Kada bi išla locirati početak te tuge, pronašla bi se u prvim danima braka
Kauč je bio dug i u obliku slova L, tako da je mogla sklupčiti čitavo tijelo u kutak i izravnati glavu prema zvijezdama. Iza zavjese je virilo mnoštvo sićušnih svjetala. Neka su bila pomična i gibala se niz boje dalekih zvijezda, a druga uzbrdo zaobilaznicom u boji krvavih svjetiljki na boru. Neke večeri započnu tako. Skuhaš topli čaj, šalicu ili par, sklopiš obraze uz hladnoću zida i tuguješ. Činilo joj se da već predugo tuguje od iste bolesti. Kada bi išla locirati početak te tuge, pronašla bi se u prvim danima braka. U jutrima ili večerima kada se osjećala neprimjetno. Ili, baš kao jučer, u posjetu prijatelja kada je on razgovarao samo s drugima. A s njom se zafrkavao, na njezin račun. Uvijek to radi. Predaje se okolini više nego njoj samoj. Gleda u druge i ne primjećuje je.
Ipak, bio je drukčiji na početku, kada su se upoznavali. Tada su nekako nepresušno razgovarali satima, a onda, kada su stigli kući, još bi nazvali jedno drugo i prepričavali kojekakve događaje, smijali se istim šalama, odmotavali iznenađenja, uzdahe, poljupce, nježne riječi. Tiho i dugo šutjeli. Zaspali na slušalici. Budili se mislima jedno uz drugo. Oni su jednostavno znali čitati misli, pogađati želje, on je nju znao iznenaditi, pogoditi što joj je potrebno za podignuti raspoloženje. Bili su jedno drugom projekcija najboljih snova, duše iz jednog jaja, srodne situacije, srodna srca, dvoje koji se razumiju kao jedno. A onda, kao da se odjednom počelo podrazumijevati.
Večeras je odlučila biti fer i progovorila odmah
Skinula je čarape i primijetila šapat disanja u blizini. On se bio primaknuo i promatrao njezino traženje svjetala u daljini. Šapnuo je: “Je li sve u redu?“ Gotovo da je već krenula slegnuti ramenima u uobičajenom smjeru negiranja koje je zapravo trebalo značiti afirmiranje. Ali, on je to tek trebao primijetiti po njenom izrazu lica, ili po položaju očiju koje bježe od njegova pogleda, ili… Možda tek po poznavanju obrisa koji se popnu na crte ispod očiju kad joj mislima prolazi teški stupanj ljutnje. Ipak, večeras je odlučila biti fer i progovorila odmah.
„Nije baš sve u redu.“
„Što je bilo, tko te ljutio?“
„Pa… ti.“
Njegov pogled otkrivao je meškoljenje, no njoj, koja ga već 15 godina poznaje, bilo je jasno da se ispod tog meškoljenja skriva njegov pokušaj muškog zafrakavanja ženskog spola. Način na koji prešutno izgovara u šali da se boji nastavka priče.
Voljela bih da me primijetiš
Nagnula je glavu nadesno i već je u duši prebirala njegove prodorne zelene oči: „Znaš, boli me.” Gutala je komadić te boli i nastavila: „Čini mi se da me od početka našeg braka boli uvijek isto – čini mi se da izbjegavaš razgovor. Voljela bih da me primijetiš. Voljela bih da nekad pohvališ; znaš, značilo bi mi to. I… uvijek“, sada je već postala svjesna da to „uvijek“ zvuči previše isključivo za njegov muški način razmišljanja. „… Znaš, ne uvijek, nego ponekad mislim da podrazumijevaš da nešto trebam činiti.“ I dok je izgovarala svoj dio istine, kao da je samo način na koji ju je slušao odlamao komadić po komadić dijela srca koje se tim krhotinama bilo počelo zatvarati prema njemu. Već je to bila više puta doživjela kada je doslovno izgovorila istinu, bez previše ženskih skrivanja i podvodnih udaraca bez objašnjenja.
Svaka žena trebala bi biti princeza svome muškarcu
Svaka žena trebala bi biti princeza svome muškarcu. Jedinstvena i posebna, osoba za koju je spreman umrijeti. Onda kad nam naši muškarci ugađaju, osjećamo se ispunjeno. Osjećamo da bismo za njih mogle učiniti baš sve. No, ponekad nam oni ugađaju na nama pomalo nerazumljivom jeziku. Na muškom jeziku. Primjerice. Ona bi željela da joj on izmasira tabane, a on umjesto toga večeras pospremi stol. Čitaj na muškom jeziku stol tu večer znači volim te, a na ženskom lijepa gesta. Nešto što bi se trebalo podrazumijevati. Da on učini. No, fokus je i dalje na onome što nije. A nije baš tabane. No, jesmo li u tome poštene?
Primjerice. On stigne umoran kući. Ona ga dočeka radosna, premda je i sama danas imala težak dan: djeca su plakala, ručak je gorio, kuhala je dvaput, procurila je mašina za rublje… No, on to podrazumijeva; da ga dočeka uredne kuće i radosna. Žena se tada osjeća jadno. Ljutito. Izdano. Jer ona se ne želi podrazumijevati. Ljubav se ne podrazumijeva. Ljubav se samo poklanja, daje i prima. Odlama komadić po komadić. Možemo li stoga primijetiti da takav neki osjećaj jadnosti zbog podrazumijevanja ponekad dožive i muškarci od nas baš onda kad je naš fokus usmjeren na ono što nisu, a podrazumijevamo sve ono što od srca čine.
No, nije li puno ljepše pohvaliti i zahvaliti umjesto podrazumijevanja?
Oni su jednom riječju gotovani
Ponekad nam i ne ugađaju. Ponekad su bezvezni. Onako divlji. Odrješiti. Ne primjećuju nas. Izgleda kao da nas ne vole. Ponašaju se sebično. Idu nam na živce. Oni su prekomodni. Neuredni. Oni gnjave s istim prohtjevima, zahtijevaju od nas da im ugađamo, a prstom ne bi mrdnuli, oni su jednom riječju gotovani. Ponekad nemamo uopće volje, nemamo riječi, nemamo želje da ih volimo. Ponekad nas povrijede, onako duboko i grozno i onda ostanemo same u toj boli. Jadne.
Pobjegle bismo. Osvetile bismo taj mali ženski jad. Pa postajemo nedodirljive, neshvatljive, u samoobrani šutljive, mrzovoljne. Postajemo ljute na njega, na muškarce, na cijeli muški rod. Svi su gotovani. Uvijek su bezvezni. Nikad nisu prema ženama fer. I svi su isti. I opet ispočetka nikad, uvijek, svi…Te riječi počinju zauzimati naš rječnik pa ih etiketiramo i postajemo trajno ljutite i u stavu oštre samoobrane koji nas štiti od sljedećih ranjavanja. Mi smo tada moćne i nadmoćnije i kontroliramo situaciju. Mi točno znamo što hoćemo i kako ih navesti. Mi smo alfa ženke. Žene ratnice. Žene pobjednice. Mi smo žene koje više nitko nikada neće povrijediti.
Ljubav je rizik pomicanja samoobrane
A ljubav? Ona je rizik. Velika topla šansa koja ogoljeva, koja se previše otvara, koja dopušta da me dodiruje ispod kože i tamo gdje nitko ne zna, da me poznaje i tamo gdje se sramim. I bez obzira što bi me mogao povrijediti baš onda kada zaboravi da me treba ljubiti kao Krist Crkvu, ipak se prodajem, ipak se predajem, ipak budem ja, bez primjesa onog mog oholog što me inače čuva. Baš onako duboko, istinski i gladno. Iskreno golo, kao golotinja seksualnosti bez ikakve zaštite, otvorena onom drugom u potpunosti. Ogoljena u sebi samoj. U dubini. Podatna. Prepuštena i opuštena. Podložna u ljubavi. Pripremna primiti drugoga u sebe i darovati sebe drugome. Usmrtiti sebe samu kako bi se ovjenčala ljubav, kako bi uskrsnulo ono naše, ono „mi“.
A onda klik. Netko je započeo. Netko je prekinuo konvergentni niz osvete i nadmetanja. Možda u priči ranije muškarac, kako obično mi žene to priželjkujemo. No, zašto to večeras u tvojoj priči ne bi bila baš ti? Pitaš me do koje granice ići u opraštanju njemu, u započinjanju ispočetka, u poniznosti i dopuštanju samoprijekora? Kažem ti: do granice boli, križa i istine. Do granice smrti vlastitom egu. U istini i ljubavi uvijek progovori, razgovarajte, pronalazite zajednička rješenja. Ali, započnite. Ako netko mora započeti, ne čekaj: to budi ti!
Njemu je sve probleme dana izlagala na večer, okrivljavala ga i zaspala bi u suzama
Nedavno mi je ispričala o tome kako je započela služiti; preskočila svoju ranjenost i bacila se ugađati mužu, svim srcem ljubiti, prelazeći preko svog ženskog interesa.
Muž joj je bio promaknut na poslu. Nekako je to bio i plod uslišane molitve sv. Josipu. Premda joj je bilo drago, u sebi je istovremeno drhtala od straha zbog promjena koje je novi posao nosio sa sobom. Radno vrijeme na početku nije bilo definirano, a i početak je sam po sebi takav da je morao biti odsutan po 12 sati. Falio je djeci i njoj. Osjetila se njegova odsutnost u svemu. Kaže, počela se ponašati kao razmaženo derište. Tonula u samosažaljenje i bezvoljnost. Njemu je sve probleme dana izlagala na večer, okrivljivala ga i zaspala bi u suzama. Sve dok Bog nije intervenirao kantom “hladne vode”. Netko ju je podsjetio koja je njena uloga baš u ovakvim situacijama. Svog muža pogledala je iz sasvim druge perspektive. Neke stvari Bog dopušta da bismo iz njih naučili nešto.
I dalje nije lako, ali je postala zadovoljnija
Od tada se trgnula i više nije gledala na sat, nego se uhvatila posla. Djecu je pripremala za tatin dolazak, tj. da ga imaju s čim raspoložiti, ali i da imaju obzira da mu treba odmor kada se vrati. Večeru mu je servirala kao da je neka posebna gozba. Za nju je to bila zaista iznimna prigoda da joj muž dolazi s posla. Pitala ga je o njegovom danu. Nije ga htjela mučiti nepotrebnim kućnim brigama, onim što on ionako nije mogao riješiti u toj situaciji. Takve stvari predavala je našoj Gospi.
Otišla je još korak dalje: počela je navijati sat ujutro u 6 i moliti jutarnje molitve iz Brevijara. Onda bi skuhala kavu i probudila ga. Počela je peći kruh jer njega je veselio osjećaj kad ujutro kuća zamiriše. Prije se on bio uvijek ustajao prvi i kuhao kavu.
S vremenom je on odlazio i dolazio drugačiji. Događala se postepena preobrazba među njima. Šapnuo joj je jedne večeri da mu puno znači njena podrška, djela ljubavi kojima ga je podržavala u teškoj situaciji. Primijetio je. To mu je davalo snagu izdržati.
Njoj i dalje nije lako, ali je postala zadovoljnija. Kaže da ne može objasniti riječima promjenu koju je osjetila – kratko rečeno: Božji blagoslov. On joj je priznao da su polako nestali i oni problemi koje je imao jer je “okrlijepljeni” dolazio na posao.
Ponekad nismo svjesne koju odgovornost imamo i prema muževima, ne samo prema djeci. Koliko blagoslova Božjeg ovisi baš meni, ovisi i o mojoj inicijativi i slobodnoj odluci započeti ljubiti prva. Što više poništimo sebe u ljubavi prema bližnjemu, to više prosipamo blagoslov u našoj obitelji, po bližnjima i ovoj zemlji.
„Kuda koracam
hoću da bacam
snopove zlatne svjetlosti“
(Izidor Poljak)
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: Pexels
