Kada svjedočim predivnim tjelesnim djelima milosrđa koja čine časne sestre, uvijek me inspiriraju, ali ponekad se osjećam kao lijenčina. Misionarke ljubavi uzimaju umiruće ljude s ulica i previjaju rane gubavcima, a ja ispijam kavu na svom ugodnom kauču.
Nema sumnje, časne sestre su nevjerojatne. Ono čega se trebam sjetiti, kada pomislim da ja ne činim ništa u usporedbi s njima, je to da mene Bog ne zove da budem časna sestra. On me zove da budem supruga i majka. Djela milosrđa u mom zvanju nisu nužno jednaka djelima milosrđa Bogu posvećenih ljudi. Ona su dopunjujuća, ne paralelna. Ja još uvijek, s vremena na vrijeme, mogu biti ljenčina, ali mjerilo bi trebao biti moj osobni poziv, a ne nečiji drugi i trebalo bi se mjeriti u ljubavi a ne u određenim djelima.
Što mogu ja učiniti?
Jednom sam čula kako je časna sestra rekla da prilikom ispita savjesti razmišlja kroz što sve majke prolaze. „Moja prijateljica s fakulteta se budi pet puta tijekom noći zajedno sa svojim novorođenčetom.“ rekla je. „Trebam pitati samu sebe: Što ja radim da je jednako toj žrtvi?“
Svetost ima različite oblike u različitim pozivima. Djela milosrđa također.
„Što možeš učiniti za promicanje mira u svijetu? Idi kući i voli svoju obitelj.“ rekla je blažena Majka Terezija. Oni među nama koji ne mogu u Kalkuti služiti siromašnima svejedno mogu činiti tjelesna djela milosrđa u svojim vlastitim domovima služeći svojim obiteljima. (To ne znači da ne trebamo činiti tjelesna djela milosrđa za siromašne izvan svoje kuće već da su naši domovi početna točka ljubavi.)
„Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“, kaže Isus u Matejevu evanđelju (25,40). U istom evanđelju (18,5) on stavlja dijete među svoje učenike i govori im: „I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.“ Gledajući ova dva citata jedan uz drugi vidimo da sve ono što činimo za djecu primamo u njegovo ime, činimo za njega.
„Ogladnjeh i dadoste mi jesti…“ (Mt 25,35)
Odgajanje djece je ludnica popisa za kupovinu, prepunih kolica, vraćanja natrag u trgovinu po zaboravljene namirnice, pretraživanje sastojaka po smočnici, pokušaja pripremanja uravnoteženog obroka (i osjećaj krivnje kada ga ne napravimo), postavljanje stola, pranje suđa i sve opet ispočetka.
Divno je donirati hranu, poslati financijsku pomoć potrebitoj djeci u Africi i zajedno sa svojom djecom spakirati vrećice za beskućnike. Ipak, ispunjavanje djela milosrđa za nas ne počinje niti prestaje tu; počinje s posluživanjem doručka svojoj djeci ujutro i završava s večerom koju pripremimo (ili naručimo) navečer. Svaki obrok koji napravimo čin je ljubavi. Svaki put kad nahranimo gladno dijete, nahranimo Isusa.
„Ožednjeh i napojiste me…“ (Mt 25,35)
Moj suprug i ja često smo budni oko 3 sata u noći. To nije alarm, već glas koji govori: „Žedan sam!“ Jedno od naše djece ima sklonost tražiti vodu usred noći pa se mi spustimo niz stepenice po mraku kako bismo mu je donijeli.
Autor Sheldon Vanauken, u svojoj knjizi A Severe Mercy, govori kako su se on i njegova žena dogovorili da će uvijek činiti ono što onaj drugi zatraži iz ljubavi. Upotrijebio je primjer kada jedna osoba zatraži vodu usred noći „druga će joj mirno (i pospano) dohvatiti.“ Zapravo, ovaj scenarij je postao znak njihovog zavjeta: „Čaša vode u noći“ je postala izreka kojom su definirali ljubaznost kojom bi voljeli jedno drugo.
Ovo bi također mogla biti izreka za opisati koliko volimo Isusa. Kada damo piti žednom djetetu (ili žednom supružniku) dajemo to Njemu.
„Stranac bijah i primiste me…“ (Mt 25,35)
Većina nas se može poistovjetiti s poznatom izrekom „danas jednostavno nisam svoj“ ili „On nije svoj“. Djeca se posebno znaju preobraziti u drugačije osobe kada su umorna, gladna, premorena, kada odrastaju, istražuju novu situaciju ili doživljavaju stres. Kao roditelji možemo se upitati: Gdje je nestalo moje slatko, voljeno dijete i tko je ovo dijete koje je zauzelo njegovo mjesto?
Tada možemo poželjeti dobrodošlicu strancu u našoj kući. Svi znamo kakav je osjećaj kada se ne ponašamo normalno i kada se želimo ponašati drugačije. Također znamo kako je dobar osjećaj kada nas netko svejedno voli i prihvaća. Kada ispružimo ruke kako bismo poželjeli dobrodošlicu djetetu koje se ponaša kao stranac, mi pružamo ruke kako bismo poželjeli dobrodošlicu Isusu.
„Gol bijah i zaogrnuste me…“ (Mt 25,36)
Kad se samo sjetim dječje odjeće zavrti mi se u glavi. Bebe zahtijevaju novu odjeću svaka tri mjeseca. Kupovina za stariju djecu je kockanje; odjeća koju im kupite može trajati godinu dana ili dijete može naglo izrasti i prerasti je kroz mjesec. Osigurati da svako dijete ima prikladne dodatke za svako godišnje doba (kupaći kostim, natikače za bazen, sunčane naočale, hlače za snijeg, čizme, rukavice…), u prikladnoj veličini (koja se stalno mijenja) je ogroman čin žongliranja.
Tada dolazi briga o odjeći: ribanje mrlja, šivanje poderotina i krpanje rupa, te naravno pranje, slaganje i spremanje beskrajnih hrpa rublja.
Spremanje je još jedna prepreka: odvojiti, organizirati i spremiti odjeću na police prema godišnjem dobu, veličini, spolu i ponovno izvlačenje kada ih mlađa braća i sestre trebaju. (Zašto me u školi nisu naučili strategije za ovo?)
Odijevanje djece nije mali zadatak. Ponekad mi se sam čini kao posao na puno radno vrijeme. Ali blagoslovljeni mališani su vrijedni svake minute truda. Povlastica im je kupovati cipele i prati čarape. Kada osiguramo odjeću za našu djecu, odjenuli smo Isusa.
„Oboljeh i pohodiste me…“ (Mt 25,36)
Prirodno želimo zaštititi svoju djecu. Zna biti zastrašujuće kada se razbole (pogotovo kada pogledamo simptome na internetu). Osjećamo se bespomoćno kad ne možemo uzeti njihovu patnju na sebe. Međutim, kada djeca odrastu i pogledaju unatrag, ono čega se najviše sjećaju nije bolest već ljubav s kojom su njihovi roditelji brinuli o njima tijekom njihove bolesti.
Ovo djelo milosrđa je istovremeno tužno i slatko: priljubiti se s bolesnim djetetom i čitati priče zajedno, sjesti na krevet tinejdžera i moliti nad njim, staviti hladan ručnik na grozničavo čelo svog djeteta, pjevati djetetu koje ne može zaspati, znači posjetiti Isusa.
„U tamnici bijah i dođoste k meni.“ (Mt 25,36)
Moj je otac bio đakon čiji je glavni zadatak bio služenje u zatvoru tako da iz prve ruke znam kakav snažan utjecaj može imati posjet zatvoreniku. Neka Bog blagoslovi svu njegovu djecu koja su utamničena i sve one koji njima služe.
Oni među nama koji ne mogu redovito posjećivati zatvore mogu ovo djelo milosrđa izvršavati na drugačiji način. Ima mnogo drugih načina za biti zarobljen osim zarobljenosti u ćeliji zatvora pa shodno tome i drugih načina za posjetiti utamničena.
Zatvor je kazna. To je posljedica zločina. Često, kada su djecu kazni, stavi ih se u samicu. Neke se pošalje na odmor ili u svoje spavaće sobe. Neka ostaju u sobi, ali njihovi prekršaji su izgradili nevidljivi zid koji ih odjeljuje od drugih. Za dijete ta mjesta mogu biti kao zatvorske ćelije. Izgubili su svoju slobodu i mogućnost da budu sa svojim obiteljima. Možemo ublažiti njihovu bol na način da ih posjetimo u tom zatvoru – ne da opravdamo njihovo ponašanje već da ih zagrlimo i pokažemo im da ih volimo bez obzira kako se ponašaju. Kada pokažemo djeci ovakvo milosrđe i oni uče milosrdno postupati s drugima.
Kazna nije jedina zatvorska ćelija. Bilo što što nas odvaja od drugih ljudi može nas zatvoriti. Samoća, ljutnja, grijeh, anksioznost, sebičnost, strah i tuga također nas mogu zarobiti. Kad su ljudi u našim domovima u ovakvim zatvorima i kada im dođemo kako bismo im olakšali boli, dolazimo Isusu.
Za vrijeme ove Korizme, ali i inače, neka nam Bog daruje milost da zapamtimo da što god činimo za najmanje u našim domovima, njemu činimo.
Maura Roan McKeegan – Catholic Exchange
Foto: Pixabay
