Jedna od mojih najdražih uspomena s fakulteta je lutanje po kampusu kasno navečer kada je sve bilo mirno te kada su zvijezde i ulična svjetla bacala čudne sjene po poznatom tlu. Trudila sam se tada razmišljati često zastajući kako bi našvrljala zabilješke za rad ili retke poezije. Naravno, s obzirom da sam milenijalac imala sam mobitel uz sebe, ali još nije bio sposoban za povezivanje na Internet. Facebook je još bio u začetku, društvene mreže su se tek počele pojavljivati, a šetnje (ili čak odlasci na predavanja) zahtjevali su odspajanje od svijeta tehnologije koji se razvijao.
Ubojica kreativnosti
Moshe Bar i Shira Baror sa Sveučilišta Bar-Ilan proveli su istraživanje kako bi izmjerili utjecaj odvlačenja pozornosti, ili što oni zovu “mentalno opterećenje”, “lutanje misli” i “opsesivno razmišljanje” što zatrpava um s informacijama i neriješenim stvarima. Naša “sposobnost za originalno i kreativno razmišljanje”, piše Bar za The New York Times, “je izrazito zapriječena” zauzetim umom. “Pretrpan um”, piše Jessica Stillman “je ubojica kreativnosti.”
Razmišljajući unatrag, shvatila sam da su ta sjećanja na kasnonoćne šetnje pomalo iskrivljena perspektiva. Sjećam se kampusa mirnog, skoro tihog, ali on nije mogao biti takav. Uvijek je bilo ljudi vani, čak i u sred noći – a čak i da ih nije bilo, naše sveučilište se nalazilo točno pokraj važne autoceste. Bilo je stalno prometno, trube i naleti zvukova kamiona koji su prolazili cestom. Tišina koje se sjećam nije bila fizička tišina već mentalna. Bila je to tišina uma koji se odmara – zbog čega sam, ironično, tada najbolje razmišljala.
Mentalni tereti dio su života majke
Naravno, neki od mentalnih tereta koje sada nosim su neizbježni – dio su života majke. Ali većina mentalnog nereda je upravo to: nered. Kada odem na pauzu za ručak ili na kavu, uzmem mobitel i pregledavam Facebook ili čitam naslove. Čitam zanimljive članke i otvaram obećavajuće poveznice. Sada znam puno stvari o srednjovjekovnim antibioticima i zelenoj djeci i ulozi Pruske u francuskom zakonu o majčinstvu. Ali sve te informacije su samo informacije. Ne činim ništa s tim.
Također, ne zapisujem više dijelove poezije. Mislila sam da sam to prerasla, ali možda nije uopće u tome stvar. Možda su te polu pjesme i energične rime zagušene s previše buke i previše besmislica s Wikipedie. Ne kažem da je Internet zlo. Mislim da ću voljeti Wikipediu do dana svoje smrti. Ali ne može se zanijekati da je moja kreativnost opala kako se moje vrijeme online povećalo. Nedostaju mi ta vremena kada je moj um bio tih i kada sam imala prostora za razmišljanje.
To je dovoljno da poželim bolje voditi brigu o tome kakve informacije tražim. Smiješno je pretvarati se da se mogu potpuno isključiti ili baciti mobitel u ocean – Internet je previše važan za moderan život. Ali pregledavanje ne treba biti nepromišljeno. Sljedeći put kada sam u iskušenju otvoriti zanimljiv naslov, vrijedno je zaustaviti se i razmisliti otvaram li to iz dosade i navike ili iz prave znatiželje. I onda ću možda, u oba slučaja, ostaviti mobitel i otići u šetnju – bez njega.
Calah Alexander – Aleteia
Prevela: Katarina Zarinkijević
Foto: Pixabay
