Veličina pothvata kojeg je sveti Franjo Ksaverski poduzeo za Kristovu ljubav, budi maštu i izaziva divljenje ljudi i poziva nas na snažnije upoznavanje isusovaca.
Sveti Franjo Ksaverski kao student nije mario za svetost
Rođen je u Baskiji, u kraljevini Navari, u dijelu Španjolske koji graniči s Pirenejima i Francuskom. U kasnim 1520-im godinama bio je student na Sveučilištu u Parizu te željan zemaljske slave nije ni malo pokazivao zanimanje za svetost ili služenje Kristu. No u njegov je život ušao drugi Bask, Ignacije Loyolski, stariji od njega, već na dobrom putu herojske svetosti koja je kasnije odlikovala njegove zrele godine.
Što je Ignacije prepoznao u Franji u toj fazi da je bilo vrijedno upornosti koja je trajala skoro tri godine, nije nam poznato, ali duboki pozivi dubokom i velikom srcu vrlo brzo prepoznaju svoje prijatelje, čak i pod velom.
Sveti Franjo Ksaverski svjedok je koliko je važno imati prijatelje koji nas potiču na svetost
Ksaverovi snovi bili su njegovi osobni snovi – uspjeh, slava, zasluge koje će mu osigurati veliko ime na zemlji. Ignacije je strpljivo opsjedajući njegove zidine stvarao u Franjinoj obrani jednu pukotinu za drugom. Čekao je pravo vrijeme, gledao ponosne ispade, a onda mu je izazovno uputio pitanje: „Franjo, što vrijedi čovjeku ako stekne cijeli svijet, a izgubi svoju dušu?“ Jednoga dana ambicije Franje Ksaverskog su se promijenile, nisu više bile usmjerene na njega sama, već na slavu Krista, našeg Gospodina i tog dana oglasila su se sva nebeska zvona.
Pružio nam je primjer najhrabrijeg i najneumornijeg misionarskog pothvata
Pet drugih posvećenih i revnih muškaraca pridružilo se Ignaciju i Franji Ksaverskom i njih sedmorica dali su svoje zavjete u Montmartreu u kolovozu 1534. godine. Godine 1540. kada je njihov broj narastao na trinaest, Ignacije je sastavio za njih Konstitucije, a papa Pavao III. službeno je odobrio Družbu Isusovu kao vjerski red u Crkvi.
Sljedeće godine portugalski kralj Ivan I. zatražio je od Ignacija da pošalje papinskog delegata u novo portugalsko carstvo u Indiji. Odluka je pala na Franju Ksaverskog i 7. travnja 1541. godine, na svoj trideset peti rođendan, otplovio je iz Lisabona. Time je započelo desetljeće najhrabrijeg i najneumornijeg misionarskog pothvata koji je ovaj svijet ikada vidio.
Na brodu i u lukama, Franjo ni na trenutak nije prestao ispovijedati, podučavati kršćanski nauk i brinuti o bolesnima. Sve je to činio radosno.
Bio je čovjek obuzet božanskom nestrpljivošću, svetac u žurbi
Ponekad su ga optuživali za nemir, ali Bog zna, kako bi i sam rekao, da njegovo lutanje nije zbog težnje za promjenom ili želje za uzbuđenjem. „Mora otvarati vrata“, govorio je, a sam Bog zna koliko su ga svaka vrata koštala oskudice i patnje. Iako je prvi put u Goi proveo samo pet mjeseci, to vrijeme nikad nisu zaboravili bolesni, siromašni, robovi i izopćeni poluobraćenici sa poganstva. Radio je s njima dan i noć.
Tijekom desetljeća na Istoku, Franjin zaštitni znak bilo je njegovo zvono. U gradskim crkvama propovijedao je najviše na portugalskom koji mu je također bio strani jezik. No, s iznimkom portugalskog, upravo su jezici bili njegov najveći problem. Našao bi nekoga tko bi mu preveo molitve i zapovijedi na tamilski ili neki drugi jezik koji mu je trebao i tada, njegovim vlastitim riječima: „…kad sam ih dobro upamtio, prolazio sam kroz čitavo mjesto sa zvonom u ruci, okupljajući sve dječake i muškarce koje sam mogao naći i podučavao sam ih dvaput dnevno mjesec dana.“ S obzirom na takav način djelovanja lako je shvatiti zašto je Franji pogrešno pripisivan dar jezika, ali ne možemo ne zapitati se nije li napor tih mjesec dana bio čudo ljepše nego što bi to bio bilo kakav dar jezika.
U mjesec dana krstio je više od deset tisuća osoba
„Tako je veliko mnoštvo koje se okreće vjeri u ovoj zemlju po kojoj lutam“, napisao je svetom Ignaciju, „da su mi ruke često iscrpljene od krštenja, a ostao sam i bez glasa od čestog recitiranja Vjerovanja i zapovijedi.“ Nedugo poslije toga, ruke su mu morale biti gotovo paralizirane jer je uzduž i poprijeko tmurne, neugledne zemlje Tranvacore krstio u mjesec dana više od 10 000 osoba. Ako uzmemo da je radio dvanaest sati dnevno, to bi bilo otprilike jedno krštenje svake dvije minute trideset dana uzastopno.
Nakon Indije, osjećao je poziv otići u Melaku, a nakon Melake na Molučke otoke. Trojica njegove braće preuzela su njegov teret u Indiji pa je do rujna 1545. prešao dvije tisuće kilometara opasnih mora idući prema svom cilju. Tamo je radio u svom uobičajenom stilu u gradu Melaki, uglavnom među portugalskim kolonistima kojima je obraćenje trebalo u jednakoj mjeri kao i Malezijskim domorocima. Odatle je otputovao u džungle otoka Ambon i Moro otoka, od čega ga nije odvratilo ni upozorenje da su otočani lovci na glave.
U proljeće 1547. godine vratio se u Melaku i tamo je prvi put čuo za Japan gdje je Kristovo ime bilo potpuno nepoznato i još se nikad nije propovijedala nijedna riječ evanđelja, zemlja u koju, zapravo, još nijedan Europljanin nije kročio. U travnju 1549. godine napustio je Gou i uputio se na putovanje od šest tisuća kilometara prema Japanu ne znajući, naravno, ni riječi japanskog. Njegove godine tamo bile su, jednom riječju, razočaranje.
Sveti Franjo Ksaverski mnogima je udijelio sakramente, a umro je bez svećenika i sahranjen bez obreda
„U Kanyakumari“, kako je to izrazio jedan od isusovaca, „lovio je mrežom, ali u Japanu je bio primoran loviti udicom i konopcem.“ Progonili su ga vladari, ljudi, djeca, vrijeme. Ukratko, sve u Japanu je bilo razočaravajuće. Sredinom studenog 1551. godine otplovio je iz Japana ostavivši iza sebe nakon dvije i pol godine rada u Kagošimi, Ichiu, Tamaguchiu, Hiradu, Fuiamiju ne više od 2.000 kršćana, vrlo mali broj s obzirom na populaciju od oko 15 milijuna stanovnika. Bog, međutim, ne gleda brojeve i iz ovog malog stada kasnije je nastala jedna od najvećih vojski crkvenih mučenika.
Indija, Istočna Indija, Molučki otoci, Japan – sve to nije bilo dovoljno veliko za njegovo divno srce. Još uvijek je tu bila Kina. Za ulazak u Kinu tih dana trebalo ga je prokrijumčariti. U kasno ljeto 1552. godine stigao je do Shangchuana, krijumčarskog raja, pustog i praznog otoka uz kantonsku obalu. Tamo je čekao dok nije pronašao kineskog trgovca koji ga je pristao prokrijumčariti na kopno.
Dogovoreni datum bio je 19. studenoga. Kad je taj dan svanuo, Franjo je sa svojim knjigama i malim zavežljajem odjeće pored sebe čekao promatrajući obalu. Čekao je satima. Ništa se nije moglo vidjeti i nije bilo čak ni traga smeđem jedru kojemu se nadao. Tada je znao da ga je Kina pobijedila, a njegovo jadno tijelo, toliko dugo vođeno neustrašivim duhom, napokon je odustalo. U tom se trenutku razbolio. Dva tjedna kasnije, u noći 2. prosinca 1552. godine, umro je sa četrdeset i šest godina i sedam mjeseci. On, čija je ruka nebrojeno puta bila podignuta na odrješenje grijeha, umro je bez svećenika u blizini. Sahranjen je bez obreda na pustom otoku, u neposvećeno tlo.
Proglašen je svetim zajedno sa svojim prijateljem, sv. Ignacijem
Sedamdeset godina kasnije, papa Grgur XV. uzdigao je na čast oltara dvojicu bliskih prijatelja – Ignacija Lojolskog i Franju Ksaverskog. Papa Pio X. proglasio je sv. Franju zaštitnikom širenja vjere i svih katoličkih misija. Sveukupno, proputovao je nekih 120 000 kilometara, što iznosi otprilike tri kruga oko zemlje. Na brodu je proveo ukupno pune dvije godine bez vremena koje je proveo na „Kraljici Mariji“. Udaljenost od Goe do Kanyakumarija otprilike je kao od New Yorka do Miamija. Franjo Ksaverski ju je proputovao trinaest puta, bilo pješice, bilo u onim klimavim, propuštajućim, škripavim kadama koje su prolazile pod brodove u tim podnebljima.
Ako očekujemo da nam je Franjo ostavio dnevnik svojih putovanja, uopće ga ne poznajemo. Imao je svoje interese, ali svi su oni bili toliko usredotočeni isključivo na ljudske duše da u njegovih 127 postojećih pisama, napisanih u neposrednoj blizini džungli i opasnih mora, nema ni jednog opisa slona kako trubi, rike tigra ili barem jedne peraje morskog psa. Pisma su mu obilježena zbrkanom gramatikom, užasnim pravopisom, dosadnim ponavljanjima i mislima koje gore poput plamena. Ipak, iz svega toga isijava slika najljepše stvari pod ovim našim nebom, potpuno nesebičnog čovjeka.
Thomas Aquinas McGovern – Catholic Exchange
Prevela: Katarina Zarinkijević
Foto: Saint FX Stoney Creek
