Rođena sam i odgajana u obitelji i sredini gdje smo „svi“ išli na nedjeljnu svetu misu od ranih dana. U glavi mi je slika moje mame s mlađim bratom u krilu koji je tamo proveo gotovo cijelo misno slavlje. Ista slika mi je i za mlađu sestru. Nije moja mama bila izuzetak. Crkva je bila puna mama i tata koji drže svoju djecu. Crkva je bila puna djece. Ta Crkva je i danas živa.
U obitelji koja je zajedno išla na svetu misu od najranijih dana odrastao je i muž. Tako da, kad sam izašla iz babinja s prvim djetetom, krenuli smo zajedno na svetu misu. Nama je to zbog naših obitelji bio prirodan i logičan slijed. To su činile naše obitelji za nas, to činimo mi za svoje dijete. Nadalje, na svetu misu smo zajedno išli i prije djeteta, idemo zajedno i nakon njega. Dakle, s njim. Jer gdje idu mama i tata, ide i beba.
Mada je naša sadašnja župa i crkva puna mladih obitelji s djecom, sredina u kojoj se župa nalazi je veća i raznolikija te se stalno nameće pitanje trebaju li mala djeca ići na svetu misu, ometaju li druge vjernike i je li im misa potrebna za duhovni rast prije Prve sv. pričesti. Ovo je moje promišljanje na tu temu.
Mojsijev slučaj
Djeci za duhovni rast prije Prve svete pričesti nije potrebno prisustvovanje na svetoj misi?
Možda to znači da se djetetu do Prve svete pričesti neprisustvovanje na svetoj misi neće smatrati kršenjem 3. Božje zapovijedi kao što mu se ne zamjeraju ni drugi grijesi. Ali kako znati da ćemo nakon Prve svete pričesti dijete uspjeti povesti na sv. misu, pokazati mu važnosti euharistije i ustrajnog prisustvovanja? Kako znamo da ćemo imati vremena? Nova su pak pitanja kako će naučiti tijek slavlja i kako se ponašati na misi ako nikad nije bilo na istoj.
U tom razmišljanju stalno mi dolazi slika Mojsijeva života. Mojsijeva majka je spašavajući njegov život položila Mojsija u košaru i pustila da plovi Nilom. Pronalazi ga faraonova kći, ali Božjom rukom Mojsije je vraćen svojoj obitelji na odgajanje prvih par godina nakon čega se vraća faraonovoj kćeri koja nastavlja njegov odgoj. Mojsijevi roditelji su znali da imaju samo par godina da postave temelje svoje vjere, sustava vrijednosti i ljubavi prema Bogu i svome narodu. Nakon toga Mojsije je prepušten na odgoj obitelji koja ima drugu vjeru, sustav vrijednosti i Mojsijev narod i obitelj drži robovima.
Da mi znamo da imamo samo par godina za odgoj svoje djece koju nakon toga moramo prepustiti ljudima druge vjere i kulture, što bi nam bilo važno u odgoju? Vjerujem da bi jednom katoliku bilo stalo da djetetu postavi temelje vjere, ljubavi prema Bogu, bližnjima i kao cilj života ulazak u Kraljevstvo nebesko.
Ako mislite da se ovo dogodilo samo Mojsiju sjetite se turskog vremena kada su janjičari kao porez odvodili kršćansku djecu s ovih prostora (danak u krvi). Sjetite se ratova i prirodnih katastrofa naše novije povijesti i onih koji se trenutno odvijaju u ostalim dijelovima svijeta. Vjerujem da je moje razmišljanje teško za pročitati, ali želim poručiti ono što je stvarnost našeg zemaljskog života – a to je da imamo samo danas. Sutra nemamo.
Zato već danas u punom smislu i svim raspoloživim sredstvima trebamo odgajati djecu u duhu vjere. Vrijedno i lijepo je moliti s djecom i za njih, ali sv. misa je iznad svih pobožnosti jer smo tu u blizini živoga Boga.
Možda sutra umrem ja, muž i svi za koje smatram da bi našu djecu odgajali u vjeri. Možda je prošla (ili sljedeća) nedjeljna misa njihova posljednja prilika da budu u blizini Živog Isusa.
Možda nije.
Dostojanstvo mise
Prisustvo Isusa Krista u sv. misi zahtjeva dostojanstveno ponašanje i ophođenje za koje djeca nisu sposobna?
Koliko se ljudsko i Božje poimanje dostojanstvena ponašanja razlikuju! Kad ljudi pričaju o dostojanstvenom ponašanju na misi spominju tišinu, toplinu, udobnost, skrušenost, uhu lijepo pjevanje, razgovijetno čitanje, zanimljivo i sažeto propovijedanje. A Bog spominje čista srca, gorljivost i poniznost. Sumnjam da Isusu u hostiji smetaju djeca koja se meškolje, zaplaču, progovore glasno. Sumnjam da mu smetaju i nagluhi starci koji glasno i sa zakašnjenjem mole ili netočno i prodorno pjevaju. Ta On se izabrao od svih mjesta na svijetu roditi i gojiti u štalici. Na slamici. Među životinjama. Koje su bile glasne, neuredne, s „mirisima“… A mogao je izabrati sve tišine, milozvučne pjesme, udobnosti i topline. Za prve poklonike mogao je izabrati skrušene izglednike i uglednike, a on bira neuke pastire. I mudrace.
I tu nije kraj. Za učenike i prijatelje je mogao izabrati samo najškolovanije i najuglednije ljude tog vremena. Ali ne, On bira ribare, carinike, grešnike, hrome, pogane, gluhe, gubavce, pa i farizeja i izdajicu Judu. I djecu (Mk 10,13-16). Glasnu i nestašnu.
Da sažmem: pozvao nas je sve. Zašto mislimo da nas onda ne zove sve i na svetu misu u Njegovu prisutnost? Treba li sklad po ljudskim mjerilima Isusu ili nama?
Zrelost za svetu misu
Djecu bi trebalo voditi na svetu misu onda kad mogu mirno i tiho sjediti cijelu sv. misu?
Za neku djecu to bude dosta rano, za neku malo kasnije, a za neku, nažalost, nikad. Naše najstarije dijete po tom kriteriju nije još za svetu misu, a mlađe bi vjerojatno moglo (čitaj: zaspalo bi na klupi da nema starijeg brata koji smišlja nestašluke). Da starijem kažemo: „Ti ostani kući, ti nisi još zreo za sv. misu?“ A nju da povedemo? Može li za 10 godina on s pravom reći: „Neću na sv. misu. Nisam Bogu na misi valjao kao nestašni petogodišnjak kakvim me On stvorio, pa sad ja Njega ne trebam kao samouvjereni petnaestogodišnjak.” A možda je baš on budući svećenik ili muž i otac.
Za svu našu djecu Bog ima neki plan koji mi roditelji trebamo pomoći ostvariti iako nam je nepoznat. To su Njegova djeca koju mi čuvamo. Oni trebaju Njegovu prisutnost za normalan rast i razvoj i ostvarenje svoga poslanja na zemlji. On ih poznaje bolje od muža i mene, i takve ih želi blizu sebe. On zna koje dobrote i neposlušnosti su kadri učiniti. Muža i mene još uspijevaju iznenaditi. Samim tim mi, odrasli, nismo pozvani određivati tko od njih jest, a tko nije za svetu misu.
Vratimo se na Mojsija. Iako veći dio života nije odgajan u vjeri i ljubavi prema Bogu, Bog ga poziva i on se odaziva. Dakle, njegovi roditelji su postavili čvrste temelje vjere. S Božjom pomoći su uspjeli. Muž i ja želimo uspjeti u prenošenju vjere svojoj djeci. Želimo da se naša djece odazovu na Božji poziv, kakav god on bio.
„I dvoje njih bit će jedno tijelo” (Mk 10,1-12)
Pitanje odlaska djece na svetu misu nije samo pitanje njihova rasta u vjeri nego i pitanje muževog i ženinog jedinstva i zajedništva pred Bogom. Bog nas je združio i postali smo jedno. Trebamo li zajedno ići na sv. misu ili odvojeno (jer jedno čuva djecu)? Muž i ja smo i prije braka i u braku prije djece išli zajedno na sv. misu. Zašto bismo to mijenjali zbog djece? On je meni na mjestu prije djece i ja sam njemu. Zbog djece se mi ne želimo razdvajati, a kome da ih ostavimo ako mi želimo zajedno? Dakle, idu s nama.
Nama je zajedničko prisustvovanje na misi donijelo mnoge plodove. Koliko je bilo dubljih nerazumijevanja ili glupih i površnih nesuglasica koje bi na misi samo pogledom jedno na drugo riješili. Dotakao bi nas Pokajnički čin, Riječ Božja ili Pretvorba. Nekad bi bili tvrda srca, ali pružanje mira bi nas sigurno otopilo. Želim i svojoj djeci, na koju se naljutim 100 x dnevno, simbolično pružiti znak mira na misi iako smo se kući izmirili svih 100 x.
Naravno, ovdje se ne radi o parovima koji su fizički razdvojeni, o bolesnima, onima koji brinu za bolesne i o svima onima koji iz bilo kojih razloga ne mogu prisustvovati nedjeljnoj sv. misi zajedno kao bračni par ili obitelj. Oni imaju posebne žrtve koje Bog vidi.
Ovdje se radi o svima nama koji imamo tu milost i priliku da kao supružnici i obitelj nedjeljom idemo pred Boga u Euharistiji. Trebamo li tu milost zakopati ili iskoristiti?
(Nemojmo upadati u zamke uspoređivanja – uvijek je nekom teže, netko ima više djece, crkva mu je dalje… Razmislimo svi za sebe je li nama moguće ili nemoguće ići na svetu misu zajedno.)
Žrtvujući se za druge postajemo stvarni sudionici Isusove žrtve
Djeca svojim nestašnim ponašanjem ometaju druge vjernike?
Često se roditelji žale da doživljavaju osorne poglede i riječi i na najmanji zvuk koji proizvede dijete na misi. Poneki priznaju da ih to obeshrabri da djecu dovode na sv. misu. Pitam se ponekad kako bi mi, danas, molili i gorili i išli na sv. misu da je rat oko nas kao u mnogim dijelovima svijeta trenutno? Kao, ne baš tako davno, u našim krajevima?
Moram priznati i da mi je teško zamisliti da gorljivo, čisto i ponizno srce u molitvi ometa (odnosno ljuti) dječji plač, trk, glasno izgovorena riječ ili nestašluk kakav samo djeca znaju roditeljima na misi prirediti. Jasno je da nismo sveti, ali svetosti bi trebali težiti. Prisjetimo se koliko puta smo bili neskrušeni, a oko nas tišina. Dakle, nije do djece.
Ako je misa Isusova žrtva za nas, ne bismo li se i mi trebali na misi žrtvovati jedni za druge i tako biti sudionici i pravi svjedoci te žrtve? Mi se svi trebamo međusobno „trpjeti“ i strpljivo podnositi kako u crkvi, tako i na svim drugim mjestima i prilikama. Zato mi, roditelji male djece, nemojmo odustajati od mise zbog tuđih slabosti (jer za tuđe slabosti nismo odgovorni) nego, ne hraneći vlastite slabosti zamjeranja, u duhu kršćanstva podnesimo tuđe poglede, mišljenje i komentare. Ne odustajmo nego dopustimo da i mi drugima budemo na rast, da ioni mogu za nas (i našu djecu) trpjeti. To će biti međusobne male žrtve, ali Bogu dovoljne ako ih strpljivo i s radošću podnosimo. (Naravno, ovo ne znači da trebamo djecu pustiti da rade i ponašaju se kako žele u crkvi. O tome malo kasnije.)
Misa s djecom u praksi
Bilo je jedno ljeto kad mi je bilo posebno „teško“ s djecom na misi. Naša, tada godinu i pol stara djevojčica, običavala je kao zvrk trčati po stepenicama ispred crkve padajući, otimajući se, povremeno se smijući i vrišteći. Isključivo uz mamu. U širem crkvenom prostoru kamen, asfalt i promet. Vrućina i žega. Nit´ šta čujem, nit´ šta vidim. Bila sam razočarana. O sramu koji sam osjećala pred roditeljima teško bolesne djece jer je meni teško znojiti se što naši trče, neću ni pisati.
Razmišljala sam što je uzrok mog razočarenja i pitala se kako mi se isto to ljeto nije teško satima, i tako danima, pržiti se na suncu na plaži s ista ta dva zvrka. Eto da se svi malo okupamo i skupa „odmorimo”. Razmišljala sam koliko se mi, roditelji, trudimo oko djece, „trpimo” ih na svim vremenskim uvjetima i u svim njihovim i našim raspoloženjima u svrhu društvenih, kulturnih, sportskih i ostalih uzdizanja. „Trpimo” li ih po restoranima, parkovima, obiteljskim okupljanjima, svadbama, kazalištima, rođendanima itd.? I nije nam teško, nego uživamo u tome i smatramo normalnim. Trebamo li isto podnositi za svetu misu?
I prošlo je to ljeto, zima, proljeće, jesen. Došlo i novo dijete. Bilo je tu svakakvih situacija i „sramoćenja” na misi zbog njihovog učenja kako se ponašati. Činilo se kao korak naprijed, nazad dva. I opet padaš i misliš da su tvoji najnestašniji i da ti je najteže. Par puta smo ih i odveli s mise jer se ostanak činio nemoguć. Ali mi ih, lude, s druge strane dovedemo i sljedeće nedjelje. I postalo je lakše, oni zreliji, mi mudriji i strpljiviji. I postala je radost ići s njima na sv. misu unatoč i današnjim nestašlucima i preprekama.
Kako Crkvu otvoriti djeci?
Krist je u središtu svete mise. Stoga ni djeca ni odrasli ne bi trebali preuzimati pozornost na sv. misi, a djeca to čine?
Roditelji bi trebali podnositi veću žrtvu vježbanja njihove djece ponašanju u crkvi (kao i na svim drugim mjestima). Dakle, upozoravati, budno paziti i ako krene neprimjereno ponašanje izvesti van da bi druge manje ometali. Sabrati ih (i sebe) i vratiti se unutra. I tako koliko god puta treba. Ili ostati vani ako postoje uvjeti za to. Dakle, biti obzirni prema drugima. U praksi ovo znači da će roditelj morati nositi pola mise svoje dijete, podnositi „sramotu” njihova ponašanja, pa i te prijekorne poglede i tuđe mišljenje o tome jesu li trebali ponijeti autić ili zašto spavaju… Ali to ne znači da trebaju odustati. U našem slučaju se dogodilo da smo odustali od jedne župne aktivnosti jer smo smatrali da naša djeca previše ometaju ostale i da kao obitelj nismo još spremni. No odustajanje od mise nama nije bila opcija.
Roditelji bi trebali prepoznati radi li se o zatvorenijoj ili otvorenijoj zajednici (župnik i ostali vjernici) prema djeci i prilagođavati se toj činjenici. To znači da će neki roditelji podnijeti križ senzibiliziranja vlastite župe na svojim plećima. (Sjetite se samo koliko je Crkvi trebalo da se otvori za mlade i njihove teme, a kolike to plodove donosi danas.)
Djeca bi se trebala učiti ponašanju na misi, a mi bi se, odrasli, napokon trebali naučiti. Pa tako ne pričati na misi, tipkati po mobitelu, ne okretati se, svađati oko sjedišta, reda za ispovijed i pričest… I ne stajati na vratima kako bi roditelji s djecom (i oni kojima je muka) mogli nesmetano izaći i ući ako je potrebno.
Zaključak: milost za sve nas
Možda će netko pomisliti da prisustvovanje na misi s djecom kakvo sam ja opisala nema nikakvog smisla. Da svi dobijemo samo mrvice te mise.
Zar nije vrjednije da više ljudi dobije mrvice Boga živoga, nego da se jedan najede cijelog kruha sam? Zar nije vrjednije da se nas 27 kroz iglene uši provuče i bude na dnu rajske hijerarhije nego da ja sama uđem na velika vrata i budem u prvom redu do sv. Petra?
Podcjenjujemo li snagu mise ako mislimo da nam ometanje naše ili tuđe djece oduzima plodove te mise? Ne ispovijedamo li mi Živom euharistijskom Bogu svaku sv. misu da ne dolazi pod naš krov jer je dovoljna samo jedna Njegova riječ za ozdravljenje duše? Vjerujemo li stvarno da nam je dovoljna samo jedna Riječ koju ćemo čuti (ili nećemo čuti) na misi? Da Mu samo dotaknemo haljine…
Ako već ne ideš, probaj doći na svetu misu s djecom, s obitelji. Vidjet ćeš da ćete 100 stvari pokušati spriječiti – od spremanja, polaska, dolaska, bivanja na misi. Nemoj se iznenaditi ako se iznenada pokvari lift ili stvori neobjašnjiva gužva.
Ali ustraj(mo) i uzdaj(mo) se u Gospodina! I uspjet ćeš (ćemo). I Crkva će biti i ostati živa!
Ana Jelić – Žena vrsna
Foto: TeiTo
