Donosimo nastavak svjedočanstva pok. Pavla Čavleka o oslobođenju od ovisnosti o video igricama.
Bog je vidio moje pokajničke suze i svu moju slabost te se sažalio
I dok se đavao borio da se ja ne oslobodim svoje ovisnosti o igricama, Bog je vidio moje pokajničke suze i svu moju slabost te se sažalio. Božji plan za oslobođenje od moje ovisnosti, počeo se polako ostvarivati. Kockice su se počele slagati. 2001. odlučio sam dočekati Novu godinu u Budimpešti u Taizé stilu. Sam doček, kao i organizacija susreta bila je prilično loša, a dodaju li se k tome i niske temperature dobije se prilično loš doček. Unatoč tome iz tog su se okruženja rodila prava prijateljstva i tu sam stekao najbolje prijatelje.
Kada smo se vratili iz Budimpešte nas petero mladih ljudi (između kojih je i jedan mladi svećenik), jednostavno nije htjelo da se ostane samo na tome “pa, bilo je lijepo”. Htjeli smo se i dalje okupljati, družiti i moliti zajedno na tjednim molitvama. Tako je nastala prava mala zajednica. Rasli smo u prijateljstvu i vjeri, te smo zaista mijenjali svoje živote (barem ostali), a drugi ljudi van zajednice koji su htjeli to primijetiti, oni su to i primjećivali. Zajednica je rasla u broju i vjeri, a ja se dugo vremena nisam usuđivao nikome povjeriti o svom problemu ovisnosti. Umjesto toga, navukao sam svetačku masku i glumio vjernika bez problema.
Drugima sam dijelio savjete, a sam svoj život nisam mijenjao
Da, bio sam prilično dvoličan, ako ne i troličan. Drugima sam dijelio savjete kako da rastu u vjeri i mijenjaju živote, a sam svoj život nisam mijenjao. Nisam ni Bogu dopuštao da me promijeni. Čak sam i ministrirao, a nakon Mise bih odjurio doma sjesti za računalo. Ili još gore, za vrijeme trajanja Misa mislio sam na igrice – kako da prođem razinu na kojoj sam stao, kako da riješim zagonetku ili ubijem moćnog zmaja. Imao sam sigurnost u tom svijetu igrica, imao sam mjesto za bijeg ako nešto pođe po zlu u životu. Vjera je nesigurnost, vjera je skok u nepoznato, a meni je nedostajalo i hrabrosti i pouzdanja za odlučan skok u nepoznato i napuštanje svoje “sigurnosti”.
Nepoznati “blagoslovi”
Na fakultetu sam ispite prolazio uz vrlo malo truda i uz vrlo puno neke nepoznate “sreće” i “blagoslova”. Za jedan od težih ispita na prvoj godini studija kojeg studenti obično spremaju i nekoliko tjedana, ja sam spremao nekoliko sati neposredno prije ispita i prošao. Slično je bilo i s drugim ispitima. Drugu godinu sam upisao redovno. Bilo mi je jasno da je glavna misija đavla ostati neprimijećen. Tako može raditi što ga je volja i znao sam da mu ide fantastično u svijetu, no on je to radio i u mom životu. Pomagao je da prolazim ispite uz vrlo malo truda, da bi imao više vremena za moju ovisnost o igricama i da još više budem njegov rob, bez da to drugi primijete.
Kakav je to blagoslov ako je cijena izgubljeni vječni život
Da sam padao ispite, moji bi roditelji primijetili da tu nešto ne štima i vrlo brzo bi našli uzrok i oduzeli mi računalo, a đavao to nije htio. Neki bi rekli da je blagoslov prolaziti ispite uz malo truda, no je li blagoslov steći bilo što za cijenu izgubljenog vječnog života? Sve to vrijeme igranja čekao sam nekakvo izbavljenje, neko čudo, čekao sam da se sam Bog spusti i oslobodi me.
Spoznao sam da se to već dogodilo: Bog se spustio na ovu zemlju i oslobodio me, samo što ja to nisam do kraja prihvaćao. Spoznao sam još jednu vrlo važnu stvar, a ta je da Bog od nas ne traži puno, već On od nas traži sve. Dok mu se potpuno (100%) ne predamo, On ne može svojom milošću promijeniti naše živote, jer Bog je apsolutna ljubav, a u ljubavi vlada sloboda i to bezgranična. U toj slobodi mi možemo birati život ili smrt, a Bog ne sili niti nameće svoju volju.
“2%” je zapravo naših 100% predanja Bogu
Naš svećenik u zajednici, a ujedno i moj dobar prijatelj voli reći ovako: “Tako dugo dok mi ne damo svojih “2%” (simbolično), tako dugo Bog ne može dati svojih “98%” milosti u promjeni našeg života.” Da se ne bi krivo shvatilo, onih “2%” iz ukupnog gledišta je sa naše strane naših 100% predanja Bogu. Bio sam iskren prema sebi i znao sam da se još nisam dovkraja predao (nisam dao svojih “2%”), te tako ni Bog nije mogao direktno djelovati svojom milošću.
Borbe su bile posebno žestoke, a padovi vrlo duboki – đavao ne voli kad se razotkrije njegovo djelo
Odvažio sam se progovoriti o mojoj ovisnosti o video igricama. Od tada su borbe bile posebno žestoke, a padovi vrlo duboki. Očito đavao ne voli kad se razotkrije njegovo djelo. Mnogo puta sam požalio što sam progovorio o svojoj ovisnosti, jer je borba bila zaista žestoka, a udarci bolni. Uzak je i trnovit put koji vodi u život, ali se isplati.
U to vrijeme nazadovao u svom vjerskom životu i često padao, no rastao sam u iskrenosti prema sebi i znao sam da me ovisnost vodi u duhovnu smrt. Unatoč tome, uvijek sam si vrlo vješto nalazio razloge i opravdanja da još malo igram. Bolje rečeno prihvaćao sam razloge za produženje moje ovisnosti koje mi je đavao nudio.
Nakon odluke o prestanku – udarci na ispitima
Kada bih se riješio svih igrica i odlučio prestati s time, redovito bi slijedila serija udaraca na više područja mog života, a najčešće na području polaganja ispita. Nestala bi “sreća” i “blagoslov” koji su me inače pratili u polaganju ispita, te bi polaganje ispita bilo mnogo teže. Pao sam 2. godinu u jesen 2003. Od tada je putanja u mom vjerskom životu krenula prilično naglo nizbrdo.
Sjećam se da sam jednog petka na molitvenom sastanku u našoj zajednici u sebi čvrsto odlučio da neću igrati. Unatoč padu godine, višku slobodnog vremena i ostalim okolnostima koje su pogodovale mojoj ovisnosti. Bila je to prilično hrabra odluka za ovisnika poput mene. Vraćajući se kući nakon molitve u otprilike 23:30 sati, poučen dugogodišnjim iskustvom, pitao sam se na koji će se način đavao pokušati vratiti i kako brzo. Uvijek bi dolazio u vrlo sjajnom i neodoljivo primamljivom izdanju, nudeći vrlo mnogo – izlaz svih mojih problema. Vozeći se kući autom, čvrsto sam odlučio da neću pasti ni na kakvu njegovu zamku.
Pad nakon 3 sata od hrabrog obećanja o prestanku ovisnosti o igricama
Kad sam se vratio kući, bilo je oko 23:45 sati. Svi su već spavali, a ja sam u potpunom mraku izuo cipele i krenuo kroz kuhinju prema svojoj sobi. U mraku sam se poslužio jednom rukom da napipam prekidač na zidu i upalim svjetlo, a drugom sam se rukom uhvatio za rub hladnjaka i napipao nešto plastično. Upalivši svjetlo vidio sam na hladnjaku igru sa naslovom Desciples 2: Dark Prophecy. Radi se o prilično đavolskoj FRP igri koju sam silno želio igrati.
Srce mi je počelo lupati kao ludo, a svaki razum je prestao. Jasno, brzinom strasti odjurio sam u sobu, upalio računalo, instalirao igru i igrao do 6 sati ujutro. Kako lako sam pao. Nije prošlo ni 3 sata od mojeg hrabrog obećanja, a ja sam već bio oboren. Sljedeći dan sam saznao da mi je tu igru donio mlađi brat od svog prijatelja koji mi je tu igru jednostavno htio posuditi, bez zamolbe – slučajno? Takvih “slučajnih” situacija bilo je prilično mnogo. Slijedile bi nakon svake moje hrabre odluke, jedino bi način realizacije ponekad bio drugačiji.
Bojao sam se ponovnog pada
Nakon tog pada gotovo da sam se bojao dići i uslijedio je još nagliji pad prema mom dnu. Digao sam ruke od sebe. Ja sam i dalje dolazio na molitvu u zajednicu i na našu nedjeljnu Misu, no srce mi je bilo daleko od Boga. Pao sam na dno, a i dalje sam glumio ministranta, sav u bjelini. Nakon mnogo sati provedenih u razgovoru s mojim najboljim prijateljima o mojoj ovisnosti o igricama uslijedila je ključna stvar. Jedan od prijatelja rekao mi je da nema previše smisla dolaziti na molitvu i Misu, bez želje za promjenom. Već sam se pomirio sa svojim grijesima i slabostima. Bio sam na dnu i nije mi bilo teško biti iskren sa sobom, te sam se složio s njime.
Dao sam obećanje: prolaz na ispitu ili predaja računala
Pred Božić 2003. godine nakon 2 godine ulaganja u tu zajednicu i prijateljevanja s prijateljima, prestao sam dolaziti na molitvene susrete petkom i na Mise nedjeljom. Nabavio sam cijeli serijal igara Baldur’s Gate i igrao do besvijesti. U drugom mjesecu 2004. godine bili su ispitni rokovi, te sam ja zaključio da bih trebao dati sve ispite na koje izađem budući da opet igram te bih morao opet imati “sreće” na ispitima.
Zbog zabrinutosti moje mame da premalo učim, dao sam obećanje: ako ne položim niti jedan ispit u 2. mjesecu, onda dajem računalo njoj, a ona neka s njim radi što želi. Učinio sam to da pokažem mami kako nema razloga za paniku oko ispita – i prije sam igrao i prošao ispite. Bilo je to prilično hrabro obećanje za ovisnika poput mene. Bio sam siguran da ću dati barem jedan od ispita na koje ću izaći, pa neću morati izvršiti obećanja.
Ispiti su završili tako da nisam imao prilike dati niti jedan
Ispiti su završili tako da u biti nisam imao prilike dati niti jedan ispit. Bio sam vrlo čudno spriječen da položim i jedan od njih. Na jedan sam zakasnio taman toliko da me profesor smjesti kraj sebe, a ispit je gotovo nemoguće proći bez prepisivanja, te su mi puni džepovi šalabahtera bili neiskoristivi. Na drugi nisam mogao doći jer je zapao snijeg preko noći, te nisam mogao krenuti svojim mopedom, automobil nije bio doma, a za vlak ili autobus je bilo prekasno. Na treći nisam mogao doći jer sam se razbolio… Netko je slagao kockice.
Dogodilo se ono što sam smatrao nemogućim – nisam dao ni jedan ispit te sam morao dati računalo. Mada sam se nadao da će računalo ići van iz kuće, mama je odlučila dati ga mom mlađem bratu (on nije bio, niti je ovisnik o igricama), te je računalo preseljeno u bratovu sobu (2 etaže ispod moje sobe u našoj kući), gdje je i sada.
Ja sam dao svojih “2%”, a Bog svojih “98%”
Upravo u toj sobi i na tom računalu pišem ovo svjedočanstvo točno 8 mjeseci i 14 dana od dana preseljenja u tu sobu. Toliko vremena sam i “čist” od igrica. U tih 8 mjeseci i 14 dana nisam niti primirisao ni jednoj igri, jasno uz Božju milost, no to ne znači da više nema borbe.
Borba i dalje traje i trajat će dok sam živ, no više se ne borim sam. Upravo u ovom trenu dok pišem ovaj tekst, na računalu ima instaliranih igrica. Na dohvat ruke su i bratovi CD-ovi sa Heroes of Might & Magic 2 i 3 igricama. Sada je jedna stvar drugačija – ja sam dao svojih “2%”, a i Bog je dao svojih “98%”. Maknuvši računalo, ja sam pokazao Bogu da se ne šalim, a On je zatim preuzeo stvar u svoje ruke i pobrinuo se za nju.
Razlog tome da se ja nikako nisam mogao izvući iz svoje ovisnosti o igricama punih 7 godina je taj što nisam dao svojih “2%”. Stalno sam se zavaravao da je dovoljno pobacati sve CD-ove s igricama i to je to, no igrice su dolazile sa svih strana. Duboko u sebi uvijek sam znao da je ono najviše što mogu napraviti to da udaljim računalo od sebe. Ali tada se uvijek javljao glas opravdanja koji je govorio da to nije moguće, jer ja studiram FOI (Fakultet organizacije i informatike).
Mnogi vjernici su osudili prijatelja
U zajednici se konstantno molilo za mene u vremenu mog “otpada” od zajednice. Dok se u veljači odvijao rasplet moje sage o igricama, zajednica je jedan cijeli dan (četvrtak) molila za mene (molitveni lanac) bez da sam ja išta o tome znao. Sljedeći dan (petak) došao sam na molitvu i vratio se u zajednicu – slučajno! U ovom trenu ću se kratko osvrnuti na onaj ključni događaj kada mi je prijatelj rekao da mi nema smisla dolaziti na molitve i Mise sve dok ne želim mijenjati svoj život. Prokomentirati ću ovu izjavu mog dobrog prijatelja, jer smatram to vrlo važnim. Mnogi vjernici koje ja znam osuđivali su tu izjavu mog prijatelja, govoreći da je bio neljubazan te me samo udaljio od Crkve.
Da je bilo drukčije ne bih dotaknuo dno
S jedne strane je to i točno, jer ja nisam dolazio dva mjeseca na molitve i Mise, no s druge strane vidi se da je to djelo Duha Svetoga koji je govorio preko njega, a vidi se po plodovima. Da je taj moj prijatelj drugačije postupao i odlučio me tješiti i biti ljubazan, tada ne bih pao na dno, i dalje bih bio dvoličan i vjerojatno bih se još uvijek igrao na ovom računalu na kojem sada pišem ovo svjedočanstvo.
Ljubav nije uvijek ljubazna, no ljubav je uvijek istina, a istina oslobađa. Upravo to se dogodilo i sa mnom – istina na koju mi je prijatelj ukazao po Duhu Svetomu me na kraju dovela do slobode. Tko želi, neka shvati.
Premda sam bio bez računala i bez igrica, to nije značilo da je problem bio riješen. Glavni uzrok mog bijega u svijet ovisnosti o igricama (mucanje) i dalje bio prisutan, a nove rane nastale mojim mucanjem bile su svakodnevna pojava. Silno sam se želio riješiti mucanja i dosta sam molio na tu nakanu.
Mucanje je ostalo, no prestalo je biti uzrokom mojih rana, a upravo je to i bio problem – rane od kojih sam bježao. Ja to ozdravljenje pripisujem Gospodinu Isusu Kristu, koji je, između ostalog, i za tu stvar došao na ovaj svijet – da ponese naše rane sa sobom na križ. Sada više ne trpim sramotu zbog svog mucanja, jer ju je On pretrpio za mene.
Sada kada je nestao onaj neugodni dio mucanja, i samo fizičko zamuckivanje biva sve rjeđe, budući da se više ne opterećujem mucanjem više nego što bih trebao. Slava Isusu koji je zaista Krist!
Možemo nastaviti život u virtualnom okruženju u kojem nam neće krenuti loše
Završio bih ovu svoju priču s jednom zanimljivom stvari koju sam nedavno čuo na TV-u. Naime, najprodavanija igra svih vremena Sims (simulacija realnog života), nedavno je dobila nasljednika: Sims 2. U promociji te igre istaknuto je kako su se psihijatri složili oko toga da igra ima i terapeutsko djelovanje. Naime to je simulacija života te kada nam u stvarnom životu krene loše, možemo jednostavno upaliti računalo i nastaviti život u virtualnom okruženju u kojem nam neće krenuti loše, a ako se to i dogodi, postoje opcije Save i Load. Puno toga sam propustio proigravši 7 godina svog života, pa vjerojatno nisam primijetio da je pojam “bježanje od problema” dobio oznaku “terapeutsko”.
Bog vas blagoslovio i od svakog zla očuvao!
Pavao Čavlek – Žena vrsna
Foto: Pexels
