Sv. Petar i Pavao zaštitnici su Rima. Papa emeritus Benedikt XVI. predvodio je na njihov blagdan 2008. godine svetu Misu prenoseći palij na 40 nadbiskupa-metropolita u bazilici sv. Petra. Ekumenski patrijarh Bartolomej I. također je sudjelovao, u skladu s godišnjim običajem uzajamnih gostovanja za vrijeme proslave blagdana zaštitnika svojih zasebnih Crkvi. Patrijarh je zajedno s Papom blagoslovio ove poklone, zajedno su na grčkome molili Nicejsko vjerovanje te su oboje propovijedali, prvo patrijarh, a zatim Sveti Otac.
Papina homilija na blagdan sv. Petra i Pavla 2008. godine
„Vaša svetosti, braćo delegati, vaše eminencije, poštovana braćo iz episkopata i svećenstva, draga braćo i sestre!
Od najdrevnijih je vremena rimska Crkva slavila blagdan velikih apostola Petra i Pavla kao jedinstvenu proslavu na isti dan, 29. lipnja. Tijekom svoga mučeništva oni su postali braćom, zajednički su osnovali novi kršćanski Rim.
Kao takvi su slavljeni u himnu Večernje molitve časoslova koji datira još od Paulina iz Akvileje (c. 750.-806.): „O Roma felix – sretni Rime, posvećen slavnom krvlju dvojice prinčeva svih apostola, obojan crveno njihovom krvlju, sjajiš blistavije nego sva slava svijeta, ne svojom zaslugom, već zaslugom svetaca koje si ubio, puštajući krv mačem.“
Mučenička krv ne priziva osvetu, već pomirenje. Nije prikazana kao optužba već radije kao „pravedno svjetlo“’, prema riječima himna iz Jutarnje molitve časoslova: prikazana je kao snaga ljubavi koja nadvladava mržnju i nasilje, utemeljujući, stoga, novi grad, novu zajednicu.
Putem svog mučeništva oni – Petar i Pavao – sada pripadaju Rimu: putem svog mučeništva, Petar je zauvijek postao rimskim stanovnikom. Putem svog mučeništva, putem svoje vjere i ljubavi, oba apostola ukazuju gdje leži istinska nada, oni su utemeljitelji nove vrste grada koji se stalno mora obnavljati usred starog ljudskog grada kojem prijete protivničke sile ljudskoga grijeha i sebičnosti.
Vrlinom svoga mučeništva, Petar i Pavao su u recipročnoj vezi zauvijek.
Omiljena slika u kršćanskoj ikonografiji prikazuje zagrljaj dvaju apostola na njihovom putu k mučeništvu. Možemo reći: samo njihovo mučeništvo ostvarenje je bratskog zagrljaja u svom najdubljem smislu. Umrli su za jedinog Krista te su oni jedno u svom svjedočenju za koje su dali svoje živote.
U pisanju Novog zavjeta možemo, takoreći, slijediti razvoj njihova zagrljaja, ovo stvaranje jedinstva u svjedočenju i misiji. Sve započinje kada Pavao, tri godine nakon svog obraćenja, odlazi u Jeruzalem „upoznati Kefu“ (Gal 1,18).
Četrnaest godina kasnije otišao je ponovno do Jeruzalema da bi izložio „posebno prvacima“ evanđelje koje je propovijedao kako bi izbjegao rizik „da slučajno ne trčim ili da nisam trčao uzalud“ (Gal 2,2). Na kraju ovog susreta, Jakov, Kefa i Ivan su se s njim rukovali potvrđujući time zajedništvo koje ih veže u jedinom evanđelju o Isusu Kristu (Gal 2,9).
Smatram da je činjenica da su suradnici spomenuti na kraju Prve Petrove poslanice – Silvano i Marko – također bliski suradnici sv. Pavla prekrasan znak rasta nutarnjeg zagrljaja koji se razvijao unatoč različitosti njihovih naravi i zadataka. Zajednica jedine Crkve je očito prikazana zagrljajem velikih apostola, u njihovoj suradnji.
Zajedničko odredište: Rim
Petar i Pavao susreli su se najmanje dvaput u Jeruzalemu; njihovi putovi su se u konačnici okrenuli Rimu. Zašto? Može li to biti nešto više od obične slučajnosti? Može li to sadržavati trajnu poruku? Pavao je u Rim stigao kao zatvorenik no, istovremeno, i kao rimski državljanin koji se upravo kao takav, nakon uhićenja u Jeruzalemu žalio caru čijem je sudu odveden.
Međutim, u dubljem je smislu Pavao stigao u Rim svojom slobodnom voljom. U nekim od svojih najvažnijih poslanica već je u sebi postao blizak ovome gradu: Crkvi u Rimu uputio je poslanicu koja sažima njegovu cjelokupnu objavu i vjeru bolje od bilo koje druge. U početnom pozdravu poslanice kaže da se vjera rimskih kršćana hvali po svem svijetu te je, stoga, svuda preporučena da bude primjerom (Rim 1,8).
Zatim piše: „Htio bih da znate, braćo, da sam više puta odlučio da dođem k vama – ali sam do sada bio zapriječen.“ (Rim 1,13).
Na kraju poslanice vraća se na temu govoreći o svom planu za putovanje u Španjolsku. „Uistinu se nadam da ću vas vidjeti kad budem prolazio tuda i da ćete me vi potrebnim opremiti onamo pošto se najprije – barem djelomično – naužijem vašega društva.“ (Rim 15,24).
„Znam da ću doći s puninom Kristova blagoslova kad stignem k vama.“ (Rim 15,29)
Naviještanje evanđelja sve do kraja svijeta
Ovo su dvije očite stvari: za Pavla je Rim bio usputna stanica na putu za Španjolsku, drugim riječima, prema njegovom poimanju svijeta – na njegovom putu ka krajnjem rubu svijeta. On svoju misiju smatra ispunjenjem zadatka koji mu je Krist dodijelio, prenijeti evanđelje do samog kraja svijeta.
Rim je bio na njegovoj ruti. Iako je Pavao obično išao u mjesta gdje se evanđelje još nije objavilo, Rim je bio iznimka. Tamo je pronašao Crkvu o čijoj se vjeri govorilo diljem svijeta. Odlazak u Rim bio je dio univerzalnosti njegovog poslanja kao izaslanika svim narodima.
Put koji je vodio prema Rimu, a već je prethodio njegovom planiranom putovanju koje se odvijalo unutar njegove poslanice, bio je sastavni dio njegove zadaće: prenijeti evanđelje svim narodima – pronaći katoličku ili univerzalnu Crkvu. Za njega je odlazak u Rim bio izraz katoličanstva njegove misije. Rim je morao učiniti vjeru vidljivom cijelom svijetu, moralo je biti mjesto susreta jedne vjere.
Ispod križa se rodila Crkva
No, zašto je Petar išao u Rim? U Novom se zavjetu ništa izravno ne govori o tome. Ipak, daje nam neke naznake. Evanđelje po Marku koje možemo smatrati odrazom propovijedanja sv. Petra, usredotočuje se na trenutak kada je rimski satnik u svjetlu smrti Isusa Krista rekao: „Uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!“ (Mk 15,39).
Preko križa otkriveno je otajstvo Isusa Krista. Ispod križa je rođena Crkva svih naroda: satnik rimskog voda zadužen za Njegovo smaknuće prepoznao je Krista kao Sina Božjega.
Djela apostolska opisuju odlomak o Korneliju, satniku u Italskoj četi, kao prijelomnom koraku za objavu evanđelja poganskom svijetu.
Prema Božjoj naredbi Kornelije je poslao nekoga da dovede Petra i Pavla, koji su također slijedili Božje naredbe i otišli u satnikovu kuću propovijedati. Dok je Petar govorio, Duh je Sveti sišao na okupljenu kućnu zajednicu te je Petar rekao: „Zar može tko uskratiti vodu da budu kršteni ovi koji su primili Duha Svetoga kao i mi?“ (Dj 10,47).
Različita apostolska poslanja
Stoga je na saboru u Jeruzalemu Petar postao posrednik Crkve za pogane kojima nije trebao zakon jer je Bog „vjerom očistio njihova srca“ (Dj 15,9).
Naravno, u poslanici Galaćanima Pavao kaže da je Bog osnažio Petra za apostolsku službu među obrezanima, a osnažio njega, Pavla, za službu među poganima (Gal 2,8).
Ovaj je zadatak, međutim, jedino mogao biti na snazi dok je Petar u Jeruzalemu ostajao s dvanaestoricom u nadi da će sav Izrael prionuti uz Krista. Dok su se suočavali s daljnjim razvojem, dvanaestorica su prepoznala kada je za njih također došlo vrijeme da se otisnu u svijet naviještati evanđelje.
Petar, koji je pokoravajući se Božjoj naredbi prvi otvorio vrata poganima, sada je prepustio vodstvo kršćansko – židovske Crkve Jakovu Mlađem da bi se posvetio svojoj pravoj misiji: poslanju za jedinstvo Crkve Božje koju čine Židovi i pogani.
Želja sv. Pavla da ode u Rim, kako smo vidjeli, stavlja naglasak na jednu karakteristiku Crkve – na riječ „katolička“. Putovanje sv. Petra u Rim kao predstavnika naroda svijeta, svodi se na riječ „jedan“: njegov je zadatak bio stvoriti „katoličko“ jedinstvo, Crkvu koju čine Židovi i pogani, Crkvu svih naroda.
I to je trajna Petrova misija: osigurati da se Crkva nikada ne poistovjećuje s jednim narodom, jednom kulturom ili jednom državom već da je uvijek Crkva zajednička, osigurati da ona ujedini ljude preko i iznad svake granice i da, usred podjele ovoga svijeta, učini Božji mir prisutnim, pomirujuću snagu njegove ljubavi.
Jedinstvo koje dolazi od Božjeg mira
Zahvaljujući tehnologiji koja je svugdje ista, zahvaljujući svjetskim informacijskim mrežama te zahvaljujući povezanosti zajedničkih interesa, danas u svijetu postoji nove formule jedinstva; ipak, one isijavaju nove rasprave i daju nov poticaj onim starima. Usred ovog izvanjskog jedinstva, temeljenom na materijalnim stvarima, naša potreba za unutarnjim jedinstvom koja dolazi od Božjeg mira mnogo je veća – jedinstvo svih onih koji su postali braća i sestre po Isusu Kristu. To je Petrova trajna misija te, isto tako, poseban zadatak povjeren Crkvi Rima.
Čovječanstvo je izgubljena ovčica
Draga braćo u episkopatu, sada bih se želio obratiti vama koji ste došli u Rim primiti palij kao simbol svog dostojanstva i odgovornosti kao nadbiskupa u Crkvi Isusa Krista. Palij je istkan od janjeće kože koju rimski biskup blagoslivlja svake godine na blagdan Katedre sv. Petra stavljajući ih na stranu da bi postali simbolom Kristova stada kojim upravljate.
Kada stavljamo palij preko svojih ramena, naša nas gesta podsjeća na Pastira koji na svoja ramena stavlja izgubljenu ovčicu koja usamljena ne može pronaći put kući te ju dovodi natrag u stado.
Očevi Crkve vidjeli su tu malenu izgubljenu ovčicu kao sliku cijelog čovječanstva, cijele ljudske prirode koja luta i ne može više pronaći put kući. Jedino Pastir koji je dovodi natrag može biti Logos, vječna Riječ samoga Boga.
Dobri Pastir vodi nas kući
U utjelovljenju nas je on sve – „ljudske“ ovčice – stavio na svoja ramena. On, vječna riječ, istinski Pastir čovječanstva, nosi nas; u svojoj ljudskosti nosi svakog od nas na svojim ramenima. Na putu križa nas je odveo kući, On nas vodi kući.
No, On također želi pored sebe imati muškarce da „nose“ zajedno s njim. Biti pastir Kristove Crkve znači sudjelovati u tom zadatku koji je obilježen u paliju.
Kada ga nosimo, On nas pita: „Pomažeš li mi i ti nositi one koji mi pripadaju? Donosiš li ih meni, Isusu Kristu?“
Tada se prisjećamo događaja Petrovog poslanja od Uskrsloga. Uskrsli Krist neodvojivo povezuje naredbu „Čuvaj moje ovce“ s pitanjem „Voliš li me, voliš li me više od ovih?“.
Svaki put kad stavljamo palij, kao pastir Kristova stada moramo poslušati ovo pitanje: „Voliš li me?“, i sami se upitati o dodatnoj ljubavi koju očekuje od pastira.
Stoga palij postaje simbolom naše ljubavi prema Kristu Dobrom Pastiru i naše ljubavi zajedno s Njim – postaje simbolom poziva da ljubimo ljude kao što to čini On, zajedno s Njim; one koji traže, one koji imaju pitanja, one koji su sigurni u sebe i ponizne, jednostavne i velike; on postaje simbolom poziva da sve njih ljubimo Kristovom snagom i na Kristov način, tako da ga oni mogu pronaći i u Njemu pronaći sebe.
Međutim, palij, koji ste primili s groba sv. Petra ima još jedno značenje, neodvojivo od prethodnog. Da bismo ga razumjeli mogu nam pomoći neke riječi iz Prve poslanice sv. Petra.
Nitko nije pastir sam za sebe
U ovom poticaju svećenicima da se ispravno brinu o svome stadu, sv. Petar opisuje samog sebe kao synpresbyteros – starješinu. (1 Pt 5,1).
Ovaj izraz implicitno sadrži potvrdu principa apostolskog nasljedstva: pastiri koji nasljeduju jedan drugoga su pastiri poput njega, oni su zajedno s njim, oni pripadaju zajedničkom poslanju pastira Crkve Isusa Krista, poslanju koje se u njima nastavlja.
No, ova riječ „starješina“ također ima dva dodatna značenja. Ona također izražava stvarnost koju danas definiramo terminom „kolegijalnost“ biskupa. Svi smo mi kolege – svećenici. Nitko nije pastir sam za sebe. Svi nasljeđujemo apostole zahvaljujući i institucionalnoj zajednici koja pronalazi svoj kontinuitet u instituciji apostola.
„Naša“ zajednica pastira je dio toga što jesmo pastiri jer je stado jedno jedino, ono Crkve Isusa Krista. Na kraju, ova riječ „kolega“ odnosi se na zajednicu s Petrom i njegovim nasljednikom kao garancijom jedinstva. Stoga, nam palij govori o katoličanstvu Crkve, univerzalnoj zajednici pastira i stada te nas usmjerava na apostolat: zajedništvo s vjerom apostola na kojoj je utemeljena Crkva.
Kada čitav svijet postane Božja liturgija i veličanje, tada će dostići svoj cilj i biti miran i siguran
On nam govori o ecclesia una, catholica, apostolica i, naravno, povezuje nas s Kristom, jasno nam govori o činjenici da je Crkva sveta te da je naš rad služba njenoj svetosti.
Konačno, to me ponovno dovodi do sv. Pavla i njegovog poslanja. On je izrazio bit svog poslanja kao i najdublji razlog svoje želje da ode u Rim u 15. poglavlju Poslanice Rimljanima u neobično lijepoj rečenici.
On zna da je pozvan da bude „službenik Krista Isusa kod pogana, da kao svećenik poslužim Evanđelje Božje, kako bi pogani postali ugodna žrtva, posvećena Duhom Svetim.“ (Rim 15,16).
Samo u ovom stihu Pavao upotrebljava riječ hierourgein – služiti kao svećenik – zajedno s leitourgos – liturgija. On govori o kozmičkoj liturgiji u kojoj sam svijet mora predstavljati slavljenje Boga, darovanje u Duhu Svetom.
Kada svijet u svakom svom dijelu postane Božja liturgija, kada u svojoj stvarnosti postane veličanje, tada će dostići svoj cilj i biti miran i siguran. To je konačan cilj apostolskog poslanja sv. Pavla kao i naše vlastito poslanje.
Bog nas zove na ovu službu. Pomolimo se sada da nam pomogne ispuniti ga na pravi način, da postanemo istinski navjestitelji Isusa Krista. Amen.“
Benedikt XVI
Prevela: LR
