Sveti Ivan od Križa rodio se 24. lipnja 1542. u Fontiverosu u Španjolskoj kao treći sin Gonzala i Katarine. Otac mu je umro dvije godine poslije njegova rođenja. Od rođenja je bio okružen oskudicom, siromaštvom i jednostavnošću. Školu je završio u isusovačkom kolegiju Medini del Campo. Izbjegavao je svako isticanje. Osobito je štovao i ljubio Presvetu Djevicu Mariju pa kada se trebao odlučiti za red u kojem će biti, to ga je potaknulo da odabere Red Naše Gospe od Gore Karmela.
Sveti Ivan od Križa od malena je živio u siromaštvu i jednostavnosti, a svećenički život bio mu je pun kušnji
Sveta Terezija Avilska, koja je tada imala 52 godine, upoznala ga je kao mladog svećenika od 25 godina i ostala njime zadivljena. Govorila je da je otac Ivan jedna od najčišćih i najsvetijih duša u Crkvi. Zbog njegova niska rasta i velikog znanja zvala ga je „svojim malim Senekom”, a kada je postao ispovjednikom njezinih sestara u Avili, predstavila ga je riječima: „Dajem vam ispovjednika koji je svet.” Dok je Terezija radila na reformi karmelićanki, Ivan će raditi na ustanovljenju reformiranih muških samostana. Pri tome su naišli na mnoge prepreke.
Ivanov svećenički život bio je pun kušnji i patnji. Ogovarali su ga, nepravedno stavili u tamnicu i proganjali kao zločinca. Otac Ivan Evanđelist koji je s njim živio gotovo devet godina rekao je da je Ivan od Križa sve podnosio herojskom strpljivošću i da je bio vrlo blag, razborit i dobar. Otac Elizej od Mučenika koji je Ivana vrlo dobro poznavao izvještava da je Ivan od Križa poznavao i uživao sjedinjenje s Bogom u visokom stupnju te da su oni koji su dolazili u kontakt s njim postajali duhovniji, pobožniji i skloniji krepostima.
Djelima i životom svjedoči da se ne može doći do sjedinjenja s Bogom bez strpljivog nošenja križa i duboke poniznosti
Njegova literarna aktivnost trajala je samo osam godina, a prvo djelo napisao je u 36. godini. Na hrvatski su prevedena njegova djela: „Uspon na goru Karmel”, „Tamna noć”, „Duhovni spjev” (koji je napisao u zatvoru u Toledu), „Živi plamen ljubavi” i „Kraći spisi”. Ivanova djela služila su kao apologetski dokaz svetosti Crkve, kao otpor i obrana protiv luteranstva, iluminizma, modernizma, spiritizma i lažnog misticizma. Pokazuje djelima i životom da se ne može doći do sjedinjenja s Bogom bez strpljivog nošenja križa i duboke poniznosti. „Pjesme”, koje su dio njegovih „Kraćih spisa”, pjevao je u trenutcima mističnog zanosa, ali i u kušnji, nemoći i boli.
Umro je 14. prosinca 1591., u 49. godini života u samostanu u Ubedi, nakon kratke i bolne bolesti. Usne su mu ljubile raspelo i govorio je: „U tvoje ruke Gospodine, predajem dušu svoju!” Svetim ga je proglasio papa Benedikt XIII. 1726. godine, a crkvenim naučiteljem papa Pio XI. 1926. godine. Zaštitnik je mistika, kontemplativaca i španjolskih pjesnika.
Cilj nauka sv. Ivana od Križa je sjedinjenje s Bogom i njegovom voljom po ljubavi
U svojim djelima Ivan je obradio najuzvišenija stanja duhovnog života. Ovdje ćemo se samo ukratko osvrnuti na neke ulomke. Teško je izdvojiti citat, pojam ili sustav iz njegovih djela budući da je sve povezano, ali vrijedi se na trenutak zaustaviti na pojedinim objašnjenjima pokreta duše ili onoga što ju sprječava u napretku. Cilj je njegovog nauka sjedinjenje s Bogom po ljubavi, ljudsku volju sjediniti s Božjom. Sjedinjenju prethodi čišćenje – čišćenje osjetila, strasti i čišćenje od sebeljublja.
„Što se tiče toga koliko vremena mora duša proboraviti u postu i pokori osjeta, to se ne može sa sigurnošću reći, jer kušnja ne traje kod svih jednako niti su kod svih jednake napasti; to je, naime, određeno voljom Božjom. Svatko će biti ponižen više ili manje žestoko, kroz duže ili kraće vrijeme, prema većem ili manjem broju nesavršenosti koje mora očistiti; a i prema stupnju ljubavnog sjedinjenja na koji ga Bog hoće podignuti.”
Otajstvo sjedinjenja s Bogom zbiva se u nama na inicijativu Boga samoga, ali ono raste i postiže svoje savršenstvo samo ako se vježbamo u bogoslovnim krepostima, što je ujedno i jedini naš udio. Vjera, ufanje i ljubav tijesno su sjedinjeni s božanskim životom te pobožanstvenjuju čovjekove djelatnosti uzdižući ih do savršenstva.
Sveti Ivan od Križa određuje pojam vremenitih dobara i četiri stupnja štete koju nam mogu načiniti
U „Usponu na Goru Karmel“ sveti Ivan određuje pojam vremenitih dobara kao „bogatstvo, društveni položaj, službe i druge naslove, brojnu djecu, rodbinu i ženidbe.” Ističe da u njima nije ništa nužno grešno, ali upozorava da smo zbog svoje pale naravi skloni na njih se navezati ili u njima tražiti duševni mir koji samo Bog može dati. Njima bismo se trebali radovati u mjeri u kojoj nas dovode bliže k Bogu, ispunjavanju njegove volje te čašćenju i slavljenju Boga preko njih. Navodi znatnu štetu nanesenu duši kad se neprikladno radujemo tim vremenitim dobrima. Opisuje četiri stupnja štete: zamračenje razuma za Božje stvari, sve popustljiviji stav prema prolaznim stvarima ovoga svijeta, potpuno napuštanje Boga (nemar i mlakost vode do padanja u smrtne grijehe iz pohlepe) i zaborav Boga.
„Duhovan se čovjek, dakle, mora mnogo trsiti da mu se srce i uživanje ne počnu hvatati vremenitih stvari, bojeći se da to ne prijeđe od malo na mnogo, rastući od stupnja do stupnja, jer od malena raste veliko i od neznatna početka nastaje velika neprilika… I nemoj se nikada pouzdavati da je privrženost malena iako je nisi odmah prekinuo, misleći da ćeš to moći kasnije, jer onaj koji nema srčanosti da je uništi u početku i dok je tako malena, kako se ufa misliti da će to moći učiniti kad bude velika i više ukorijenjena.”
Oni koji se odreknu neuredne radosti u vremenitim stvarima otkrit će veću radost u njima kao i „slobodu duha, bistrinu razuma, mir i miroljubivo pouzdanje u Boga…”
Podsjeća nas da Bog često milosrdno okreće našu ispraznu radost u tugu da bi nas privukao sebi
Sveti Ivan od Križa govori da Bog često milosrdno okreće našu ispraznu radost u vremenitim dobrima u tugu i gorčinu kako bi nas pozvao k sebi i da štujemo jedino Njega.
U „Tamnoj noći“ zanimljivo govori o opasnosti od traženja zadovoljstva u molitvi prije nego jedinstva s Bogom, što naziva duhovnom nezasitnošću. „Stoga, ako jedanput ne okuse slast u ovoj ili onoj vježbi, vrlo se ozlovolje i mrzi ih ponovno poći na molitvu, te je katkad napuštaju; slični upravo maloj djeci koja se pokreću na djelovanje ne putem razuma, nego samo očekujući ugodnost. Za njih se sve svodi na to da traže duhovne užitke i ugodnosti, i zato im nikad nije dosta čitati knjige; pa odabiru sad jedno razmatranje, sad drugo, idući u potragu za užicima u Božjim stvarima.”
Sveti Ivan od Križa nas podsjeća da povrh svega trebamo tražiti Boga
Kad počnemo tražiti određeni osjećaj ili uzbuđenje u svojim duhovnim aktivnostima radije nego Boga samoga, znači da smo skrenuli s ravnog puta vjere i počeli tražiti sebe umjesto Boga. Ivan, i mnogi drugi sveci, ističu da Bog tada može povući osjećaje i uzbuđenja koja su nas na početku ohrabrivala kako bismo ga tražili i slijedili radi Njega, a ne vlastitog zadovoljenja.
„Takvima se Bog s mnogo prava i s mnogo ljubavi uskraćuje i skriva, jer, da ne bi tako činio, njihova bi se zla zbog duhovne neumjerenosti umnožila bez kraja. Zato je za njih veoma potrebno ići u tamnu noć da bi se očistili od svih svojih sitničavosti. K tome, oni koji su tako skloni duhovnim užicima, imaju, također, jednu drugu veliku nesavršenost, a ta je da hodaju vrlo polako po tvrdom putu križa; jer duša koja voli ugodnost, naravno, mršti lice kod svake neugodnosti pri vlastitom odricanju. Odatle se kod njih rađaju mnoge druge nesavršenosti što ih Gospodin vremenom liječi kušnjama, suhoćom i drugim neugodnostima koje spadaju u tamnu noć.”
Neka nam bogat opus ovog mistika pomogne razjasniti vlastiti duhovni put i dovede nas bližem spoznanju Ljubavi.
Nataša Štimac – Žena vrsna
Foto: Cathopic
