Kako se širila vijest da je Ivan Zelić predao svoju dušu Gospodinu, tako su pristizale poruke i pozivi sućuti. Svi redom svjedoče o iznimnom utjecaju kojeg je imao na živote mnogih ljudi. Kada bismo sve dojmove saželi u jednu riječ, bila bi to riječ filozof iako je nitko nije upotrijebio izrijekom. Filozof je onaj koji ljubi mudrost (grč. fileo – ljubim i sofia – mudrost), a onaj koji ljubi mudrost uvijek ljubi Istinu koja je s mudrošću neraskidivo povezana. „Iznad svega je ljubio Istinu,“ rekli bi i oni među nama koji ga najbolje poznaju.
Život posvećen upoznavanju Istine…
Ivan Zelić rođen je 18. listopada 1956. g u Splitu gdje je završio osnovnu školu i klasičnu gimnaziju. Filozofiju je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zadru, a osim filozofije diplomirao je još i ekonomiju, povijest i katoličku teologiju.
Na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu 1998. godine je obranio magistarski rad „Filozofija znanosti Tome Akvinskoga u recepciji Jacquesa Maritaina“ pod mentorstvom pok. prof. dr. sc. Tome Vereša, našeg najvećeg tomista. Doktorirao je 2011. godine na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, obranivši doktorsku disertaciju „Filozofija znanosti Jacquesa Maritaina“, mentor prof. dr. sc. Ivan Macan.
…i radu na njenom širenju
Do 1991. radio je kao diplomirani ekonomist, a potom kao profesor u prosvjeti. Dugi niz godina je predavao u V. gimnaziji „Vladimir Nazor“ u Splitu (vjeronauk, povijest, filozofiju i logiku), a potom kraće vrijeme filozofske kolegije na Visokoj teološkoj školi u Puli i na Odjelu za filozofiju Sveučilišta u Zadru. Značajan ograničavajući faktor u životu i radu bila mu je kronična bolest dijabetesa (još od 20. godine) uz brojne komplikacije.
Objavio je knjige „Vodič kroz filozofiju“ (dva izdanja i treće prošireno izdanje), „Filozofija znanosti Jacquesa Maritaina“ i niz znanstvenih članaka iz filozofije u domaćim i međunarodnim časopisima i zbornicima. Za njim je ostalo nedovršeno impozantno djelo u četiri toma „Tomistička filozofija 20. st.“ Sudjelovao je i na mnogim domaćim te međunarodnim znanstvenim simpozijima. Prevodio je i objavljivao prijevode s engleskog, talijanskog i latinskog jezika. Služio se s još četiri jezika: ruskim, francuskim, starogrčkim i njemačkim. Razumio je i više njima srodnih jezika, a naučio je i umjetni jezik esperanto. Imao je jako stroge kriterije za svoje znanje i rad i sigurno bi nam skratio ovaj popis jezika samo na one koje izvrsno poznaje, ali vjerujte nam, kao očevicima, na riječ.
Za nas je Ivan Zelić bio jednostavno tata
Mimo svih ovih postignuća i nevjerojatnih intelektualnih sposobnosti, Ivan Zelić je bio prije svega vjeran muž i brižan otac. Ili jednostavno tata. Tata koji se s nama igrao, šalio, šetao, mijenjao pelene i radio kašice i pričao viceve koje je izvlačio iz rukava u svakoj prilici. Strpljivo je slušao naše školske dogodovštine, držao ruku kad bismo plakali, brisao čelo u bolesti. Poučni izleti, obiteljski vjeronauk nedjeljom i jutarnji časoslov… Stajem ovdje jer je nemoguće čitav život smjestiti u škrte riječi jednog članka. Kao i svaki čovjek, imao je on i svojih mana, ali „ljubav sve pokriva“! I kroz njih nas je odgajao: redovita ispovijed bila je okosnica njegove snage.
Poučavao nas je primjerom. Bog mu je uvijek bio na prvom mjestu. Moliti nas je učio moleći, vjerovati vjerujući. Nikad nam nije rekao: „Treba ljubiti Crkvu.“ Nije bilo potrebno. U njegovim vedrim očima pojavile bi se suze ganuća svaki put kad bi nam iz Svetog pisma čitao citate o Crkvi. Nije bilo potrebno naglašavati borbu za dušu jer bi iste suze krenule svaki put kad nam je čitao:
„Dobar sam boj bio, trku završio, a vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj dan uzvratiti Gospodin, pravedni sudac, ne samo meni nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak“.
(Tim 4,6-8).
Učio nas je s mamom otvorenosti životu. U nebo su ispratili sedmero djece, a za odgoj im je Gospodin ostavio nas petero. Iako je svaki gubitak bio bolan, otvarali su se Gospodinu uvijek iznova i tako nam svjedočili koliko je neizmjerna vrijednost svake duše. Razumjeli smo da Život uvijek pobjeđuje i da smrt nema zadnju riječ. Njihovu čežnju za velikom obitelji, Gospodin je nagradio kroz unuke, njih 19 rođenih i dvoje još nerođenih. S koliko radosti i ponosa je tata brojao svoje unuke!
Dobar je boj bio..
Vjeran sin Crkve uvijek je bio spreman dati sve od sebe da se bori za osvjetljavanje i jačanje Istine. Puno puta nije bio shvaćen ili upravo zbog Istine progonjen. Sve je to mirno prihvaćao. Njemu je Istina bila puno realnija od njega samoga. Napadi na njega su značili da nemaju argumenata, označavali su snagu Istine. To što se ta borba prelamala preko njegovih leđa, nije ga nimalo smetalo. Kad bismo mu tada rekli kako nije pošteno ili se pitali zašto nakon njegovog truda nisu razumjeli, on bi sasvim mirno rekao: „Nije naš zadatak da osiguramo trijumf Istine, samo da se borimo na njenoj strani.“
Sjaj Istine koja je Ljubav mogli smo uvijek pronaći u njegovim očima koje bi se redovito smijale prije nego bi se usne izvukle u osmijeh. Kroz taj pogled svatko od nas petero djece mogao je nazrijeti odsjaj Božje ljubavi.
…trku završio, a vjeru sačuvao
Osvanula je subota 18. prosinca. Dan prije smo saznali da je stanje kritično i upozoreni da su prognoze jako loše. Znali smo da se bliži kraj njegove trke. Tata se nikada nije bojao smrti. Jednom je u šali rekao: „Već sam više puta trebao umrijeti pa se izjalovilo.“
Četrnaest dana prije ovog 18. prosinca ušao je u bolnicu miran iako itekako svjestan da možda neće izaći iz nje onako kako je ušao. Samo sat i pol prije inducirane kome zbog naglog pogoršanja, došao mu je naš divni don Šime. Udijelio mu je sakramente i posvjedočio da ih je tata primio s neopisivom radošću.
Dva tjedna liječnici su se borili za život, a mi prije svega za Život. Predavali smo ga u Božju volju. Znali smo ono što nas je cijeli život učio: Božja volja je naše jedino dobro. A mi smo više od svega željeli njegovo dobro.
To subotnje jutro osvanulo je natopljeno tolikim žarkim molitvama za njega. Čitavu noć držali smo molitvenu stražu podijeljeni po satima. O zadnjoj uri molitvene straže predao je svoj duh Gospodinu za kojeg je čitav život živio.
A mi? Smijali smo se radosni zbog njegovog odlaska u Nebo dok su nam niz obraze tekle suze. Čak i sada kad više nije bio na zemlji, mi smo čvrsto stajali na njegovoj vjeri. Ili možda: sada više nego ikad, stajali smo na njegovoj vjeri.
„Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak.“ (Fil 1,21)
Katarina Matijaca i Tereza Mihaljević – Žena vrsna
Foto: Petra Zelić
