„Ne želim više biti majka kućanica!“ Slomila sam se, a onda se ispričala prijateljici zbog toga što sam izrazila svoje osjećaje. Bilo je to teških dvadesetak dana kada sam bila solo majka. Za to je vrijeme iskustvo velike samoće – biti jedini odrasli izvor potpore ogromnoj obitelji s djecom – bilo težak udarac na moju psihu.
Jedina svijetla točka, mjesto gdje sam imala vremena „samo za sebe“, bio je sat o Ilijadi, na kojemu sam podučavala grupu studenata koji su studirali taj ep. Kada sam nazvala majku i ispričala joj o tome, istaknula je da sam živnula otkada predajem te me zamolila da zamislim kakav bi bio moj posao iz snova. Moj posao iz snova uključivao bi pisanje i pričanje. Ostavila sam njezino pitanje po strani, ali sam zamolila Duha Svetoga da mi dade poticaj. „Reci mi što želiš da radim? Nemam vremena za razlučivanje. Potrebna mi je pomoć!“
Željela sam se osjećati živom. Problem je bio u tome što se činilo da sam puna života uvijek kada radim bilo što drugo te sam čak prepoznala da uvijek doskačem drugima u pomoć iz želje da budem iskra i svjetlost u sobi, radije nego da budem staklo kroz koje sjaji Bog.
Iluzije o poslu iz snova
Ostatak dana Bog je proveo pokazujući mi da je biti majka mojoj djeci posao iz snova – Njegov posao iz snova za mene. Moji osmogodišnjak i šestogodišnjak počeli su me grliti. Sigurno je to bilo zato da izbjegnu naređeni odlazak u krevet, ali mi je svejedno razgalilo dušu. Moji predškolci odbijali su ići u krevet dok ih moja druga po redu najstarija kći i ja nismo uspavale, držeći ih za ruke. Sedamnaestogodišnjakinja, sva pod stresom od škole, došla je i zahvalila mi što sam joj dopustila da po prvi put uživa u filmu s prijateljicom. Čak je sa sobom pozvala i svoju mlađu sestru.
Moj 14-godišnji sin poslao mi je poruku: „Hvala ti što postojiš!“ kao dio projekta u osmome razredu. Nakon što sam pročitala njegov iskreni hvala, nazvala sam svoju majku kako bih joj rekla, sa svim poštovanjem prema Božjem poslu iz snova za mene: „Danas sam dobila plaću.“
Ipak, loša sam upraviteljica kućanstva. Čini mi se da mi uvijek treba još više. Prekrasni trenutci u tišini – volim ih, čeznem za njima, ali s desetero djece više ima onih trenutaka kao: „Što vi to radite?“, kada bacaju jastuke i deke niz stepenice, ili „Tko je bio zadnji u kupaonici?“ ili „Ajmo, svi u svoje sobe na pet minuta.“ Čovječe, kako tih pet minuta proleti.
Katolička Crkva nam je potrebna kako bismo mogli nastaviti dalje…
Iza mene je dvadeset godina mijenjanja pelena, izgubljenih cipela, veselih obroka koji su često završavali loše, svađa zbog toga tko koga više voli, svađa zbog nasljeđivanja odjeće, svađa zbog Pogledao me je krivo dok smo molili Očenaš. Svi smo mi jednostavno kao domaća Crkva uvijek u potrebi za popravkom, čišćenjem, hranjenjem i obnavljanjem.
Proces učenja kako biti aktivno uključena u traženje Isusa Krista do mene je dopirao polako. Kao majka kućanica s 20 godina staža, mogu vam reći da je teško osjećati se kao da pokapam sve svoje talente, a u isto vrijeme znati da je to ono što bih zapravo i trebala činiti (brinuti za ognjište i dom). Bol zbog razjedinjenja između onoga što znam u svome srcu i svojega vlastitog pada obično je odgođena malim radostima svakodnevnoga življenja. Ali ne uvijek.
Nekim danima oni loši, pali anđeli moje prirode pobjeđuju. Tada se pitam zašto mi je Bog dao taj posebni križ kada ga tako slabo nosim. Onda se nadam da sutra mogu poništiti zla današnjega dana i da će mi moj Bog i moja obitelj dopustiti da ponovno krenem ispočetka, gradeći ono što sam razorila.
Bog nas rijetko kada k sebi dovodi ravnim putem; vodi nas samo sigurnim putem
Čuo je moju jadikovku. Razumio je jalov osjećaj srca plodne žene. Znao je da prema mom načinu razmišljanja, i u virtualnom i u stvarnom svijetu, postoje mnoge grupe mama, molitvene grupe, grupe roditelja, katoličke grupe, grupe katoličkih mama, ali niti jedna mi nije u potpunosti odgovarala. Ništa me u potpunosti nije ostavilo s osjećajem da znam što trebam raditi, ili kako pristupiti tome, ili zašto.
Isus Krist i ja nismo imali puninu veze za koju sam znala da bi trebala postojati. Priznajem da sam željela laganu obnovu. Pročitam ovaj članak ili knjigu, primijenim i riješeno! Ali ono što sam uistinu željela bili su odgovori, ili u najmanju ruku pokazan smjer kojim moram ići. Dio mene čeznuo je za nečime što bi reklo: „Hej Sherry! Učini tako!“. Rekla sam Bogu: „Potreban mi je ogroman svjetleći znak da ga ne mogu promašiti“. Željela sam saznati na koji se način majka kućanica uklapa u novu evangelizaciju. Papa Franjo rekao je da Crkva treba „stvoriti šire mogućnosti za još veću prisutnost žene u Crkvi“. Bi li one bile moguće čak i za ljude poput mene, koji ne mogu izaći kroz vrata bez da su uprljani, bez dječjih čašica ili nemale količine borbe?
Iskušenja i pronalazak jasnoće u (majčinskom) pozivu
Toga popodneva, započela sam čitati Evangelli Gaudium pape Franje. Čitajući, došla sam do odjeljka o iskušenjima pastoralnih djelatnika. Iako su upućene svećenicima i redovnicima, otkrila sam da te riječi jednako optužuju i mene kada je u pitanju poziv majčinstva i ozbiljne duhovne opasnosti s kojima se susreću žene kad se odluče preuzeti zastrašujuću zadaću podizanja ljudske duše do zrelosti.
„Problem nije uvijek previše poslova, već prije svega loše obavljeni poslovi, bez prikladnih motivacija, bez duhovnosti koja bi prožela djelovanje i učinila ga poželjnim. Kao posljedica toga, rad postaje naporniji no što treba, a ponekad čak dovodi i do bolesti. Nije to radostan umor, već napet, težak, nezadovoljavajući i, u konačnici, nepodnošljiv napor.“[82]
Mogla sam lako pratiti vlastite neuspjehe, pogrešno poduzete aktivnosti, nedostatak motivacije, nakon čega bi slijedio umor. Papa Franjo je nastavio: „Ta pastoralna mlitavost može imati različite uzroke. Neki u nju upadaju jer su se upustili u neostvarive projekte i nisu jednostavno zadovoljni onim što bi mirne duše mogli ostvariti.“
Znala sam druge mame koje su se borile s demonom perfekcionizma na Pinterestu, kradući tako pozivu majčinstva svu radost.
„Neki zato jer su izgubili strpljenje i ne dopuštaju da stvari idu svojim tijekom; takvi žele da sve padne s neba. Neki zato jer su se vezali uz neke projekte ili tašte snove o uspjehu.“ [82]
Tko to ima dovoljno strpljenja u iskušenjima?
Čovječe, zakačila sam se za taj jedan film, zamišljajući uvijek svijet gdje ću biti primijećena, a nikada primjećivati druge. „Neki zato jer su izgubili doticaj s narodom, što ima za posljedicu depersonalizaciju pastorala, gdje se veća pozornost posvećuje organizaciji nego osobama, tako da su više zaokupljeni planom puta nego samim putom“. [82] Završi to. Završi to. Završi to. Oh, to sam često bila/jesam još uvijek ja. „Neki upadaju u mlitavost jer ne znaju čekati, a žele vladati ritmom života. Današnja silna težnja za neposrednim rezultatima dovodi do toga da pastoralni djelatnici teško podnose bilo kakvo neslaganje, prividni neuspjeh, kritiku, križ.“ [82] Ne poznajem niti jednu majku koja se nije borila s time da ima dovoljno strpljenja da bi dopustila da zrelost nastupi svojim vlastitim tempom. Osjećala sam se krivom, ali bilo je još gore kada sam nastavila čitati.
„Tako se javlja najveća prijetnja, a to je bezlični pragmatizam svakodnevnog života Crkve, u kojem sve naizgled teče uobičajenim tijekom, a zapravo vjera sve više slabi i zapada u sve jadnije stanje. Razvija se psihologija groba, koja malo-pomalo pretvara kršćane u mumije iz muzeja. Razočarani stvarnošću, Crkvom ili sami sobom, žive u stalnoj napasti da se prepuste sladunjavoj melankoliji, beznađu, što obuzima srce kao najdragocijeniji eliksir zloduha. Premda su pozvani unositi svjetlo i prenositi život, na kraju se daju očarati stvarima koje donose samo tamu i nutarnji umor i polako slabe apostolski žar. Zbog svega toga dopuštam si inzistirati:
Ne dopustimo da nam se ukrade radost evangelizacije!“ [83]
Tražila sam jednostavna rješenja
Poznavala sam majke… Uh, poznavala sam sebe. Bacila sam se na spremanje za školu, krug vježbanja, pisanje, politiku, posao, sve samo da bih izbjegla biti otpisana i odbačena od svijeta. Kao rezultat svega toga, zauzvrat sam se isključila i otuđila od svoje djece. Sivi pragmatizam svakodnevnoga života u različitim mi je prilikama prijetio umorom. Stvarno, izgovorila bih riječi koje rezultiraju izražavanjem svoje želje za nečim „drugim“ što bi vjerojatno bilo „zadovoljavajuće“.
Bila sam žena koja je išla prema bunaru želeći da se ne moram vraćati da bih napunila vrč. Čak sam bila u potrazi za jednostavnim rješenjem: „Daj mi te vode da ne moram više dolaziti.“
Moje rasvjetljenje – bila sam Marta
Bog je dopustio osjećaj ispraznosti, to izjedanje da sam na neki način „pala“ majčinstvo i da nisam sposobna zaustaviti pad iako sam napravila sav posao i predala sve na vrijeme, pa bih počela tonuti sve dublje i dublje. On mi je dao toliko toga da ne moram ovisiti sama o sebi, sve kako se ne bih fokusirala na sebe. Bog je utisnuo svoj pečat u svaki trenutak – zvao me, zahtijevao, tražio da predam svoje srce i sve ovo vrijeme na neki sam način odbijala prihvatiti Njegove pozive, pokušavajući pokazati da sam razumjela što trebam napraviti. Bila sam Marta prije nego li je čula Isusove riječi: „Brineš o previše stvari!“
Sveta Marta ponovno je počela raditi ono što je radila i prije, ali se promijenio razlog zašto te stvari čini. Ja sam željela da se taj zašto nešto činim u meni promijeni, i shvatila da me neće, ne može udaljiti od stvarnoga susreta s Kristom. Sve ostalo sastojalo se u tome da sam pokušavala pokazati svijetu što ja to mogu, ili radila ono što se od mene očekuje da napravim.
Tko je evangeliziran svime što radim u svom domu?
Papa Franjo pozvao je na evangelizaciju, te na „ženske genije“ u crkvi. Ali kako da evangeliziram nekoga kada sam zapela ovdje gledajući crtić Team Umizoomi? Koga evangeliziram tako što pravim makarone i sir ili već po 15 972. put mijenjam pelene? Tada, usred vlastitog razmišljanja, doprlo mi je do pameti. Sebe. Tko je evangeliziran? Tko je prinesen pred Krista u svakodnevnom pranju nogu?
Ja. Ja sam evangelizirana i to tako što služim njima – svojoj obitelji.
Sherry Antonetti – Catholic Stand
Prevela: AMS
Foto: Pexels
