji se iz svoje volje odlučio predati za naše dobro jer je on gradio našu vjeru, a nije bio s nama kada smo uhvaćeni. Dosegao je vrh ljestava i okrećući se rekao: Perpetua, čekam te, ali pazi da te zmaj ne ujede. A ja sam mu rekla: U ime Isusa Krista, zmaj me neće ozlijediti. U tom trenu, zmaj je nježno spustio glavu do podnožja ljestava, kao da me se boji i iako sam koračala prema prvoj stepenici, nagazila sam na glavu zmaja.
Stigla sam na vrh i vidjela beskrajno velik vrt, a u sredini je sjedio visok čovjek bijele kose obučen u pastira, muzao je ovce; oko njega mnogo tisuća odjevenih u bijelo. Podigao je ruku, pogledao me i rekao: Dobro nam došla, dijete. I zazvao me, dao mi nešto svježeg mlijeka koje sam primila u svoje ruke te pila, a svi koji su stajali uokolo rekli su: Amen. Na zvuk te riječi probudila sam se, još uvijek osjećajući u ustima nešto slatko. Svome bratu sam sve ispričala i razumjeli smo da moramo patiti i odsada ne pronalaziti više nadu u ovozemnom svijetu.“
Zaboravi svoj ponos
„Nakon nekoliko dana došla je naredba da nas moraju ispitati. Moj otac je stigao iz grada, obuzet nervozom i popeo se na brdo još uvijek se nadajući da može utjecati na moju odluku. Kćeri, rekao je, sažali se nad mojim bijelim vlasima! Žali svoga oca, ako uopće zavrjeđujem da me zoveš svojim ocem, nakon što sam te podizao do ovog časa tvoga života, kad sam te volio više nego svoje sinove! Ne dopusti da budem na sramotu svijetu! Pogledaj na svoju majku i tetu, pogledaj na svoga sina koji ne može živjeti otkada si otišla. Zaboravi svoj ponos; ne čini nas nesretnima!
Nitko od nas neće više ikada slobodno govoriti ako te zadesi nesreća. Tako je govorio moj otac iz ljubavi prema meni, ljubeći mi ruke i bacajući mi se pred noge dok me u suzama nazivao ‘damom’, a ne svojom ‘kćeri’. Ožalostila sam se zbog oca, zato što on jedini od sve rodbine nije vidio radost u mome mučeništvu. Pokušavala sam ga stoga utješiti rekavši mu: Ono što će se dogoditi na ispitivanju bit će po Božjoj volji, zato što mi sami nismo dovoljno jaki već nam je potrebna Božja pomoć.
Ali otišao je pun tuge i žalosti.“
„Sljedećeg dana, dok smo večerali, nenadano smo pozvani na ispitivanje pa smo morali ići na trg. Vijesti oko suđenja su se brzo širile pa je mnogo svjetine bilo na trgu. Nas su smjestili na neku vrstu podija ispred suca, koji se zvao Hilarion i bio je zamjenik pokrajine s obzirom na to da je poglavar umro netom prije. Svi su drugi ispitani prije mene i priznali su svoju vjeru. Ali kada je došao red na mene, moj se otac pojavio s mojim djetetom i približavajući se stepenicama preklinjao me: Sažali se nad svojim djetetom. Sudac Hilarion se pridružio mome ocu i rekao: Poštedi oca bijelih vlasi. Poštedi dijete u njegovim najranijim godinama. Ponudi žrtvu za napredak careva.
Uzvratila sam: Ne.
Jesi li kršćanka?
Jesi li kršćanka?, pitao me Hilarion, a ja sam odgovorila: Da, jesam.
Tada me moj otac pokušao povući s podija, ali je Hilarion zapovjedio da ga istuku i to su napravili šibom. Osjećala sam kao da mene tuku, toliko sam duboko tugovala kad sam vidjela kako postupaju s mojim ocem u njegovoj starosti. Sudac je tada donio presudu za sve nas da nas bace divljim zvijerima pa smo u velikoj sreći vraćeni u tamnicu. Zatim sam, budući da je moje dijete bilo naviknuto na prsa, poslala Pomponijusa đakonu da ga pita o mojem ocu koji je odbio poslati mi dijete. I Bog je odredio tako da dijete više nije trebalo dojiti niti je meni mlijeko više smetalo.“
Čini se da je Sekundin umro u tamnici prije nego što je ispitivanje započelo. Prije objavljivanja presude, Hilarion je Satira, Saturnina i Revokata dao bičevati, a Perpetua i Felicita su udarane u lice. Tada su ih zadržali za gladijatorske igre koje su se prikazivale za vojnike na festivalu Geta, mladog princa kojega je njegov otac Sever proglasio Cezarom četiri godine ranije.
Vizije
Dok su bili u zatvoru, Perpetua i Saturnin su imali vizije koje su opisivali vrlo detaljno u svojim pisanjima.
Ostatak priče nadodan je tuđom rukom, najvjerojatnije onom svjedoka. Felicita je bila u strahu da joj neće biti dozvoljeno patiti s ostalima jer trudne žene nisu slali u arene. Međutim, rodila je u tamnici kćer koju je posvojio netko od prijatelja kršćana. Pudens, njihov tamničar, do tog se trena preobratio i činio sve što je mogao za njih. Dan prije nego će igre započeti, zatvorenici su dobili svoj uobičajeni zadnji obrok koji se nazivao „besplatna gozba“. Mučenici su nastojali učiniti taj obrok „Agapeom“ ili „Gozbom Ljubavi“ [3] i svima koji su dolazili njima blizu pričali su o Božjem sudu i radosti patnje. Takva mirna odvažnost i pouzdanje zapanjili su pogane i doveli do mnogih obraćenja.
Na dan mučeništva postavili su ih ispred tamnice. Iza muškaraca hodala je mlada plemkinja Perpetua „zbunjujući svjetinu koja je bila zagledana u nju jakim duhom u svojim očima“, a uz nju je bila ropkinja Felicita. Na vratima amfiteatra nazočni su pokušavali natjerati muškarce da se obuku u svećenike boga Saturna, a žene da se simbolično obuku u haljine božice Ceres, ali su oni to odbijali pa im je časnik dozvolio da u arenu uđu obučeni onako kako su stigli. Perpetua je pjevala, dok su Revokat, Saturnin i Satir uzvikivali upozorenja o dolasku odmazde Božje onima koji su promatrali, a i samome Hilarionu dok su hodali ispod njegova balkona. Mnoštvo je izvikivalo kako trebaju biti bičevani zbog svoje drskosti. Potom su mučenici bili udarani dok su prolazili ispred „venatores“ ili lovaca.
Sada je, dakle, kršten!
Svakome od njih Bog je dodijelio oblik mučeništva koji su poželjeli. Satir se nadao kako će biti izložen pred nekoliko vrsta zvijeri kako bi njegovo mučeništvo time moglo biti pojačano. Njega i Revokata je najprije površno napao leopard. Satir je zatim izložen divljoj svinji koja se odmah vratila svome čuvaru. Nakon toga zavezali su ga za most ispred medvjeda, ali je životinja odbila izaći iz svojega brloga pa je Satir sačuvan za sljedeći okršaj. Odugovlačenje mu je dalo priliku da se okrene i popriča s tamničarom Pudensom:
Vidiš da se dogodilo ono što sam želio i pretkazivao. Niti jedna zvijer me nije dotakla! Stoga vjeruj čvrsto u Krista. I pazi sada, idem onamo naprijed gdje će jednim ugrizom leoparda sve biti gotovo. Kako je pretkazao, leoparda su pustili, dotrčao je do njega i u trenu Satir je bio smrtno ranjen. Vidjevši da krv teče, mnoštvo je izvikivalo: Sada je, dakle, kršten! Umirući, Satir je rekao Pudensu: Zbogom! Sjeti se moje vjere i mene, ne dopusti da te ove stvari zastraše nego da te ojačaju. Zatim je zatražio prsten s Pudensova prsta, umočio ga u vlastitu krv i vratio ga tamničaru kao uspomenu. Tada je izdahnuo.
Svetice i mučenice
Perpetua i Felicita su pak izložene razjarenoj junici. Perpetua je bačena prva. Pala je na leđa, ali je ustala i skupila svoju skromnu poderanu tuniku oko sebe; nakon što si je kosu podigla u rep da ne bi izgledala kao da tuguje, pohitala je u pomoć Feliciti koju je životinja ozbiljno ozlijedila. Stajale su tako jedna uz drugu čekajući sljedeći napad, ali je zasićena gomila viknula kako im je svega dosta. Tada su njih dvije odvedene do vrata Sanevivaria, gdje su gladijatori slali sve žrtve koje nisu ubijene u areni. Čini se kako se ondje Perpetua povratila iz ekstaze i nije mogla vjerovati da ju je upravo napala razjarena junica, dok nije vidjela tragove ozljeda.
Čvrsti budite u vjeri i ljubite jedan drugoga
Tada je uzviknula bratu i katekumenu: Čvrsti budite u vjeri i ljubite jedan drugoga. Ne dopustite da vam naša patnja bude kamen spoticanja. Za to vrijeme prevrtljiva gomila je zahtijevala da se žene ponovno dovedu na otvoreno. To su drage volje i učinile. Nakon što su izmijenile poljubac mira, gladijatori su ih ubili. Perpetua je morala voditi mač nervoznog krvnika do svoga grla.
Priča ovih mučenika napisana je do u detalje jer nije tipična kao druge priče. Nijedan drugi svetac nije toliko općenito čašćen u ranokršćanskim kalendarima i knjigama o mučenicima. Njihova imena se ne pojavljuju samo u Filokalusovom kalendaru [4] u Rimu nego i u Sirijskom kalendaru. Imena Felicite i Perpetue se pojavljuju i u rimskom kanonu u tzv. prvoj euharistijskoj molitvi („Nobis quoque peccatoribus“.) U četvrtom stoljeću njihovi „Zapisi“ su se javno čitali u crkvama Afrike i bili su toliko cijenjeni da je Augustin, biskup u Hippu, smatrao vrlo važnim svoj protest da se to djelo ne stavlja u isti rang sa Svetom Biblijom.
Endnotes:
1 Septimije Sever je bio rimski vladar čiji je odvažan vojnički podvig doveo do toga da ga vojnici nazivaju carem nakon smrti razuzdanog Komoda, sina Marka Aurelija.
2 Katekumen je izraz koji koristimo za osobu koja prolazi pripreme i prima poruke prije nego će biti krštena kao neposrednu pripravu za ulazak u Crkvu.
3 Agape je grčka riječ za bratsku ljubav. Korištena je da označava vrstu kršćanskog okupljanja, koje uključuje zajedničko blagovanje hrane kao i molitvu, pjevanje psalama i često slavljenje Euharistije.
4 Filokalusov kalendar, kojeg je 354. godine sastavio Filokalus, jedan je od najranije poznatih popisa slavljenja mučenika katoličke crkve.
Sirijski kalendar su sastavili u Antiohiji krajem četvrtog stoljeća.
Preuzeto iz knjige „Lives of Saints“ (Životi svetaca) koji su objavili John J. Crawley & Co., Inc.
EWTN
Prevela: AMS
