Čitanja:
Iz 66,18–21
Ps 117,1.2
Heb 12,5–7.11–13
Lk 13,22–30
Isus ne nudi odgovor na pitanje koje mu je postavljeno u današnjem evanđelju. Nemamo ništa od toga da raspravljamo koliko će duša na koncu biti spašeno. Sve što trebamo znati je upravo ono što nam Isus danas govori – kako ćemo steći spasenje i koliko je važno već sada tome težiti, dok Gospodar još nije zatvorio vrata.
Isus je „uska vrata“ i jedini put spasenja, put koji svi moramo prijeći da bismo dospjeli u Kraljevstvo Boga Oca (vidi Iv 14,6).
U Isusu je Bog sišao na zemlju da bi po Isusu – kako obećaje u današnjem prvom čitanju – skupio ljude svakog puka i naroda, svakog jezika, i otkrio im svoju slavu.
Jedući i pijući s njima, poučavajući ih na ulicama, Isus se polako približava Jeruzalemu. Približava se mjestu na kojem će Izaijino proroštvo biti ispunjeno: na svetoj će gori biti uzdignut (vidi Iv 3,14), i sve će privući k sebi u Nebeski Jeruzalem da ga sa svetima hvale i slave u vijeke vjekova.
Nije jednostavno hoditi uskim putem niti ući na uska vrata
U Božjem je planu Kraljevstvo bilo namjenjeno prvo samo Izraelcima, a poslije svim narodima (vidi Rim 1,16; Dj 3,25–26) koji čine Crkvu, sabranu sa sve četiri strane svijeta, od ljudi svih naroda – Božjeg naroda (vidi Iz 43,5–6; Ps 107,2–3).
Mnogi će ipak izgubiti svoje mjesto na Gozbi Jaganjčevoj. Oni koji odbijaju prihvatiti uzak put o kojem Isus govori će slabiti, udaljavajući se od Oca (vidi Iz 63,15–16).
Ne želimo biti ubrojani među one kojima su ruke klonule i koljena oslabila (vidi Iz 35,3). Dakle, moramo težiti uskim vratima, putu koji nije lagan niti lišen patnje – putu Jedinorođenoga Sina.
Po kušnjama ćemo znati da smo uistinu Božji sinovi i kćeri. Kušnje nas odgajaju i jačaju da nastavimo hodati uskim putem kako bismo na koncu prošli kroz vrata i zauzeli svoje mjesto na gozbi pravednika.
Scott Hahn – St. Paul Center
Prevela: Lea Potočar
Foto: TeiTo
