Sveti Marko i običaji koji naizgled pripadaju prošlosti

sveti marko

Sveti Marko, autor drugog Evanđelja, bio je sin one Marije u čijoj su se kući, u Jeruzalemu, okupljali prvi kršćani. Sv. Petar ga je krstio i podučavao. Oko 42. godine Gospodnje došao je u Rim s Glavom Apostola. Tamo je, na zahtjev vjernika, napisao svoje Evanđelje oko 50. godine Gospodnje. Njegovo je Evanđelje zapis Petrovog pripovijedanja o Našemu Gospodinu te posebnu pažnju posvećuje Glavi Apostola. Evanđelje je napisano za rimske obraćenike s poganstva. Stoga rijetko citira Stari Zavjet te pažljivo objašnjava židovske običaje, obrede i riječi. Ističe se slikovit prikaz emocija i sklonosti, kako Krista, tako i njegovih slušatelja. Sv. Marko je propovijedao u Egiptu, osobito u Aleksandriji gdje je doživio mučeništvo od pogana.

Prema Misalu sv. Ivana XXIII., iz 1962. godine, izvanrednom obliku rimskog obreda, danas se slavi blagdan sv. Marka te Litania maior (Velike prošnje). Iako prosne dane nakon II. vatikanskog koncila nije nužno obdržavati, vjernici to i dalje mogu činiti. Tih dana su post i pokora bili nužni i vjernici bi u to vrijeme posebno molili litanije (prošnje).

Što su prosni dani?

Prosni dani su četiri odvojena dana u kojima se blagoslivljaju polja te se priziva Božji blagoslov nad svim stvorenim. Ta četiri dana se odnose na 25. travnja, kada je Velika prošnja (koja je slučajno na isti dan kada i blagdan sv. Marka), i na tri dana koji prethode Uzašašću kada su Male prošnje. Ovih dana zajednica tradicionalno ophodi granice župe, blagoslivljajući svako drvo i kamen, pjevajući ili recitirajući milosne litanije, obično su to Litanije svih svetih.

Sveti Marko bio je tek mladić u vrijeme Spasiteljeve smrti

Ivan Marko, kasnije jednostavno poznat kao Marko, je po rođenju bio Židov. On je bio sin Marije, vlasnice  „gornje sobe“, koja je služila kao sastajalište kršćana u Jeruzalemu (Dj 12,12). Bio je još mladić za vrijeme Spasiteljeve smrti. U njegovom opisu mladića koji je bio prisutan kada je Isus uhvaćen i koji je pobjegao od rulje ostavivši „plahtu“ drugi Evanđelist je možda obilježio vlastiti identitet.

Tijekom nadolazećih godina, mladež koja je naglo sazrijevala svjedočila je rastu mlade Crkve u gornjoj sobi njegove majke te se upoznavala s njenim tradicijama. Ovo znanje je izvrsno stavio u upotrebu kada je sastavljao svoje evanđelje. Kasnije pronalazimo Marka kao suputnika rođaku Barnabi i Savlu tijekom njihova povratka u Antiohiju i na njihovom prvom misijskom putovanju. No, Marko je bio još nezreo za tegobe ovakvih zadataka, stoga ih je ostavio u Pergi pamfilijskoj da bi se vratio kući.

Kada su se dvojica apostola pripremala za svoje drugo misijsko putovanje, Barnaba je sa sobom želio povesti svoga nećaka. No, Pavao se tome usprotivio. Zatim su dvojica rođaka poduzela misijsko putovanje na Cipar. Vrijeme je izliječilo napete odnose između Pavla i Marka i tijekom Pavlovog prvog zatočeništva u Rimu (61.-63.) Sveti Marko je bio od iznimne koristi za Pavla (Kol 4,10; Flm 24) i apostol ga je naučio poštivati. Kada je drugi put bio u sužanjstvu Pavao je tražio Markovo prisustvo (2Tim 4,11).

Prijateljstvo dvaju svetaca – Marka i Petra

Intimno prijateljstvo je postojalo između Marka i Petra; on je imao ulogu Petrova suputnika, učenika i tumača. Prema učestalom patrističkom razmišljanju, sveti Marko je bio prisutan tijekom Petrova propovijedanja u Rimu te je napisao svoje Evanđelje pod utjecajem Glave apostola. Ovo objašnjava zašto su događaji koji uključuju Petra opisani vrlo detaljno (npr. Dan u Kafarnaumu 1,14f). Malo je znano o Markovom kasnijem životu. Sigurno je da je umro mučeničkom smrću kao biskup Aleksandrije u Egiptu. Njegove relikvije bile su premještene iz Aleksandrije u Veneciju gdje je vrijedna grobnica uzdignuta u katedralu sv. Marka.

Evanđelje sv. Marka, najkraće od četiriju, je, povrh svega, rimsko evanđelje. Potječe iz Rima i namijenjeno  je rimskom, ili bolje rečeno, zapadnom kršćanstvu. Sljedeća visoka zasluga je njegov kronološki prikaz Kristovog života. Trebamo biti duboko zainteresirani za povijesni tijek događaja u životu našega Spasitelja.

On nije pisao, on je slikao riječima

Nadalje, sveti Marko je vješto riječima oslikavao događaje. Jednim potezom često pojačava poznatu scenu, obasjavajući je novim svjetlom. Njegovo Evanđelje je „Petrovo Evanđelje“, jer ga je napisao prema uputama i uz pomoć Glave apostola. „Evanđelist Marko je predstavljen kao lav jer započinje svoje Evanđelje u divljini, ‘Glas koji viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu’, ili jer je predstavio Gospodina kao nepobjedivog Kralja.“ (Izvadak iz knjige Crkvena godina milosrđa, Piusa Parscha).

Zaštitnik: protiv nepokajanja, odvjetnika, zatočenika, Egipta, staklara, protiv uboda insekata, lavova, pisara, zatvorenika, protiv bolesti vratnih žlijezda, Venecije, Floride i Italije.

Simboli: Krilati lav, stablo smokve, olovka, knjiga i svitak, toljaga, neplodno stablo smokve, svitak s riječima Pax Tibi, lav.

Često je prikazan kao: čovjek koji piše ili drži svoje evanđelje, čovjek s okovom oko vrata, lav u pustinji, čovjek s knjigom ili svitkom u pratnji lava, čovjek koji drži palminu granu i knjigu, čovjek koji drži knjigu s natpisom pax tibi Marce, biskup na prijestolju ukrašenom lavovima, čovjek koji pomaže mletačkim pomorcima, čovjek koji spašava kršćanske robove od Saracena.

Što su Velike prošnje?

Ovoga dana se u liturgiji slavi ono što se naziva Procesija sv. Marka. Termin, doduše, nije točan upravo zato što je procesija bila privilegija sačuvana za 25. travnja i prije ustanovljenja Evanđelistova blagdana, a u rimskoj crkvi nije imala fiksan datum sve do šestog stoljeća. Pravo naziv za ove procesije je Velike litanije. Riječ litanija znači preklinjanje, i naziv se primjenjuje za religiozne obrede kada se pjevaju određeni napjevi tijekom hoda od jednog mjesta do drugog kako bi se nebo umilostivilo. Dvije grčke riječi Kyrie eleison (Gospodine, smiluj se) su također nazivane litanijama, kao prizivanje koje je naknadno bilo dodano tom pozivu za milost i koje sada tvori liturgijsku molitvu koju Crkva koristi u određenim prigodama.

Litania maior  – Velike prošnje ili procesije se tako nazivaju kako bi se razlikovale od malih prošnji (Litaniae minores) koje su ophodi manjeg značaja što se tiče svečanosti i skupa vjernika. Od sv. Grgura Velikog saznajemo kako je bio drevni običaj u rimskoj crkvi jednom godišnje slaviti Velike prošnje u kojima bi pomagao sav kler i puk. Ovaj Sveti Otac je odabrao 25. travnja kao fiksni dan za ovaj ophod i postavio baziliku sv. Petra kao postaju.

Nekoliko liturgičara je pogrešno zamijenilo ovu instituciju s procesijama koje sv. Grgur propisao za vremena opće nesreće. No, ona je postojala dugo prije njegovog vremena, a sve što je on učinio je da je postavio datum 25. travnja. Taj datum je dosta neovisan od blagdana sv. Marka, koji je ustanovljen u mnogo kasnije periodu. Ako 25. travnja pada tijekom Uskrsnog tjedna, procesija se održava toga dana (osim ako to nije Uskrsna nedjelja), no spomendan Evanđelista odgađa poslije vazmene osmine.

Nakon Uskrsa – pokora?

Pitanje se samo nameće – zašto je sv. Grgur odabrao 25. travnja za procesiju te postaju na kojoj nas sve podsjeća na grižnju savjesti i pokoru te koja toliko odudara radosnom vremenu Uskrsa? Prvi koji je dao zadovoljavajući odgovor ovoj poteškoći bio je Canon Moretti, učeni liturgičar 18. st. U svojoj učenoj disertaciji dokazuje kako je u petom, a možda vjerojatno još i u četvrtom stoljeću 25. travnja održavan u Rimu kao dan velike svečanosti. Vjernici su na taj dan išli u baziliku sv. Petra, kako bi slavili obljetnicu prvog ulaska Glave apostola u Rim, kada je potvrdio neotuđivo pravo toga grada kao glavnog grada kršćanstva.

Od toga dana brojimo dvadeset i pet godina, dva mjeseca i nekoliko dana od kad je sv. Petar na čelu kao biskup Rima. Sakramentarij sv. Leona prenosi nam misu u svoj svečanosti koja se kasnije prestala održavati. Sv. Grgur, kojemu smo ponajviše dužni za uređenje rimske liturgije, bio je revan da sačuvati sjećanje dana koji je Rimu davao najveću slavu. Stoga je odredio da crkva sv. Petra treba biti postaja na taj dan. 25. travnja prečesto dolazi tijekom Vazmene osmine, tako da nije mogao biti zadržan kao blagdan Petrovog ulaska u Rim. Stoga je sv. Grgur je stoga prisvojio ono što je ostalo kako bi proslavio ovaj veliki događaj.

I radost i kajanje dio su nutarnjeg raspoloženja svakog kršćanina

No, postojala je iznenađujuća suprotnost takvoj ustanovi, koje je Sveti Otac bio potpuno svjestan, no to nije mogao izbjeći: bila je to suprotnost između radosti Pashalnog vremena i pokorničkih osjećaja koji su vjernicima trebali pomoći u ophodu i postaji Velikih prošnji. Iako smo preplavljeni mnogim milostima ovog svetog vremena i ushićeni velikim pashalnim radostima, moramo biti umjereni u svojoj radosti te promišljati o motivima koji su vodili Crkvu da baci ovu sjenu na uskršnje sunce.

Unatoč svemu, mi smo grješnici, s mnogo žaljenja i straha. Trebamo se poniziti i zazvati zagovor Majke Božje i Svih Svetih, kako bi zadržali zdravlje tijela i očuvali plodove zemlje. Potrebno je Božjoj pravdi pružiti okajanje za svoj ponos i ponos svijeta, za grješna povlađivanja i neposlušnost. Uđimo u sebe same i skromno ispovjedimo da je velik naš udio u Božjoj ogorčenosti. Naše slabe molitve, ujedinjene s onima svete Majke Crkve će priskrbiti milost za naše brojne krivnje.

Stoga bi dan poput ovoga, koji nudi reparaciju za uvrede Božjeg veličanstva, prirodno nametao nužnost spajanja vanjske pokore s unutarnjim stavom kajanja koji ispunja srca kršćana. Uzdržavanje od mesa je oduvijek na ovaj dan bilo održavano u Rimu. Kada su Pipin i Karlo Veliki ustanovili rimsku liturgiju u Francuskoj, 25. travnja su se, naravno, slavile Velike prošnje i vjernici te zemlje obdržavali nemrs. Koncil u Aix-la-Chapellu, 836., je uživao dodatnu obvezu uzdržavanja od teških poslova na ovaj dan. Ista odluka se nalazi u Kapitularu Karla II. Što se tiče posta, kako je u suprotnosti s duhom vazmenog vremena, čini se da nikada nije bio obdržavan na ovaj dan, barem ne generalno. Amalarius, koji je živio u 9. st. navodi kako tada nije prakticiran ni u Rimu.

Tijekom procesije pjevaju se Litanije svim svetima, nakon čega slijede molitve. Na postaji se misa slavi prema korizmenom obredu, to jest, bez Slave i u ljubičastim haljinama.


Izvadak iz Liturgijske godine Doma Guerangera O.S.B.

Catholic Culture
Prevela: S.Š.

Avatar
Žena Vrsna

Žena vrsna vrijedi više nego biserje. Srce njena muža bez straha se može u nju pouzdati, ona mu uvijek čini dobro. Vješto i neumorno radi na njivi Gospodnjoj, tražeći i vršeći volju Božju. U njoj nema straha, osim straha Božjega pa se smije svakom novom danu uživajući u plodovima svojih djela.