Mnogi dobri mladi katolici na svojim tijelima nose trendi obilježja svojega vremena: tetovaže, piercinge i ostale oblike „ukrašavanja tijela“. Treba li se Crkva pretvarati da takva izlaganja tijela ne primjećuje? Trebaju li odrasli katolici pokušati odvratiti mlade ljude od ovakvih, u današnje vrijeme, sveprisutnih izgleda?
Ukrašavanje tijela kroz povijest
Možda će kratki povijesni kontekst pomoći da postavljeno pitanje promotrimo s određenog gledišta. Gotovo svako društvo, obrazovano ili ne, bilo je fascinirano ljudskim tijelom. Ukrašavanje tijela bilo je dijelom egipatske, grčke i rimske civilizacije. Stalnost takve prakse kroz povijest otkiva nam nešto o ljudskoj prirodi, odnosno otkriva da imamo potrebu pokazivati pripadnost. Pripadnost je dio našega identiteta.
Želja da tjelesnu ljepotu produbimo univerzalna je i nema ništa nužno zloga u tome. Tjelesni ukras može upućivati na vezu s drugima ili čak samim Bogom. Problem današnjice jest u tome što se, kao i sa svakom današnjom kulturološkom promjenom, često odlazi u ekstreme. Crkva već dugo poučava da se kozmetički proizvodi ne nanose u tolikoj mjeri da bi učinkovito prikrili identitet korisnika: Bog ne bi nikada trebao pogledati odozgora na svoje stvorenje i biti u nemogućnosti prepoznati ga kao svojega.
Knjiga Postanka govori o neizbrisivim znacima na tijelu
Ideja neizbrisivog znaka na tijelu svoje korijene vuče još u Knjigu Postanka – znak na Kajinu („A Jahve mu reče: »Ne! Nego tko ubije Kajina, sedmerostruka osveta na njemu će se izvršiti!« I Jahve stavi znak na Kajina, da ga tko, našavši ga, ne ubije.“ Post 4,15). Bog je označio Kajina tako da se nitko ne bi usudio ubiti ga kao što je on sam ubio brata Abela. Znak također daje naslutiti da Kajin nije bio posve slobodan.
Tetovaže, piersinzi pa čak i žigovi su se koristili kao vjerski i vojnički znakovi. Upotrebljavali su se također da bi označili vlasništvo, primjerice kada su roba označili znakom vlasnika. Nacisti su Židovima tetovirali identifikacijske brojke kako bi im tako umanjili status osobe.
Naš je identitet već zapečaćen krštenjem, dodatni su znaci prolazni
Sv. Pavao, koji je ošišao kosu prilikom davanja zavjeta (Dj 18, 18), rekao je da smo svi jedno u Kristu. Izvan Krista, izvan sakramenata možda postoji potreba da izrazimo svoju pripadnost kroz trajan znak na ljudskom tijelu. Ipak, unutar kršćanstva, naš je identitet zapečaćen krštenjem. Tijelo će se propasti. Crvi će se domoći čak i tetovaža. Ali pečat krštenja ostaje.
Svaki od sakramenata su istinski neizbrisive, trajne prirode. Za razliku od tetovaže koja se može ukloniti bolnim procesom, brak je još uvijek brak čak i kada supružnici odu jedno od drugoga. Svećenik pred Bogom zauvijek ostaje svećenikom, bez obzira koliko oskudijeva svetošću. Grešnik može ponovno sagriješiti i nositi nastalu krivnju, ali oprost, jednom dobiven, se nikada ne može povući. To je ljepota sakramenata. Ne mogu se istrošiti.
Jedini trajni identitet je onaj djeteta Božjeg
Unutar kršćanske kulture ukrašavanje tijela može poprimiti posve drugačije značenje. Može prikazati gubitak sebe. Krštenje naš identitet mijenja iznutra, a tetovaža trajno mijenja vanjski identitet. Ukrašavanje tijela progovara kako vrijednost osobe dolazi izvana, a ne iznutra. U stvari, ono ukazuje da osoba igra sitnu ulogu u formiranju identiteta budući da se osobu može odrediti jednostavno pomoću znakova na tijelu. Krist nije umro za ljude koji su bili označeni vanjskim znakovima. Umro je za sve zato što je svaki od nas jednako označen iznutra slikom Boga na koju su muškarac i žena stvoreni. Kao sredstvo samoizražavanja, ukrašavanje tijela je potpuno izvanjsko. Primjerice, tetovirati na sebi ime drage osobe može biti simpatično ili zanimljivo, ali ni na koji način ne stvara povezanost s dragom osobom. (Treba li nas čuditi što je posao uklanjanja tetovaža trenutno u porastu?)
Kada je Bog stvarao prvoga čovjeka i prvu ženu, dao ih je jedno drugome u potpunosti s umom, tijelom i dušom. Pa ipak nijedno od njih nije imalo vanjske znakove da su vlasništvo onoga drugoga. Istinski znak pripadanja jest živjeti jedno za drugoga, znak koji tetovaža nikada ne može prenijeti na druge. Njega možemo izraziti samo kroz sakramentalni brak, kao što je papa Ivan Pavao II često ponavljao.
Tijelo je simbol koji upućuje na otajstvo
Ukrašavanje tijela može biti u redu za one koji se osjećaju kao da nemaju drugoga načina za izražavanje identiteta, ali nama kršćanima je dan identitet kao i odnos koji nadilazi bilo koji tjelesni znak. „Tijelo, samo“, kaže Sveti Otac, „je sposobno napraviti vidljivim tajnu sakrivenu još od postanka svijeta“. Naša tijela bi trebala biti sredstva za otkrivanje tog tajanstveno prekrasnog odnosa. Tijelo samo za sebe nije tajna; niti može izraziti tajnu u vječnosti. Ali je simbol koji ukazuje na tajnu. Funkcionira kao prozor ili vrata. Tijelo otkriva identitet osobe, ali ne možete staviti identitet osobe na tijelo. Pokušaji da to napravite samo ponižavaju tijelo.
Naša su tijela Božje remek-djelo
Mogli bismo zamoliti našu mladež da razmisle o ukrašavanju tijela na ovaj način:
Ne bi baš došetao/la do slike Posljednje večere Leonarda da Vincija sa paletom boja i kistom u rukama te pokušao/la poboljšati je dodajući vlastite ukrase. I sigurno ne bi želio/la promijeniti je do te mjere da ljudi više ne mogu reći kako je originalna slika izgledala. Pa zašto onda želiš izmijeniti remek-djelo najvećeg Umjetnika?
Pia de Solenni – Catholic Education Resource Center
Prevela: AMS
Foto: Tanja Heffner – Unsplash
