Anthropos (grč. – čovjek)
Onaj koji gleda u nebo jer osjeća da je njegovo rješenje gore, u nebu. U Duhu.
Tomislav Ivančić
Tko je zapravo čovjek i što znači gledati nebo?
Potpuno pogureni starac, jedva cupkajući, sitnim koracima prelazio je cestu. Teška deformacija kostiju i kralježnice činila je da, dok stoji, očima ne može vidjeti ništa osim vlastitih cipela i komadić staze pod sobom. Nije mogao pogledati niti ravno ispred sebe, a kamoli u plavetnilo beskrajnog Neba. Drhtavom, zgrčenom šakom, posljedicom dugogodišnje Parkinsonove bolesti i jako deformiranom zbog uznapredovalog artritisa, s vremena na vrijeme bi s dva, koliko-toliko pokretna prsta maramicom obrisao znoj s lica koji je kapao pred njim, jer je hodanje za teškog srčanog bolesnika predstavljalo izuzetan napor. Nasred staze znao bi zastati ukočen, posve oslonjen na štap o kojem je ovisio njegov ostanak na nogama ili njegov teški pad…
„Kako si tata?“, znao sam ga pitati. Zahvalno bi se nasmiješio: „…dobro sam sine…“, prošaputao bi tiho. Tek toliko je mogao izreći zadnjih godina. Sve drugo, ostalo je uskraćeno ušima, ali uhvaćeno srcem.
Ratna generacija usmjerava nam pogled prema nebu
Moj je otac rođen u praskozorje 2. svjetskog rata, 1940-te, odrastao u podstanarskom siromaštvu i gladi na prašnjavoj gradskoj periferiji. S dvanaest godina je završio, po preporuci doktora, u tzv. „koritu“ zbog jedne kraće noge koja je zaostajala u rastu i gotovo postao invalid zbog teške pothranjenosti.
Mi, generacija rođena 70-tih godina prošlog stoljeća i kasnije ne znamo, ne razumijemo… Prošli smo neke oskudice, redukcije struje, vožnju automobila par-nepar, gorivo na bonove, nestašice kave i praška za rublje…Svake smo godine iznova ispunjavali isti zastarjeli upitnik s pitanjem: koliko puta tjedno jedete meso? Bio je to podsjetnik na neka druga vremena, ali shvatiti što je to kronična glad bilo nam je srećom uskraćeno znati.
Promatrajući danas dobro uhranjenu, često i pretilu djecu koja hodaju ulicom s mobitelima u rukama i slušalicama u ušima, pitam se kakav se to generacijski zaborav dogodio u samo dva naraštaja? Kakav je to danas životni standard u odnosu na onaj od prije samo pedesetak, šezdesetak godina i kakve je on sve promjene donio u (ne)vjeri u Stvoritelja i naivnoj mantri o samodostatnosti ljudskog roda? Žalimo se da nam nije dobro, a ne slušamo glas Liječnika naših duša niti mudrost kolektivnog pamćenja. Pokušajmo biti mudriji i od danas biti čovjek – anthropos – „onaj koji gleda u nebo“ jer osjeća da je njegovo rješenje gore, u nebu. U Duhu.
Valja se pobrinuti da odgojimo velike ljude koji će sazdati veliku domovinu. Oslobađati duh od vremenitosti i nezaslijepljenim pogledom promatrati razvijanje života, imao bi biti cilj novih ljudi.
– bl. Ivan Merz kao dvadesetogodišnjak pisao s tirolskog bojišta, 1917. godine
Čovjek patnik uzor je čovještva
Otac je bio vrlo radišan stvaratelj, zasnovao obitelj, dobio kćer i sina, izgradio kuću, vodio jednostavan i skroman život. Nikada ga nisam čuo da se žali na poteškoće, na život, na ljude. Kada je u svojim ranim pedesetima neurološki obolio od Parkinsove bolesti i, desetak godina kasnije bolest progresivno počela snažno uništavati njegove ljudske snage, toliko sam puta poželio da može ispraviti skvrčene kosti, uspraviti se, normalno razgovarati, normalno hodati… Činilo se, površno promatrajući, kao da mu je bolest, onako tjelesno deformiranom, oduzela ljudskost. No upravo je to njegovo onemoćalo tijelo bila forma čovjeka – patnika. Forma pobjednika nad ljudskim slabostima, pobjeda Duha nad propadljivom materijom.
Nije bio odgajan za Kristov put, ali se kroz tešku patnju stopio s Njim. Tijelo stvoreno za pokret bilo mu je posve sputano, ali od lanaca bolesti slobodan duh, dahom je ljubavi sijao dobrotu kako je i gdje mogao. Ostavio mi je sjajan recept za dane na zemlji: odreći se sebe samog. Jer besplatno primih svoje dane, s ljubavlju ih razdavati. Da hrabar ostanem u svakoj neprilici.
Gospodine, budući da si u svom životu najviše ispunio Očevu zapovijed po strpljivosti, dostojno je da i ja, nesretan grješnik, po tvojoj volji sam sebe strpljivo podnosim, i dokle je tvoja volja, nosim breme raspadljiva života za svoje spasenje.
Toma Kempenac, „Nasljeduj Krista“
Gledajući ga, naučio sam tko je zapravo čovjek
Gledao sam ga i čudio se pokušavajući shvatiti njegovu životnu po(r)uku. Njegovo strpljivo podnošenje dugogodišnje teške muke tjelesne nemoći, neoptuživanje ikoga nego s poniznom zahvalnošću stvorenja prihvaćanje svakog novog dana kao neprocjenjivog dara bilo je, tako mi se činilo, nadrealno. A zapravo je bilo milosno.
Promatrao sam ga kako s godinama patnje postaje tijelom sve manji, nevidljiviji, izobličeniji, da …obličjem više nije naličio na čovjeka… (Iz 52,15), ali mi je svojom postojanošću u patnji, suobličen s patnjom Isusovom, postajao tihi duhovni gorostas. Uzor čovještva.
Krešimir Stjepan Pećar – Žena vrsna
Foto: Bruno Neurath Wilson – Unsplash
