Postoje razne vrste radosti i različiti užici. Od svih koje sam doživio u svom životu, radost i užitak življenja Evanđelja zauzima prvo mjesto u mom srcu. Bog je dobar i milosrdan, zato me ove godine preko svog učenika – velečasnog Stjepana – pozvao na Ultra evangelizaciju. Ja sam se naravno odazvao, jer se takva prilika ne propušta!
Za Ultra festival čuo sam prije dvije godine. Da me netko prije dvije godine pitao bih li želio ići na Ultru naviještati Evanđelje, ja bih ga samo pogledao i odgovorio: „Nema šanse! Tamo je Sodoma i Gomora! Droga, alkohol i seks! Da idem u taj užas? Ne, hvala!“. No, ove godine moj odgovor u molitvi na to isto pitanje je glasio: „Ne mogu vjerovati! Gospodine, mene zoveš? Hvala Ti! Naravno da idem! Jedva čekam!“ S pravom si postavljate pitanje – što mi se dogodilo u ove dvije godine?
Iskustvo apostola Petra
Dogodilo mi se ono što se nažalost mnogim vjernicima još nije dogodilo, a nadam se da će im se dogoditi, jer je to iskustvo naprosto nužno ako želimo biti autentični Isusovi učenici. Riječ je o iskustvu apostola Petra koji je gorko zaplakao kada je one večeri tri puta zatajio Isusa. Riječ je o spoznaji vlastite grešnosti, ništavnosti i malenosti pred Bogom koji je Milosrđe, Ljubav i savršena Pravda. Tek kad sam spoznao koliko sam jedno veliko NIŠTA bez iskustva Isusove ljubavi i milosti koja nas doslovno DRŽI NA ŽIVOTU, mogao sam biti pozvan i poslan u Split na Utra festival gdje se doista mogu susresti droga, alkohol i seks, ALI samo ako za tim istinski čeznete i ako prema tome težite.
Doista, „tko sije u tijelo svoje, iz tijela će žeti raspadljivost, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni“ (usp. Gal 6,8). Mojsije izabrani narod stavlja pred izbor: „ (…) pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Jahvu, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo“ (usp. Pnz 30,19-20). Ja ne bih uzeo sebe kao najbolji primjer za Pavlovu poruku: „Čistima je sve čisto“, ali ju ovdje želim spomenuti zbog konteksta. Pavao nastavlja: „Okaljanima pak i nevjernima ništa nije čisto, nego su im okaljani i razum i savjest. Ispovijedaju da Boga poznaju, ali djelima ga niječu – odvratni, neposlušni i za koje god dobro djelo nepodesni“ (Tit 1,15-16).
Što je veća tragedija?
Prije nego što iznesem nekoliko svojih doživljaja s Ultre, volio bih postaviti jedno važno pitanje. Kada čujemo za različite festivale, koncerte, tulume i parade, zašto najprije pomislimo na ono negativno, prljavo i grešno, a ne razmišljamo o ljudima koji trebaju naše prisustvo, kako bismo ih mogli saslušati, pokušati razumjeti i ako treba navijestiti Istinu koja nas je oslobodila i darovala nam smisao kojeg neprestano uživamo? Svi oni grijesi, ovisnosti i prljavi poroci koji padnu čovjeku na pamet kada čuje pojmove Ultra, Zrće, Woodstock, i slično, mogu i trebaju ostati bez našeg prisustva i sudjelovanja. No, mogu li ljudi?
Isus nam je dao primjer
Trebamo li pustiti da ljudi žive u mraku daleko od Svjetla i da umiru od žeđi za smislenim životom daleko od pravog Izvora? Što je veća tragedija? To što ljudi umiru u besmislu, zarobljeni kojekakvim ovisnostima i porocima ili gorka činjenica da mi – koji po sakramentu krštenja i sv. potvrde imamo dužnost naviještati i posluživati Evanđelje – uskraćujemo tim ljudima susret s Uskrslim Isusom jer nismo živo prisutni među njima? Sveti Pavao slična pitanja postavlja u poslanici Rimljanima: „Jer: Tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen. Ali kako da prizovu onoga u koga ne povjerovaše? A kako da povjeruju u onoga koga nisu čuli? Kako pak da čuju bez propovjednika?“ (10,13-14). Uzalud sva tjelesna i duhovna djela milosrđa, ako ne učinimo ono prvo – najveće od svih! U molitvi Anđeo Gospodnji molimo: „I Riječ je tijelom postala. I nastanila se među nama!“
Isus nam je dao primjer! On je došao među nas – grijehom ranjene i zarobljene ljude. Smilovao se i utjelovio kako bismo ga mogli vidjeti, dotaknuti i s njim razgovarati. Tek kada je to učinio, odlučno je započeo naviještati Evanđelje. Bez utjelovljenja nema Evanđelja! Bez vidljivog prisustva na ulici, među onima koji su ZAISTA potrebni lijeka i Liječnika, nema autentičnog apostolata, a onda ni Crkve! Mislim da je jednom kardinal Josip Bozanić rekao: „Crkva koja ne naviješta, nije Crkva.“
Propovijedati djelima pa i na Ultra festivalu
Onaj koji je čist i koji želi svoju vjeru pokazati djelima, neće najprije vidjeti ono grešno kod drugoga. Čisto srce vidi svakog čovjeka kao dragocjeno Božje stvorenje, jedinstvenu i neponovljivu osobu. Ono vidi ranjenog čovjeka i izgubljenu dušu koja je potrebna tjelesne, psihičke ili duhovne pomoći. Čisto srce je ono srce koje je doživjelo Božje Milosrđe. To je srce koje pokušava vidjeti objektivnu istinu o svakom čovjeku. Takvo srce je imala sv. Majka Terezija koja je s ulica uzimala bolesne, očajne i odbačene ljude svih vjera i odvodila ih u utočište Nirmal Hriday (Čisto srce) gdje su dobivali dostojanstvenu palijativnu skrb.
Papa Franjo bio mi je pravi primjer i poticaj
Međutim, dogodilo se još nešto u ove dvije godine. Ne samo u mom životu, nego u životu cijele Crkve. Dogodio se papa Franjo! Vjerujem da on, baš zbog svog čistog srca već 4 godine pontifikata neprestano ponavlja: „Izađite na ulice! Idete na egzistencijalne periferije!“. Papa Franjo cijeli svoj život živi “na ulici”, među ljudima. Ne smijemo čekati, neumorno naviješta Papa, da ljudi dođu k nama ili u crkvu.
Spominjem našeg Papu jer mi nitko nije dao veću motivaciju za odlazak na Ultru kao evangelizator od njega. On je živi primjer vjere koja je djelotvorna ljubavlju (usp. Gal 5,6). Bogu hvala za njega! Bogu hvala za Katoličku Crkvu koja je prava majka svih živih ljudi. Ona nema zadaću samo odgajati ili naučavati, nego kao Tijelo Kristovo ona želi biti prisutna i vidljiva baš na svakom mjestu i u svako vrijeme. Udovi tog tijela trebali bi se radovati s radosnima i plakati sa zaplakanima (usp. Rim 12,15). Što sam radio na Ultri zajedno s još 50 evangelizatora? Upravo to! Sada ću ukratko ispričati što sam doživio i koga sam sve susreo u Splitu 15., 16. i 17. srpnja 2017. godine.
Dijelimo besplatnu vodu, mi smo ovdje u ime Crkve…
Dva mjeseca prije evangelizacije na Ultri, trebao sam proći formaciju u Zagrebu ili u Splitu. Formacija je trajala 2 dana. Slušajući svjedočanstva evangelizatora od prošle godine, shvatio sam da je cijela ta organizacija ili projekt uistinu djelo Duha Svetoga. Ono što mi se najviše svidjelo je činjenica da su organizatori znali da se „ne može propovijedati bez poslanja“ (usp. Rim 10,15). Tko nas je poslao? Krist!
Djelovali smo u Njegovo ime i u ime jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve. Kad god bi me netko pitao – Zašto smo ovdje i koga predstavljamo? – odgovorio bih: „Dijelimo besplatnu vodu. Mi smo ovdje u ime Crkve!“ Taj odgovor uvijek bi uzrokovao divljenje i radost na licima ljudi s kojima sam razgovarao. U ta tri dana nisam se našao u niti jednoj neugodnoj situaciji. Nisu nas ismijavali i nisu bježali od nas. Iako sam odlučio ponijeti mali megafon, ne bi li ga iskoristio za naviještanje Evanđelja, naše poslanje nije bilo bučiti i propovijedati riječima, nego djelovati poput Isusa. Isus „nije prijetio i nije bučio, glas mu se nije čuo po trgovima; nije prelomio stučene trske i pazio je da ne ugasi stijenja što tek tinja – sve dok do pobjede ne izvede pravo“ (usp. Mt 12,19-20)
Bili smo magarci – spremni ponijeti teret drugoga na svojim leđima
Podijelili su nas u tri tima. U prvom timu su bili oni koji su u parovima hodali po ulicama u blizini Poljuda, drugi tim je trebao biti na određenim mjestima gdje se dijelila voda, a treći tim – 15 evangelizatora – je išao na Poljud. Bio sam u trećem timu. Svaki dan bismo oko 19 sati kretali prema Poljudu i vraćali bismo se oko 2 u noći. Svi smo nosili iste majice, osim svećenika i fratara.
Na prednjem dijelu majice je pisala poruka: „No fear in love“ (hrv. straha u ljubavi nema) i iznad toga je bio mali žuti križ. Na stražnjem dijelu majice bila je otisnuta poruka: „Never thirst“ (hrv. nikada žedan). Iznad te poruke otisnut je 13. i 14. redak četvrtog poglavlja iz Evanđelja po Ivanu: „Jesus answered; Everyone who drinks this water will be thirsty again, but whoever drinks the water I give them will…“ (hrv. odgovori joj Isus: “Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati…“).
Vodu smo dijelili u plastičnim čašama na kojima je bila zalijepljena poruka: „You are precious in my sight“ (hrv. dragocjen si u mojim očima) – usp. Iz 43,4. Na rukavu lijeve ruke, otisnut je naš logo – magarac, a iznad magarca mali križ. To nas podsjeća na našu ulogu u cijelom projektu. Tu smo kako bismo nosili terete drugih!
Na moju radost i iznenađenje, mladi su se s nama poklonili Kristu.
Prva večer je bila uistinu blagoslovljena! Dok sam u paru s jednom djevojkom hodao po ulicama koje vode prema Poljudu, pitao sam se što mi tu radimo, kako prići ljudima i što im reći? Moj engleski nije baš odličan, a i nisam baš tip koji prilazi ljudima iz čista mira kako bi im navijestio Evanđelje. To jednostavno nije moj način, pa mi se odmah javila sumnja, jesam li na pravom mjestu? Taj prvi sat prošao je bez ijednog susreta, pa smo odlučili vratiti se u “bazu”, gdje nas je u kapelici čekao Isus u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Ostali smo u molitvi oko 15 minuta i odlučili nastaviti.
Čim sam izišao, vidio sam tri djevojke i jednog dečka kako stoje kod štanda i piju vodu. Bez previše razmišljanja, odlučio sam im prići i porazgovarati s njima. Doznao sam da su iz Požege i da nisu prvi put došli na Ultru. Nakon što sam im objasnio tko smo i što ovdje radimo, pitao sam ih bi li željeli sa mnom otići u kapelicu. Rekao sam im da je u tijeku pobožnost klanjanja. Oni su, na moju veliku radost i iznenađenje pristali. Zajedno smo ušli u kapelicu i svi su ostali desetak minuta u sabranoj molitvi.
Rekli su da se nitko nikada nije molio za njih, pa nisu znali što reći
Sjećam se da je jedna djevojka ostala čak i duže. Na njezinom licu se vidjelo kako je snažno doživjela Božju prisutnost. Nakon molitve u kapelici, pitao sam ih, bi li željeli da se pomolimo za njih. Rekli su da se nitko nikada nije molio za njih, pa nisu znali što reći. Nakon što sam im objasnio da je riječ o zagovornoj molitvi u kojoj bismo molili za njihove osobne nakane koje mogu, ali i ne moraju reći na glas, i da je riječ o molitvi zahvale, ipak su pristali. Vjerujem da je Isus dotaknuo njihove živote.
Uz suze radosnice, čuli su se komentari: „Ovo je predivno, hvala vam“, „Meni se ovdje ostaje“, „Hoćete li i sutra biti ovdje, možemo li ponovno doći?“ i drugi slični tome. Nedugo nakon što smo ih ispratili, kod štanda su se pojavile četiri Brazilke. Prišao sam im i pitao ih slična pitanja – otkuda su, jesu li već bile na Ultri, koje su vjere… Odgovorile su da su katolkinje. I njih sam pozvao u kapelicu, a one su bez i malo razmišljanja pristale. Nakon molitve pred Presvetim, pomolili smo se i za njih. I one su, kao i prošla ekipa, bile oduševljene i pitale su mogu li doći i sutra. Zajedno smo se uputili prema Poljudu, na Ultra festival.
Nove prijatelje s Ultre viđat ćemo i na jesen, na Misi mladih
Uistinu, nisam znao što me čeka. Nisam imao baš nikakva očekivanja. Znao sam da nosim Isusa u srcu i u to nisam sumnjao. Nakon temeljitog pretresa i provjere na ulazu u prostor oko stadiona uputili smo se prema našem štandu koji se nalazio malo dalje od glavnog ulaza u stadion. Sva tri dana, bili smo na istom mjestu u isto vrijeme. Čim sam došao, zatekao sam brojne ljude kako razgovaraju sa svećenicima, fratrima i ostalim evangelizatorima. Uključio sam se u razgovor koji je obilježio tu prvu noć.
Upoznao sam dva dečka koji su iskreno i otvorena srca postavljali pitanja u vezi naše vjere i Crkve. Jednom od njih ispričao sam svoje iskustvo temeljnog obraćenja. Pokušali smo im objasniti zašto ne možemo bez svete Mise i sakramenata, zašto volimo Isusa i što je, tj. tko je za nas Crkva. Nakon što smo dotaknuli brojne teme i pokušali protumačiti gotovo sve poznate predrasude vezane za katoličku vjeru, zajedno smo se pomolili za njih. Rekli su da će doći i sutra. Sva tri dana dolazili su do nas. Dogovorili smo se da ćemo zajedno na jesen otići u Zagreb na Misu mladih i da ćemo ih upoznati sa zajednicama mladih. Što reći osim Bogu hvala!
Uvijek smo nastojali pričati o temama koje su u tom trenutku bile važne dotičnim osobama
Sjećam se da smo na samom stadionu upoznali jednu djevojku koja se držala malo podalje od nas dok su njezini prijatelji razgovarali i slikali se sa svećenikom. Kada smo joj prišli njezin komentar je bio: „A što ste vi tu došli, propovijedati Božju ljubav?“ Odgovorio sam joj da smo mi ovdje kako bismo pomagali onima u potrebi, ali da to sve činimo jer volimo Isusa. Rekao sam joj da dijelimo besplatnu vodu i da u svakom trenutku može doći do našeg štanda. Pričali smo s njom o fakultetu kojeg je tek upisala, o atmosferi na Ultri i drugim “običnim” temama.
Uvijek smo nastojali pričati o temama koje su u tom trenutku bile važne dotičnim osobama. Jednostavno, nastojali smo biti Isus drugima! To znači da smo najprije htjeli propovijedati djelima i životom, a tek onda riječima. Na kraju razgovora s tom djevojkom, pitali smo ju želi li da se pomolimo za nju? Rekla je da ne vjeruje u Boga. Mi smo joj objasnili što je to molitva i zašto je dobro da molimo jedni za druge. Nakon što smo joj protumačili, ipak je pristala. Dala nam je svoj kontakt kako bismo se mogli s njom naći na jesen.
Policajci i redari radovali su se fratrima
Izdvojio bih i razgovore s policajcem i redarima. Nema policajca ili redara koji nisu s velikom radošću pozdravljali svećenike i fratre. To je bilo nešto predivno. Dok smo išli po vodu, jedan me je policajac počeo ispitivati što mi tu radimo i zašto smo se odlučili doći na jedno ovakvo mjesto. Rekao sam da nam je ovo druga godina na Ultri i da smo ovdje zbog onih kojima je najpotrebnija naša pomoć.
Tako smo, na primjer, pomogli jednoj ostavljenoj i pijanoj djevojci koja se eto “slučajno” našla baš kod našeg štanda. Nije znala za sebe, a mobitel joj je bio do kraja uništen. Odnijeli smo je do prve hitne pomoći kako bismo je zbrinuli. Bilo je nekoliko takvih slučajeva. Također, ne mogu zaboraviti radost mlade djevojke iz Irske kada nas je susrela nakon što je izgubila svoje prijatelje. Doživjela je veliki napadaj panike jer je mislila da ju nikada neće pronaći u toj masi od 50 000 ljudi. Ipak, ta priča je sretno završila.
Na kraju, spomenuo bih jednog dečka koji nam je ispričao svoju životnu priču. On bi volio živjeti i raditi u Hrvatskoj jer mu nedostaju prijatelji i društvo, tj. razgovor s Hrvatima. Inače radi u Švicarskoj i ima dobar, ali težak posao. Požalio nam se kako izvan Hrvatske nema ispunjenog života, jer život nije samo rad i posao, nego prijatelji, društvo i obitelj. Dugo smo razgovarali, a ja sam cijelo vrijeme zahvaljivao Bogu što nas je pronašao baš na Ultri. Mislim da ni on nije očekivao da će nakon zajedničke molitve za njega, njegov komentar biti: „Hvala vam, idem doma.“
Problem nije u grijehu, već u grešnom stavu čovjeka koji se ne želi pokajati
Postoji jedna radost i jedan užitak koji ne prestaje. Zove se prijateljstvo, uživanje i (su)život s Kristom, po Kristu i u Kristu. Nije stvar u tome, tko je bolji, a tko gori. Kome treba, a kome ne treba pomoć, obraćenje ili oproštenje grijeha! Nisam išao zato da nekoga obratim ili zato što sam bolji od tzv. “partijanera”. Išao sam jer sam spoznao da je pravi Isusov učenik onaj čovjek koji traži spas i spasenje isključivo i jedino od Isusa i Njegove svete Zaručnice – Crkve! Nije problem grijeh – ma kako užasan bio! – nego grešni stav čovjeka koji se ne želi pokajati za vlastite grijehe! Isusov učenik traži zabavu, radost, ples i igru u zajedništvu s Isusom, a ne bez Njega.
Isusov učenik ne traži odmor, zadovoljenje i užitak u grijehu neumjerenosti u jelu i piću ili pak u grijehu bluda i promiskuiteta. On uživa kada može u potpunoj slobodi popiti kvalitetno alkoholno piće ili pojesti vrhunsko jelo. On zna kako uživati i sa zadovoljstvom primati darove od Boga Stvoritelja. Isusov učenik ne prezire i ne omalovažava gotovo niti jedan užitak, a pogotovo ne onaj spolni. U Mudrosti i pravoj pobožnosti – onoj kojoj je cilj proslaviti Boga živeći po Njegovoj svetoj volji – Isusov učenik uživa biti svet, a to znači biti potpuno slobodan u ljubavi prema Bogu i bližnjima. Drugim riječima, on živi punim plućima, ali trudeći se ugađati Bogu u svakom trenutku.
Bio sam na Ultri jer Isus nema druge noge i ruke, nego moje!
Mi smo tim mladima svjedočili o pravom Izvoru. Mi smo tim mladima pokušali objasniti zašto više ne žeđamo i ne tražimo pravi smisao života. Uživam u tjeskobama, brigama, problemima i križevima, ali jednostavno, nisam žedan. Za mene taj ŽEDAN ne postoji. Jer mi je svaki dan ultra i extra živjeti s Kristom.
Ako me pitate zašto sam bio na Ultri, odgovaram: Zato što Isus nema druge oči, nego moje. Nema druge uši, nego moje. Nema druge noge i ruke, nego moje! Jednostavno je! Ne samo da me Isus čeka u mojim bližnjima, nego On želi doživjeti moj DA i moje potpuno predanje kako bi mogao slušati i čuti probleme usamljenih, gledati i vidjeti patnju ostavljenih, prilaziti slabima, štititi i grliti uplašene, tražiti izgubljene, hraniti gladne i pojiti žedne. Vidio sam, čuo i susreo različite životne priče! Te “priče” nosim u svom srcu i neprestano ih u molitvi prikazujem Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetomu.
Višeslav Foretić – Žena vrsna
Foto: Višeslav Foretić
