Kada prođe Velika Gospa ljeto je nekako već na izmaku. Zagreb se ponovno puni, vraćaju se školarci. Opet su gužve u prometu i spremamo se za povratak na radna mjesta.
Odmorili smo se psihički i tjelesno, no nekako mi se čini da se često na godišnjem odmoru duhovno zanemarimo. Barem to za sebe mogu reći. Trudim se i dalje održavati svoj molitveni plan, ali već nakon dan-dva skliznem u nekakvu lijenost i odrađivanje. Misli su mi na plaži, u organiziranju dana i svih događanja jer vremena je malo i sve treba iskoristiti.
I kako se kraj tog odmora bliži, počnem čeznuti za novim poletom. Kao što mnoga djeca uzbuđeno čekaju početak školske godine, tako sada i ja čekam vraćanje u klupe moje molitvene zajednice nakon dvomjesečne pauze.
Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima
Ljetni odmor podsjetio me koliko trebam biti zahvalna što sam već dvije i pol godine dio divne duhovne obitelji. Ovim tekstom želim zapravo posvjedočiti snagu zajedništva, uzajamne molitve i podrške koju pružamo jedni drugima.
Iskreno, ja baš nikad nisam bila „zajedničarski“ tip i to me dosta odbijalo u početku. No, s protekom tjedana i mjeseci postala sam svjesna svih blagodati pripadnosti nekoj zajednici.
Naravno da čovjek može moliti i sam ili unutar obitelji, ali Sveto Pismo na više mjesta govori o snazi zajedništva, o potrebi da se utječemo jedni drugima. Činjenica je da je biti sam na duhovnom putu jako teško, ako ne i nemoguće.
Svi mi imamo svoja dobra i loša razdoblja u životu. U zajednici je divno to što nismo svi istovremeno u tim fazama. Uvijek jedni druge podižemo i hrabrimo kako je kome potrebno.
Njegovanje zajedništva nije nimalo lako, ali sigurno je vrijedno truda koji se uloži. Neprocjenjivo je kada možeš nekoga nazvati, požaliti se ili, jednostavno, u grupu koju imamo na društvenoj aplikaciji napisati: „Trebam molitvu.“ i znaš da ljudi koji te vole i kojima je stalo do tebe, mole za tebe. Više puta dogodilo mi se da je molitva članova moje zajednice uistinu učinila malo čudo u mom danu.
Da se razumijemo, zajednica je skup nesavršenih ljudi koji su često međusobno jako različiti. Dolaze iz raznih sredina i ponekad se ne razumiju, ali bitno je ono što nas spaja: nastojanje da rastemo u ljubavi prema Bogu i svojim bližnjima. Bitno je da tako napredujemo na putu svetosti.
Kako raditi na zajedništvu
U knjizi Svrhovit život Ricka Warrena u više poglavlja govori se o Božjoj obitelji i zajedništvu. Navodi se što je sve potrebno za njegovanje zajedništva. Ovi savjeti pokazali su se zaista korisnima, donijeli su brojne blagoslove mnogim ljudima. Prenosimo vam ih kao dio osobnog iskustva uz preporuku uredništva da, iako su ovo savjeti kršćanina protestanta, prije svega uvijek nastojite koristiti prebogatu katoličku literaturu zbog različite teologije katolika i protestanata koja se preslikava na sva područja života.
- iskrenost – u zajednici je važno da u ljubavi kažemo istinu jedni drugima iako je svima nama zbog raznih razloga (a ponajviše straha da se ne poljuljaju „dobri“ odnosi) lakše to izbjeći;
- poniznost – u zajednici se to odnosi na priznavanje naših slabosti i ograničenosti pred drugim članovima te na strpljivost kada se radi o tuđim slabostima;
- uljudnost – pod uljudnošću se misli na poštivanje međusobnih razlika, na poštivanje tuđih osjećaja i na strpljivost prema onima koji nam baš nisu simpatični;
- povjerljivost – ovo se prije svega odnosi na neiznošenje vani onoga što je izrečeno u grupi;
- redovitost – njegovanje zajedništva kroz redovito sastajanje iako nam to ponekad narušava naše planove ili nam se jednostavno ne da;
Svima nama koji pripadamo nekoj molitvenoj zajednici neka ove upute budu ponavljanje gradiva prije početka naše nove „školske godine“. Onima pak koji još nisu probali ljepotu te vrste zajedništva, neka bude izazov i poziv da se odazovu avanturi ulaska u jednu posebnu vrstu obitelji.
Ana Vizler – Žena vrsna
Foto: Sam Manns – Unsplash
