Nisam znao kako da mu priđem, kako da mu se približim… tajanstvena je zemlja suza.
Antoine de Saint-Exupery
Većina velikih knjižara ima odjel posvećen knjigama samopomoći. Možda ste ih posjetili? Tim policama dominiraju knjige pune dobronamjernih savjeta kako nešto učiniti, između ostalog tu su i knjige kojima je svrha pomoći ljudima da budu bolji vođe. Vjerojatno nikad nećete pronaći knjigu Mali princ na spomenutim policama, ali njezin autor, Antoine de Saint-Exupery, nam nudi prave bisere mudrosti vodstva koji su nam uistinu potrebni da bismo bolje razumjeli ulogu vođe te je i sami ponekad preuzeli na sebe.
Citat iz Malog princa opisuje izmišljeni susret između dječaka koji putuje svemirom – princa – i samoga autora. Mali princ prilikom posjeta zemlje objašnjava kako je zabrinut zbog svoga cvijeta – ruže – koja raste na Asteroidu B-612. Nitko ne može biti siguran kako cvijet za kojeg se nitko ne brine neće pojesti gladna nebeska ovca te ta spoznaja dovodi malog princa do suza. Autor ulaže napor kako bi utješio svog sugovornika u ovoj teškoj situaciji. Ali kako Antoine de Saint-Exupery pojašnjava, ne zna „kako da mu se približi“.
Antoine preuzima ulogu vođe i uči nas odgovornosti
Antoine je stariji čovjek, avijatičar, u misiji koja je krenula po zlu, koji završi nasukan u pustinji sa slomljenim zrakoplovom i malim princom koji je došao u posjet Zemlji iz svemira. Antoine treba popraviti njegov stroj, ali je izgledno da će umrijeti od dehidracije prije nego to učini. U međuvremenu mali princ plače zbog situacije s ružom i ovcom. Antoine preuzima odgovornost za njegove suze premda nije siguran što učiniti s njima.
Antoine je vođa. Suočen je s dva problema: strojem koji ne radi i situacijom ovca-cvijet-suze. Stroj može biti popravljen uz malo sreće i znanja. Upuštanje u rješavanje zamršene situacije maloga princa s gladnom nebeskom ovcom i njegovom dragom ružom znatno je izazovnije. Ipak, Antoine odabire zahtjevniji izazov – tješenje malog princa – jer princ nije pokvaren kao stroj, on pati.
Antoine je vođa jer usprkos osobnoj patnji i opasnosti u koju se doveo preuzima na sebe prinčevu patnju. On preuzima odgovornost vođenja maloga princa u ”zemlju suza” kako bi ga ozdravio. Povremeno vođa mora učiniti put težim za svoje sljedbenike, povremeno ih mora kazniti, ali je on uvijek odgovoran za njih, uvijek im se pokušava približiti. Vođa nikad ne nameće svoju volju na podređene.
Umjesto toga on preuzima odgovornost za njihove odluke, on snosi posljedice njihovih djela, on im se pridružuje u patnji jer samo onda kad su vođa i sljedbenik zajedno u ”zemlji suza” on ga može izvesti iz te zemlje. Utjelovljenje nam nudi prvo i posljednje objašnjenje te situacije: u Utjelovljenju Krist koji je vođa postaje čovjekom kako bi doveo svoj narod do spasa. Riječ edukacija krije temeljnu istinu o vođenju: educirati (od latinskog prefiksa e što znači van i ducere što znači voditi) znači nekoga izvesti van.
Vodstvo uključuje približavanje patnjama onih koje vodimo
Ne postoji vođenje bez priznanja odgovornosti slijeđenja drugoga u njegovoj patnji bez obzira na okolnosti i posljedice. Središnja tema kršćanstva je spajanje ove dvije suprotnosti: slijeđenja i vođenja – kao u Izlasku gdje Bog vodi Svoj narod iz Egipta; ili u Utjelovljenju gdje nas slijedi i približava nam se u našim ljudskim patnjama. Arhetipski model vođe je Onaj koji nas slijedi u našoj kozmološkoj dolini suza, koji je prelomio povijest kako bi i sam bio polomljen od povijesti, koji nas je sve učinio ”jedinstvenima u cijelom svijetu” sustižući nas i pridružujući nam se u našim patnjama i koji je preuzeo odgovornost za sve patnje u raspeću.
Odabrati odgovornost znači odabrati vođenje, a vođenje je rijetko siguran ili lak izbor. Koliko često dobra djela propadnu zbog manjka jakih i spremnih vođa? Zbog manjka onih koji su spremi preuzeti odgovornost i rizik? Koliko se često obitelji raspadaju zbog manjka očeva koji su spremni preuzeti svoju ulogu vođa i žrtvovati se u tom vođenju? Odgovornost čini osobe ranjivima na način na koji Antoine postaje ranjiv i izlaže se smrti u pustinji zbog svog malog prijatelja ili na način na koji Krist postaje ranjiv i izložen bolestima i ljudskoj zlobi kroz Utjelovljenje i Euharistiju.
Najlakše i najsigurnije je živjeti u skrovitosti u svojoj obitelji, zajednici, zemlji i crkvi. Najlakše je ostaviti malog princa samoga u zemlji suza. Ali kako Saint-Exupery pojašnjava u svojoj lijepoj i dubokoumnoj knjizi, teret preuzimanja odgovornosti za druge uz patnju koja ide s tim je jedan od najčišćih činova ljubavi. Upravo je ovaj čin ljubavi koji potiče približavanje drugoj osobi samo vođenje.
Patnja nam je svima dana u životu – zašto ne biti vođa barem na trenutak?
Patrick Whalen – The Catholic Gentleman
Prevela: Kristina Ivaniš
Foto: Paweł Furmana – Unsplash
