„I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima”. (Mt 18,5)
Veliki je petak. Isus je izdan, osuđen, ostavljen, osramoćen, krvlju obliven… Susreće Majku, Veroniku, Šimuna Cirenca, jeruzalemske žene, Marije i Salomu pod križem. I još mnoge u Bibliji spomenute i nespomenute.
Prvi dio – dvije žene
Veliki je petak. Dvije žene će uskoro postati majke. I jedna i druga na tom putu prolaze trudnoću, trudove i porod. Druga ne nužno tim redoslijedom. Obje prebiru u srcu sve događaje vezane uzpripremu i iščekivanje djeteta.
Prva žena
Prva prebire sve od početne istinske radosti i oduševljenja do prvih sumnji. Od skakanja od radosti do kupanja u suzama.
Od osjećaja blagoslovljenosti, prvih otkucaja srca i pokreta u trbuhu, preko trudničkog sjaja i nikad bujnije kose do raznih pitanja.
Je li pravi tren? Možemo li mi to? Zašto je Bog odabrao baš nas? Jesam li dostojna odgajati još jedno Njegovo dijete, a jedva se „snalazim” i s ovim koje već imamo? Koliko je to djece u koliko vremena?
Misli joj lete od Što tako brzo? do Što tek sad?; Koliko tek imam godina? do Koliko već imam godina?
Karijera, financije i razne kalkulacije nećemo spominjati.
Trudnoća nije samo blaženo stanje
Prebire i sve fizičke boli jedne trudnoće pa tako broji svojih 70 od 70 x 7 mogućih trudničkih tegoba, stanja, komplikacija i boli: mučnine, povraćanja, žgaravica, hormoni, leđa, noge, šećer, tlak, vene… I tako u nedogled prema sve ozbiljnijim tegobama. Od kućnog čuvanja trudnoće do hospitalizacije. Od šake tableta do hrpe injekcija. Od tromosti i nemoći do svemoći. I tako u krug.
Razne misli i brige. Što sad radi beba? Zašto se ne rita? Zašto se toliko rita? Je li sve dobro? Što ako nije dobro? Što znači „dobro”? Što znači ona stručna riječ usput spomenuta na trudničkom pregledu? ono „Možda jest, ali vjerojatno nije.”?
Malo je zamorno i čitati, a kamoli sve te brige brinuti.
U dubini svog srca se tako snažno nada da će ruke biti pune, a tako se strašno boji da će ostati prazne.
Što ako sad već „zna” da će ruke tako kratko biti pune i tako brzo ostati prazne?
„Trudnoći tvojoj muke ću umnožiti, u mukama djecu ćeš rađati.” (Post 3,16)
Broj raznih pregleda. Od poprilično ugodnih do neugodnih i bolnih. U ovoj trudnoći je toliko puta sram ostavila ispred vrata. A tek sad, u trudovima, shvaća da ga je zaboravila kod kuće i da će ga, nada se, pronaći kad se s djetetom u krilu vrati kući.
Toliko Veronika, Šimuna i Marija je susretala tijekom trudnoće. A sad im se, u trudovima, posebno nada. Jer osjećaj je kao da 4 konjanika apokalipse vuku njene udove, svatko na svoju stranu, ne bi li rastvorili njenu utrobu.
I nježne riječi Veronike u obličju babice: Ne boj se! Nećeš se onesvijestiti ni umrijeti. Žensko tijelo je stvoreno da podnese toliku bol! – nije sigurna shvaća li kao utjehu ili nagovještaj produljenja agonije.
Druga žena
I druga žena prolazi trudnoću, trudove i porod. Ali njena trudnoća i porod nisu fizički nego je riječ o raščetvorenju uma i srca i ponovnom slaganju da bi odlučila prihvatiti biološko dijete druge žene. Bolno preslaganje uma i srca da bi odbacila sve što je željela i htjela, iskustva, običaje i znanja s kojima je srasla kako bi doživjela majčinstvo na neustaljen način.
I ona proživljava svoj koktel radosti i briga
Od radosti i adrenalina nakon poziva da idu u postupak posvajanja, preko prvih susreta i osmijeha do pripremanja srca i doma za dolazak djeteta.
Ima i svoje misli koje je more i brige koje brine. Što je to dijete dosad prošlo? Zašto je u postupku posvajanja? Ima li kakve teške rane? Bolesti? Hoće li nas prihvatiti kao roditelje? Koliko će taj proces trajati? Kako će ga prihvatiti djeca ako ih već imamo? Rodbina, prijatelji? Hoćemo li svi kao obitelj biti odbačeni?
Kako će ga biti odgajati? Kako će se ponašati? Govoriti? Hoćemo li ikad čuti da nas zazove„mama” i „tata”? Drugi roditelji mama i tata obično čuju kao prve riječi svoje djece.
I posvajanju prethodi iscrpna priprema
Koliko je dugotrajan proces priprema i edukacija. Željno iščekivanje i strepnja hoće li kao posvojitelji ikad biti izabrani. A tek razne zavrzlame oko papirologije i procedura.
Koliko je puta ta žena sram ostavila ispred vrata ne bi li otkrila postoji li način da muž i ona biološki postanu roditelji? Toliko je bolno bilo čuti da medicinski ne postoji šansa da se to ostvari.
Koliko su puta, kao par, bili povrijeđeni neumjesnim komentarima i pitanjima.
Osjeća li se ostavljenom i zaboravljenom od Boga?
Isto majčinstvo
Što budućnost nosi nepoznato je i jednoj i drugoj. Ali obje znaju da je dug i mukotrpan put pred njima. Neprestan odgoj tek počinje. Koliko briga sa sobom nosi. Koliko neprospavanih noći, preispitivanja, umora i suza. Možda i bolesti, posjeta liječnika, raznih stručnjaka. Možda hospitalizacija, nesreća, tragedija i smrt. Obje su svjesne da budućnost nosi i puno farizeja, Heroda, Pilata…
Ali obje znaju da nema majčinstva (ni očinstva) bez žrtve i umiranja sebi. Bez patnje. Bez boli. Pa su obje zmiju sumnje: Zašto baš ja? sasjekle sa Zašto ne baš ja? i konačno rekle: „Evo službenice Gospodnje.” (Lk 1,38) po uzoru na Mariju.
Nosi ih vjera, ufanje i ljubav da novi život, dijete, majčinstvo i očinstvo nosi nebrojeno više radosti, blagoslova, sreće, osmjeha, zadovoljstva, ispunjenosti i vrijednih uspomena.
„Jer ljubav sve podnosi, svemu se nada i raduje.”
(usp. s 1 Kor 13)
Upravo će ih to u budućnosti potaknuti da, kao lude u očima svijeta, ponovno sve isto prođu za drugo dijete. (I naravno, nada da će sljedeći put sve biti puno lakše).
Razmišljaju i o tome što prolaze njihova djeca
Kako nerođena beba doživljava trudove, kako uski porođajni kanal? Boli li je kao i mene? Koliko je svjesno svega? Osjeća li strah? Osjeća li se usamljeno?
Što prolazi dijete koje čeka postupak posvajanja? Ima li strah od (ponovnog) odbijanja? Kako se nosi s neizvjesnošću i more li ga pitanja: Tko će biti njegovi roditelji? Kakvi ćemo mu biti roditelji? Hoćemo li ga povrijediti i izdati?
Osjeća li pritisak da treba ispuniti očekivanja koja su mu nepoznata? Misli li da ljubav treba nečim zaslužiti?
I jedna i druga jedva čekaju zagrliti svoje dijete i poljupcem mu zacijeliti sve rane. Reći mu: Sve će biti dobro, ja sam tu. I jedna i druga su u djetetovim i Božjim očima jednako majke. Samo je to važno.
Drugi dio – Priča o malom B.
Veliki je petak. Jedno dijete leži bolesno na bolničkom krevetu. Ostavljeno od najbližih. U suzama i bolima. Natovaren mu križ, lice obliveno suzama, a tijelo isprepleteno bolima. Jedna Veronika u obličju medicinske sestre ga utješi i obriše mu suze. Ni ne znajući da Isusu briše suze preko tog djeteta. Jedan Šimun Cirenac u obličju doktorice ga nasmije i nakratko skrene misli. Ni ne znajući da Isusu pomaže nositi križ.
Toliko Šimuna i Veronika je to dijete srelo tijekom svog kratkog života. Od brižnih djelatnika domova, socijalnih radnika do raznih stručnjaka koje posjećuje, ali ono traži svoju majku i oca. Jer svi dobročinitelji odu svojoj kući. Svojoj djeci.
I Isus je, iako odrastao muškarac, iako sam Bog, u boli tražio pogled i utjehu majke.
I nabrat će to dijete godina u kojima će toliko puta čuti: Najbolje da te ja povedem svojoj kući., ali nijednom: Danas idemo našoj kući.
Tolike žene će plakati i sažalijevati to dijete, ali toliko puta će plakati i tješit se samo.
I tako se ono tješi cuclajući izgrizeni palac i grleći najdražu igračku, dok stvarnost života postavlja pitanje čime će se tješiti kad palac ne bude dovoljan.
Veliki je petak. Koliko je noćas usamljenih i bolesnih? Ostavljenih? Koliki noćas prolaze svoju Golgotu i gledaju smrti u oči?
Hoće li imati svoju Mariju i Salomu uza se u času smrti? Hoće li imati svog Josipa iz Arimateje da dostojno pokopa tijelo? Tko će moliti za te duše? Hoće li se pridružiti onoj nepreglednoj četi „onih za koje se nema tko spomenuti”?
I ono najstrašnije: Koliki noćas neće sresti Oca jer za života nisu sreli majku ni oca zemaljskog?
„Što god učinite jednom od onih najmanjih, meni učiniste.” (Mt 25,45)
Tolike majke i očevi vape Bogu za dar djeteta. Srce je spremno, ali ruke prazne. Križ im nitko ne razumije. Pokoja Veronika obriše suze. Pokoji Šimun Cirenac, noseći svoj križ, pripomogne nositi njihov.
Istovremeno toliko djece vapi za majkom i ocem. Toliko Veronika i Šimuna koji im olakšavaju život, ali nema IV. postaje i susreta s majkom. Ni s ocem. One utjehe i ljubavi kakvu roditelj može dati.
Možda ćeš ti danas sresti jedno takvo dijete. Možda ćeš biti njegova Veronika. Možda ćeš biti njegov Šimun. A možda ćeš baš ti biti njegova majka. Ili otac. Možda si baš ti pozvana žena i Bog čeka da u slobodi odgovoriš: „Evo službenice Gospodnje.” (Lk 1,38). Sa svojim Josipom.
Onda ćeš slaviti: „Velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime Njegovo.” (Lk 1,49).
„A vama su i vlasi na glavi sve izbrojane.” (Mt 10,30)
Gorko plačem gledajući to malo dijete na bolničkom krevetu, dok me pitanja satiru. A Isus šuti. Jer Veliki je petak. Ostavlja me da bdijem i molim. I zapovijeda u srcu da nije moje da brinem jer tu nije kraj.
Uskrs je blizu.
Uskrsli Isuse, proslavi se u životima svih koji trpe.
Posvećeno malom B.
Ana Jelić – Žena vrsna
Foto: Bethany Beck – Unsplash
