Mnogo je priča koje vam želim reći. Priča o rođenju naših kćeri, životu i smrtima. Priče koje su završile i priče koje tek počinju. Za neke priče će proći mjeseci i godine prije nego što ih budem mogla podijeliti. Neke priče ću čuvati kao svetinje u tajnosti do kraja života. Ali ovo je priča koju vam moram ispričati sada.
Margaret Susan i Abigail Kathleen rođene su u subotu uvečer carskim rezom. Kada smo konačno uspjeli otići na spavanje, obje su bile stabilno u intezivnoj jedinici. U subotu ujutro više nisu. Nedjeljno popodne smo proveli držeći u naručju Maggie koja je umrla na našim rukama. Ljudi kažu da nema riječi za smrt djeteta, ali ima. Samo što su to bolno teške riječi. Ljudi kažu da roditelji ne bi trebali prolaziti kroz smrt djeteta, ali prolaze. I to je neopisivo užasno. Svi bi se složili da prolaziti kroz ovakvu situaciju dva dana zaredom – držati dvoje djece dok se njihovo disanje usporava i njihova srca prestaju kucati – je naprosto nepodnošljivo. Gore od jada. Samo noćna mora.
Smrt djeteta je noćna mora – ja sam ovdje da vam kažem da to nije istina
U nedjelju smo se u krevet srušili pod teretom potpune žalosti. Znali smo da jutro donosi istu zadaću, da ćemo se morati oprostiti i od Abby. Jecajući sam zaspala i jecajući sam se probudila. Nisam znala kako preživjeti ono što me čeka. Nismo hodali nego smo se vukli. Pokušali smo doručkovati. Molili smo s kapelanom. Konačno, užasni bolnički telefon zazvonio je zvukom od kojeg prolazi jeza. Znali smo da trebamo ići. Sjela sam u bolnička kolica i Franco me polako gurao niz hodnik kojeg smo zamrzili. Na zidovima vedre slike životinja i leptira, sretne fotografije čudom preživjelih beba…
Kada smo ušli u Abby-inu sobu, medicinska sestra nas je pitala želimo li je držati neko vrijeme prije nego počne uklanjati sve cjevčice. Nema žurbe, rekla je. Možemo imati vremena koliko god želimo. I želimo li kontakt koža na kožu s njom? Knedla u mom grlu provalila je kao jecanje. Ne. Željela sam kontakt koža na kožu sa dvjema zdravim blizankama koje se pripremaju na dojenje. Nisam to htjela s bolesnom prerano rođenom bebom koja će umrijeti u nadolazećim satima. Htjela sam sve samo ne to. Sestra je bila nježno uporna. Vidjela sam da ni Franco nije voljan. Ali nešto nas je nukalo da popustimo. U redu, rekli smo. Držat ćemo je koža uz kožu.
Osmijeh duboke radosti
Moram na trenutak zaustaviti priču. Moram vam reći da mi je netko ranije ispričao što će se dogoditi, energično bih odmahnula glavom i poricala da je tako nešto moguće. Pogotovo da se dogodi meni. Rekla bih da to zvuči sentimentalno, pusti snovi. Nimalo slično istini. Moram vam ovo reći jer znam kako zvuči slijedeći dio priče. Sestre su izvukle Abby iz gnijezda cjevčica. Povukla sam majicu preko glave i namjestila bolnički ogrtač preko ramena. Pomakla sam se natrag u naslon dok su redovi šavova od subotnje dvije operacije proizvodili parajuću bol na trbuhu.
Polagano su naslonile Abby na moja prsa, prekrili je slojevima toplih pokrivača i napustile sobu. I tada me napustila i zadnja trunka tuge. Počela sam se smiješiti. Počela sam se smijati. Ovo nije reakcija koju očekuješ kad ti medicinska sestra na kožu prisloni tvoju umiruću bebu. Ali sve se izokrenulo. Bila sam preplavljena mirom. Bila sam ispunjena najdubljom radosti koju sam ikada osjetila. Nisam mogla razumjeti zašto su prije toga žalost i tuga ispunjali svaki atom moga bića. Ovo je bio posve drugi svijet.
Zašto ne mogu prizvati niti jedan osjećaj tuge?
Abby je disala i ja sam disala. Rastegnula je svoje ručice preko mojih prsa hvatajući me svojim prstićima. Držala sam njena majušna leđa i osjećala njena pluća i srce kako trepere. Zatvorila sam oči i sjedila ondje, smješeći se. Sestra je ušla u sobu i protresla glavom: “Ne mogu vjerovati da se smijete.” Franco mi je šapnuo: “Da se barem možeš vidjeti sada. Tako si puna radosti.” Sve se promijenilo.
Nakon nekog vremena, polako sam pokušala racionalizirati. Sigurno je ovo porast oksitocina koji se nije dogodio nakon poroda. Svi ti hormoni ljubavi žure kako bi mi pomogli da se povežem s bebom i kako bi mlijeko poteklo. Razumjela sam fiziologiju poroda, znala sam da znanost ima objašnjenje. Ali nakon dvadeset, trideset, četrdeset minuta nepopustljive radosti, počela sam se pitati zašto nema zarona. Zašto ne mogu prizvati niti jedan osjećaj tuge? Zašto se ne mogu ni sjetiti zbog čega sam ridala kad smo se opraštali od Maggie, kad je ono što nju čeka ova savršena sreća? Nema smisla.
Bilo je to blaženstvo
Otvorila sam oči, još uvijek se smješeći. Franco je bio pored mene savršeno miran i opušten. “Želiš li je ti preuzeti malo?” pitala sam ga. “Naravno”, odgovorio je uz osmijeh. Tako smo uz pomoć dvije sestre pažljivo podigli Abby i smjestili je na njegova prsa. Zatvorio je oči i smijao se; ona je rastegla svoje ručice i uhvatila ga. I evo upravo mi se pred očima pokazivala ista ona sreća, sada na njegovom licu. Bilo je to isto blaženstvo. Držali smo je satima. Izmjenjivali se. Fotografirali.
Kad god bismo otvorili oči i razgovarali, šokirani, ponavljali smo isto: “Nisam više tužna. Nema mi smisla. Ti izgledaš onako kako se ja osjećam. Nikada nisam osjećala ovoliko radosti. Mora da je ovako u raju. Nisam vjerovala da su ovakvi osjećaji mogući.” I ovo je dio priče koji vam želim utisnuti onako snažno kako je beba od pola kilograma pritiskala moja prsa. Bio je to najsretniji trenutak mog života. Znate one bljeskove koje uhvatite kad život na trenutak djeluje savršeno? Dan vjenčanja, rođenje djeteta, suncem okupano ljetno veče. Svi imamo takve trenutke. Prolazni predokusi budućeg života. Ali svi ti prijašnji bljeskovi? Bili su ništa u usporedbi s onim što smo osjetili u toj sobi intezivne jedinice. Bio je to Raj koji je trajao satima.
Isprva mi se činilo drsko reći tako nešto. Smijali smo se kako smo se ugurali u istu kategoriju sa sv Tomom Akvinskim i svom tom slamom. Tko se to usuđuje uvrstiti u društvo svetaca i vizionara? Pa ipak. Nakon sati kupanja u neprestanoj sreći, jedino smo mogli zaključiti da nam je dan rijedak i savršen dar. Bili smo u tome zajedno. Naša sićušna kćerka, naše drugo umiruće dijete, otvorilo nam je prostore za koje nismo ni znali da postoje.
Smrt djeteta na kraju nas je dovela usred Božjeg srca
Bili smo točno usred Božjeg srca. Što god da se dogodi, znam da s ove strane više neću osjetiti toliku radost. Posve sam sigurna u to. I kad bih vam mogla prenijeti barem bljesak tog osjećaja, daha, ljubavi u toj sobi, više se nikada ne biste bojali sumnje u božansko ili postojanje života nakon smrti. Sigurna sam u to jer je moje iskustvo bilo tako duboko i trajno. Usidreno je u svaki djelićak moga tijela od sada pa zauvijek.
Ovo je priča koju vam moram ispričati. Da nam je usred onoga za što smo očekivali da bude najgori od svih naših dana, dana punina radosti. Da smo u trenutku kada smo smrt djeteta susreli licem u lice, otkrili da je to zapravo život. Kada smo očekivali očaj, otkrili smo samu ljubav. To je priča koja nema smisla. To je priča koja sve mijenja. To je priča koja je preobrazila sve ono što čini naše postojanje, kako želimo provesti ostatak života i sve što znamo o Bogu. Možda je to tek početak najbolje priče koja mi je dana da je podijelim.
Laura Fanucci – Mothering spirit
Prevela: Katarina Matijaca
Foto: Pexels
