Recite nam ukratko nešto o sebi i svom mužu. Čime se bavite u životu? Kako ste se upoznali?
Ja sam rođena 1977. g. u Metkoviću gdje sam provela svoje djetinjstvo i mladost. Završila sam studij socijalnog rada i po zanimanju sam socijalni radnik. U Kaštela sam se doselila 2003. g. kad sam se udala. Moj muž, Miro, je rođen 1971. g. u Splitu, a cijeli život živi u Kaštelima (K. Lukšić). Zaposlen je u Hrvatskoj pošti. Oboje smo se cijeli život bavili folklorom, on u Kaštelima, ja u Metkoviću. Tako smo se i upoznali, zaljubili i oženili.
Kako ste poželjeli imati udomljeno dijete?
Moram napomenuti da, iako oboje potječemo iz tradicionalnih katoličkih obitelji, nismo bili baš blizu Gospodina. Naša “vjera” se sastojala u tomu da bismo o Uskrsu i Božiću te povremeno nedjeljom otišli na Sv. Misu. Ja bih se još tu i tamo pomolila, a Miro gotovo nikad.
Prije sklapanja braka razgovarali smo o tomu kako želimo imati “autobus” djece. Kako sam se često susretala s parovima koji imaju poteškoće sa začećem, razgovarali smo i o tomu, te se složili da ukoliko ne budemo mogli imati djecu – posvojit ćemo ih. Duboko u sebi sam razmišljala kako se takve stvari događaju drugima.
Relativno brzo nakon što smo se oženili, saznali smo kako prirodnim putem ne možemo imati djecu. Jedna opcija nam je bila umjetna oplodnja. Oboje smo bili – malo je reći – očajni. Osjećala sam se kao da me je netko greškom ubacio u loš film… Film se odigravao, a ja nisam nalazila izlaz iz njega. Jedan vikend me prijateljica pozvala na trodnevnu duhovnu obnovu koja se održavala u Splitu. Naravno, istu sekundu sam je odbila. No, ona je, Bogu hvala, bila uporna.
Danas, nakon 12 godina, mogu reći da je to bio početak mog, a zatim i našeg novog puta, novog života uz Gospodina. Shvatila sam da smo odlutali i da nas On poziva nazad, valjda na jedini mogući način. Spoznala sam i kakvo zlo je umjetna oplodnja, te više nije dolazila u obzir. Vrlo brzo smo predali zahtjev za posvojenje, prošli obradu Centra za socijalnu skrb, zvali druge centre, čekali, zvali, čekali…(još čekamo). I ništa.
Nakon otprilike tri godine smo upoznali jednu gospođu koja je udomiteljica, koja me nakon jedne zajedničke kave nazvala i povela sa sobom u Centar kod Tima za udomiteljstvo. Socijalna radnica mi je ukratko objasnila sve i rekla da sljedeći tjedan imaju edukaciju za udomitelje. Iskreno, pokušavala sam se izvući, jer nikako nisam htjela postati udomitelj. Ipak, one su bile uporne. Nakon razgovora s mužem koji je u to vrijeme radio na jednom otoku, odlučili smo ipak proći edukaciju.
Kakav proces ste trebali proći da biste udomili dijete?
Za postati udomitelj morate najprije proći edukaciju za udomitelje koju provodi Tim za udomiteljstvo nadležnog centra za socijalnu skrb. Osposobljavanje i edukacija udomitelja traju oko 20 sati, a provode se putem predavanja, radionica te grupnog i praktičnog rada.
Često čujemo kako je udomiteljstvo teže nego posvojenje baš stoga što biološka obitelj udomljeno dijete uvijek može zatražiti dijete natrag. Čovjek zavoli to dijete, navikne se… Kako se nosite s činjenicom da ne znate koliko će Vaše udomljeno dijete ostati kod vas?
“Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.” Mt 6,34
Ovaj biblijski citat je prvo što mi je palo na pamet kad sam pročitala pitanje. No, da pojasnim.
Naš duhovnik nam je jednom prilikom rekao: “Ok, ako ne ide, udomite dijete.” Ja to nisam mogla prihvatiti. U redu, posvojiti da, ali udomiteljstvo nije dolazilo u obzir. Dati nekom djetetu svu svoju ljubav, sve što imaš i onda da ga netko “uzme” – ne, nikako. Moram priznati da čak i za vrijeme trajanja edukacije, nisam vjerovala da ću ikada postati udomitelj. Čak ni kad su nas zvali da za nas imaju dijete. Otišli smo po dijete koje je bilo staro 26 dana. Susret s ocem djeteta je bio jako ružan, svi moji strahovi koje sam imala su me pobijedili. Ali pogled na to malo, bespomoćno biće rastopio je sve moje prepreke, srušio sve zidove koje je strah podigao. U tom trenutku, jedino važno bilo je pomoći tom djetetu. Mislim da bi od toga trebao krenuti svaki udomitelj. Svi problemi tada padaju u drugi plan.
Kada imate udomljeno dijete, ono je vaše, vi ste mu sve, vi ste oni koji se o njemu brinete 24 sata. Kuhate mu, perete ga, grlite ga, ljubite, tješite kad je tužno, veselite se kad je radosno, odgajate ga. I to je ono što je važno. Ne može se čovjek dati djelomično, bar mi nismo mogli. Moram reći kako je u početku bilo teških trenutaka, no kako smo rasli u vjeri, tako je raslo i naše povjerenje u Gospodina, naučili smo se predavati Njegovoj volji. 365 puta u Bibliji stoji: “Ne boj se”. Jesmo li spremni, hoćemo li biti? Ne znam. Ako bude volja Njegova da djeca odu, onda će nam dati snage i da se nosimo tim. Isto kao i što nam ih je dao na ovakav način. To je sve Njegov plan. Na nama je da damo sve od sebe kako bi ta djeca sutra postala vrsni ljudi.
Ipak, uza sve poteškoće, Vi ste otvorena srca i doma. Koja je Vaša tajna? Što Vas privlači da nastavljate biti nesebični?
Pretpostavlja se kako je jedan od primarnih čovjekovih ciljeva u braku ostvariti se kao roditelj – mi smo ga ispunili na ovaj način, i to je u početku bilo iz pomalo sebičnih razloga. Udomitelji se susreću s nizom poteškoća, bilo da je riječ o problematici djeteta, njegovih roditelja, okoline ili birokracije. Sve su to realne situacije koje znaju biti dosta teške i zahtjevne. No, ništa se ne može mjeriti sa spoznajom da činiš nešto dobro za dijete. Na svijetu nema ništa ljepše od dječjeg osmijeha, jače od dječjeg poljupca ni toplije od dječjeg zagrljaja. Nema tajne, postoji samo ljubav prema djeci, otvorenost životu i kao najvažniji čimbenik nama – vjera.
Za pretpostaviti je da zasigurno doživljavate brojne anegdote okruženi djecom. Možete li nam izdvojiti neku?
Dijete u obitelji poprimi manire svojih roditelja i to je normalno, u neku ruku i simpatično. Kad je muž morao dijete odvesti na Hitni kirurški zahvat u Split i dok je dijete bilo u obradi, a on čekao, prišao mu je liječnik i pitao ga: “Je li to Vaše djete?”, on nije htio objašnjavati situaciju i samo je rekao da jest. Na to mu je liječnik sa smješkom rekao: “Vidi se!”. Muž je srčano odgovorio: “Hvala doktore!”
Druga situacija se dogodila na peškariji dok smo kupovali ribu. Prije toga sva tri (muž i dvoje djece) su bili kod frizera i svi su se ošišali na isti način. Jedna stara peškaruša vikala je na sav glas: “Indigo, indigo! Kada si ji kopira, ne more ti ji niko vazest, vidi se da su tvoji.”
Vjerujem da je svako udomljeno dijete ranjeno i neizmjerno potrebno ljubavi. Što biste poručili drugim obiteljima koje oklijevaju udomiti ili posvojiti dijete? Vuče li Vas želja udomiti još neko dijete?
Naši su dječaci kod nas došli kao bebe, stariji sa 26 dana, mlađi sa 19 dana. Sad su to djeca od 7 i pol i 4 i pol godine koji razumiju sve. Oni nisu bili “klasično” ranjena djeca, kao ona što su godinama u svojim obiteljima trpjela svašta. Oni imaju svoje “tihe rane”. Oni znaju tko su njihovi biološki roditelji, viđaju se s njima (u prosjeku jednom mjesečno) i proživljavaju to na svoj način. Ponekad ih te situacije zbunjuju, nekad plaše, nekad ljute, rijetko i raduju. Zbunjeni su, imaju svoje male krize identiteta, koje su za njih ipak velike. Stoga im je potrebno pružiti bezrezervnu ljubav i podršku. Mi smo s njima razgovarali o svemu u granicama onoga što su u određenoj životnoj dobi mogli razumjeti. Uvijek smo im o njihovim roditeljima govorili samo lijepe stvari, iako je to ponekad bilo vrlo teško obzirom na njihova stanja i ponašanja.
Također smo i poticali susrete, upravo iz razloga što je djetetu puno lakše nositi se sa činjenicom da je udomljeno dijete (ili posvojeno) ako fizički vidi svoje biološke roditelje. Djeca su male mudrice, vrlo brzo uvide nedostatke bioloških roditelja i sretni su što se mogu vratiti nazad u sigurnu luku.
Za sve koji žele udomiti ili posvojiti djecu, poruka je jedna – ne bojte se! Udomiti dijete znači pružiti mu dom i ljubav, a to je neprocjenjiv osjećaj. Za nas su djeca nešto najljepše i najvrijednije što imamo i sada kad vidimo da možemo, prihvatit ćemo svako dijete koje nam Bog pošalje u obitelj. Ako bude Njegova volja imat ćemo onaj autobus s početka ovog razgovora.
I za kraj, koliko je udomljavanje djece utjecalo na ljubav Vas i Vašeg supruga. Jeste li se udaljili s obzirom na činjenicu da imate manje „svog“ vremena?
Heheh, upravo suprotno. Svi problemi s kojima smo se susretali samo su nas više usmjerili jedno na drugo. Otkrivali smo pozitivne osobine onog drugog koje do tada nisu niti mogle biti vidljive. To “naše” vrijeme iako je zasigurno kvantitativno manje je puno kvalitativno naraslo. Sada imamo više obiteljskog vremena, zajedničkog, ispunjenijeg, veselijeg, dinamičnijeg. Djeca su nas oblikovala kao roditelje i povezala na način produbljivanja našeg odnosa i ljubavi.
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: Unsplash
