Danas sam shvatila da je moj muž ponovno posložio svoj život.
Više nije zarobljen u kavezu anksioznosti, više nije uspavan depresijom dok ostatak svijeta (uključujući i mene) ide naprijed.
Više nije zaglavljen. Više nije besposlen.
Nedavno se vratio u život. Nedavno je prešao u stvarni svijet, pobjegao depresiji i panici koje su ga toliko dugo držale u okovima.
Moj muž se nedavno vratio u život
I sad, ponovno zajedno plovimo novim morima.
U početku, prve četiri godine putovao je kao bubnjar u slavljeničkom bendu. Odsutan danima, ostavljao me s bebom i drugom na putu, živio je ono na što je osjećao da je pozvan. Voljela sam taj period našeg života – tako hirovit i uzbudljiv da se činilo da nadomješta nedostatna sredstva i malo iskustva o roditeljstvu i braku. Gazili smo morima dugih tura i kotrljali se između vremena pauza, priljubljeni našim kćerima i jedno uz drugo. Natopljeni Božjom prisutnošću koju smo živjeli jer je muž stalno bio zaokupljen slavljenjem, konstantno odgovoran, konstantno okružen svetim muškarcima i ženama. Ovo razdoblje braka bilo je sjajno.
Poslije smo plovili kroz njegovo napuštanje benda, odgajanje dviju kćeri, i početak anksioznog poremećaja, Ovo nepoznato i neprijateljsko razdoblje počelo nas je potapati. Nismo se više kotrljali, živjeli hirovito, zajedno molili, slavili na isti način. Nismo bili više isti ljudi kad smo se promatrali u zrcalu. Ubrzo sam poslala majka triju djevojčica i bila u postporođajnoj depresiji, dok je on patio od napadaja panike i osjećao se posramljen u ovoj bitci.
Nismo izgledali više kao ljudi iz našeg albuma s vjenčanja – dva ćudljiva ljudska bića koja su plesala na suncu, ostajala budna kasno uz logorsku vatru i provodila noći u molitvi s prekrasnom grupom prijatelja.
Izgledali smo više kao dva izolirana cimera koji prolaze jedan kraj drugoga hodnikom i ne gledaju se u oči. Ovo dvoje, osim što su oboje patili, nisu znali kako preći jaz do srca onog drugoga.
U svojoj sebičnosti, htjela sam ostaviti muža koji pati od depresije i koji se isključio kao partner i otac naših djevojčica. Ova bol i želja da se odvojimo i da odem izjedala me svakog dana.
Htjela sam biti bilo gdje osim s čovjekom kojem sam se zavjetovala 29. studenog 2008., jer je osoba koju sam gledala svakog dana za ove tri i pol godine bila mrtva i nisam znala kako mu pomoći. Nisam znala kako ga spasiti, popraviti ono slomljeno u njemu.
Nisam znala kako biti žena nekomu tko se ne može spasiti
Jednog dana nazvala me dobra prijateljica i izrazila zabrinutost za naš brak. Oboje nas je voljela, neizmjerno. Brinula se za oboje, neizmjerno. Znala je da smo u teškoj, strašnoj situaciji. I znate što mi je rekla?
„Moraš se nadati.“
„Ne možeš dopustiti da te obuzme apatija, da te prevlada ljutnja. Ne možeš dopustiti da te obuzme beznađe i da sotona razori tvoj brak.“
„Znaš li zbog čega? Ovaj brak je dobar, svet i važan. Važan je tvojim kćerima i ljudima kojima pomažete, tvojim prijateljima, tvojoj obitelji i vašim dušama. Zlo vas želi razdvojiti da više ništa u tvom životu ne bude povezano.“
Rekla je: „Moraš se nadati da će Gospodin popraviti tvoj brak.“
Molila je: „Gospodine, dođi i popravi ovaj brak, podari život ovom braku, stavi nadu u njihova srca, izlij milost na ove suhe kosti i vrati život ponovno svojem sinu i kćeri.“
„Moraš se nadati.“
Ona je sigurno znala da sam se predala prije mnogo godina. Odustala sam nakon dana i dana osjećaja praznine da je moj muž iznutra mrtav. Odustala sam kad su napadi panike ukrali žar mojeg muža i uništili njegovu nutrinu, njegovu srž i učinili da preispituje svoju bit.
Ja sam odustala, i ona je to znala
Ona je rekla: „Moraš se nadati.“
Zaplakala sam. Suze su se kotrljale niz moje obraze, pucala sam po šavovima, osjećaji koje sam držala u sebi tri i pol godine izlazili su van.
Napokon sam dopustila sebi da osjećam. Suze su se kotrljale niz moje obraze. Prestala sam biti ravnodušna, dopustila sam sebi da osjećam. Zatomila sam želju da odustanem.
Prvi put, nadala sam se. Nadala sam se pomirbi i ujedinjenju u našem braku. Nadala sam se da ćemo jednog dana biti opet ona hirovita djeca koja se ne osvrću na opasnosti, puna povjerenja u Gospodina, umjesto da živimo u strahu da ćemo se razići.
Prvi put, mi smo se nadali. Nadali smo se da će moj muž ozdraviti, da će Gospodin obnoviti njega i naš brak.
Moja prijateljica mi je darovala nadu tog dana, dok sam sjedila ispred kuće, paralizirana istinom koja je dolazila kroz moj mobitel.
Evo nas, plovimo ovim novim vodama. Pronalazimo put u rukama i srcu jedno drugog poslije godina duhovne i emocionalne razdvojenosti.
Evo nas, listamo ponovno album s našeg vjenčanja i sjećamo se još jednom kako je osjećati se divlje slobodni, puni vjere i hrabrosti.
Evo nas, ponovno plovimo poslaničkim životom dok učimo naše kćeri o ljubavi, smijehu i obitelji.
Tu smo, začuđeni što Gospodin želi sljedeće za nas, radosni što znamo da On vodi naše putove, vjerujući u ono što smo mislili da smo izgubili zauvijek.
Tu smo, gazimo ovim vodama, pronalazimo naš put prema Gospodinu, zajedno, obnovljeni.
Svaki dan je jedan novi dan da živimo ovaj brak pun nade. Prvi put ne želim više da smo ona djeca iz albuma s vjenčanja. Zahvalna sam što nismo više hirovit i naivan par iz te knjige.
Plovimo mirnim morima nakon teške oluje. Ruku pod ruku zajedno napredujući u tišini mirnog oceana. Gledamo u sunce nakon tamne noći. I ne bih željela biti ni s jednim drugim čovjekom na cijelom svijetu, na nikakvom drugom brodu, ni u drugom vremenu.
„Moraš se nadati“ – ona je rekla.
I napokon to činim.
Jenna Guizar
Prevela: Slavica Zubčić Krišto
Foto: Unsplash