Spoznaja samoga sebe u vlastitom djelovanju
Jedan od putova koji vodi do upoznavanja samoga sebe je promatranje i posvješćivanje u vlastitom djelovanju. Čovjek je sam sebi velika nepoznanica. Često živi automatski, misli i djeluje mehanički, živeći u svakodnevici bez posvješćivanja dubljeg smisla svega što čini. Koliko je osobnoga uistinu u svemu tome, koliko je djelovanje izraz našeg bića, uvjerenja i karakteristika po kojima smo prepoznatljivi i jedinstveni, koliko je ono prožeto Kristovim duhom poniznosti, ljubavi i služenja?
Sva naša djela imaju važnost
Često puta su naša djela, premalo svjesno učinjena, izrazna vika ili karakterijalnih sklonosti. Pa ipak, sve što činimo ima veliku važnost. Svaki naš čin je zabilježen u nama, izvan nas i mi smo odgovorni za naša djela. Trebamo bdjeti i ostati budni u savjesti, paziti na nakane i motive naših čina. To podrazumijeva trajni napor, budnost i molitvu kako bi naše življenje bilo izraznaše osobnosti, a ne splet okolnosti i mehaničkih reakcija. Izranjenost i raspršenost našeg bića, koja je kao što znamo posljedica grijeha, redovito se odražava i u našem djelovanju.
Svetac je toga duboko svjestan:
“Naša najbolja djela redovito okalja i pokvari naše opako dno duše. Kad netko ulije čistu i bistru vodu u posudu koja zaudara, ili vino u bačvu koju je iznutra pokvarilo drugo vino, što je prije u njoj bilo, tada se bistra voda i zdravo vino pokvare, jer lako upijaju neugodan miris. Isto tako, kad Bog stavi svoje milosti i rose nebeske ili dobro vino svoje ljubavi u posudu naše duše, pokvarene istočnim i osobnim grijehom, tada njegove darove redovito pokvari i okalja opaki kvasac i opaki talog, što ga je grijeh ostavio u nama;
tada tim zadahom odišu naša djela, pače i ona koja potječu iz najuzvišenijih kreposti. Da dakle postignemo savršenost, koja se stječe samo u sjedinjenju s Isusom Kristom, vrlo je važno isprazniti se od onoga što je zlo u nama: inače će nas naš Gospodin, koji je neizmjerno čist i koji neizmjerno mrzi svaku i najmanju mrlju na duši, odbaciti od svojih očiju, te se neće s nama sjediniti” (PP 78).
Izraziti sebe u djelovanju
Čovjek teži za izražavanjem samoga sebe u svom djelovanju. On nehotice unosi ili projicira sebe, svoje osjećaje i doživljaje u svoja dijela; ali i na druge osobe, te i njih objašnjava na svoj način. U ono što čini čovjek unosi samoga sebe te se tako nehotice razotkriva.
Otkriva svoju nutrinu, nagone i skrivene misli. Radi tog projiciranja i nesvojevoljnog izricanja sebe u činima, kretnjama, odjeći, rukopisu, riječima, pričanju čovjek je i ne htijući, a da ni sam ne zna kako i gdje najveći razotkrivač samoga sebe. Ali isto tako osoba svojim djelovanjem istovremeno ostvaruje uzvišeni poziv i dostojanstvo Božjeg djeteta jer su njezin djela prvenstveno izraz sposobnosti i talenata koje joj je Bog dao za služenje u dobru sebi i drugima.
Čovjek je Božji pomoćnik u djelovanju
Čovjek u svom radu ostvaruje Božje zamisli da sebi podloži sva stvorenja, a za njega samoga to je stvaralački test kojim sudjeluje u Božjem djelu stvaranja. Ljudska dijela su takva da se pred Bogom i drugima mogu pokazati dobrima ili lošima, hvale ili prijekora vrijedna, za primjer ili opomenu.
Nutrina je izvor svake osobnosti. Temeljna životna opredjeljenja, iz kojih proizlaze naši odnosi s drugima, stvarni izbori i čini, samo ako su u ljubavi, obogaćuju naše biće. Tako se ostvaruje temeljna potreba ljudske osobe za smislom života i želja da osoba bude vrednovana. No ova duhovna stvarnost nailazi na protivljenja u nama samima i izvan nas, te se čovjek može suočiti s poteškoćama i osjećajem besmisla.
Nemojmo zaboraviti da svatko sam gradi ili ne gradi svoj vjerodostojan život. U biti mi u naša dijela trebamo unijeti Kristov duh ljubavi, služenja, samoodricanja i proslave Boga da bi ona imala autentičnu kršćansku vrijednost pred Bogom i ljudima, a nama bila uistinu za obogaćenje i oplemenjenje. I obrnuto, koliko je u našim djelima i Božjim darovima više prisutan stari čovjek egoizma, požude i samodopadnosti, toliko su ona više sama u sebi duhovno mrtva.
Motfort tako poticajno opominje:
«Drugo, da se ispraznimo od samih sebe, trebamo također umirati samima sebi, to jest, moramo se odricati djelovanja naših duševnih moći i naših tjelesnih osjetila. To sveti Pavao naziva svakidašnjim umiranjem: Iz dana u dan umirem (1 Kor 15,31) Ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo (usp. Iv 12,24), i ne donosi dobra ploda. Ako ne umremo samima sebi i ako nas naše najsvetije pobožnosti ne vode u tu potrebnu i plodnu smrt, nećemo donijeti vrijedna ploda. Naše bi nam pobožnosti postale nekorisne, i sva naša pravedna djela zaprljalo (usp. Iz 1,3) bi naše sebeljublje i naša vlastita volja.
U tom bi se slučaju Bogu gadile naše najveće žrtve i naša najbolja djela koja bismo mogli učiniti, a na svojoj smrti našli bismo se praznih ruku s obzirom na kreposti i zasluge, i ne bismo imali iskre čiste ljubavi, koja se podjeljuje samo dušama koje su umrle sebi i kojih je život sakriven s Kristom u Bogu (usp. Kol 3,3)» (PP 81).
Po posveti svoja djela prikazujemo Bogu po Marnijim rukama
Mi kao Isusovi učenici uistinu moramo sve učiniti da bi naša dijela bila svjedočanstvo ljudske i kršćanske dobrote i plemenitosti. Po posveti Marijina prisutnost u našem duhovnom životu donosi obilje blagodati i dobra. Ona nam pomaže, štiti nas i prikazuje Bogu na jedan posebniji i dostojanstveniji način. Marija je Majka Crkve, dakle svih kršćana. Posveta Isusu po Mariji, svjesno učinjena, stavlja osobu u povlašteni položaj, jer postaje svjesna te Marijine majčinske uloge koju osoba potpuno prihvaća, s kojom surađuje i na koju računa, a s druge strane ne stavlja prepreka Marijinom majčinskom djelovanju u našem životu.
Svoja dobra djela dajemo Gospodinu preko Marije
Sv. Ljudevit nas uči:
“Budući da u ovoj pobožnoj vježbi darivamo svom Gospodinu preko ruku njegove Presvete Majke sva svoja dobra djela, to ih ova dobra Gospodarica čisti, uljepšava i čini prijatnima svome Sinu. Ona čisti naša dobra djela od svake mrlje sebeljublja i svakoga nezamjetljivoga prianjanja uza stvorove, koje se neosjetljivo uvlači i u najbolja djela. Čim ona dođu u njezine prečiste i plodne ruke, odmah te iste ruke, koje se nisu nikada okaljale i bile besposlene i koje čiste sve čega se dotaknu, odmah – velim – one dignu s našega dara, koji joj donesemo, svaki kvar i nesavršenost. Ona uljepšava naša dobra djela reseći ih svojim zaslugama i krepostima.
Seljakov dar
To je kao kad bi koji seljak, htijući zadobiti kraljevo prijateljstvo i naklonost, pošao kraljici pa joj poklonio jabuku, koja je sav njegov prihod, da je ona prikaže kralju. Kraljica bi tada, primivši siromašni seljakov dar, stavila tu jabuku na velik i lijep zlatan tanjur, te bi je prikazala kralju u seljakovo ime. Na taj bi način jabuka, premda je u sebi nedostojna da se daruje kralju, ipak postala dar dostojan njegova Veličanstva, s obzirom na zlatni tanjur na kojemu stoji i na osobu koja ju prikazuje.
Marija se prikazuje Kristu
Marija prikazuje naša dobra djela Isusu Kristu, budući da ništa ne zadržava za sebe od onoga što joj darujemo, jer sebe ne smatra vrhovnim ciljem dara, nego sve vjerno predaje Isusu. Stoga, ako što njoj darivamo, to nužno darivamo Isusu; ako nju hvalimo i slavimo, ona odmah hvali i slavi Isusa; još i sada, kad je hvalimo i blagoslivljamo, odmah pjeva, kao i nekoć kad ju je blagoslovila Elizabeta: Veliča duša moja Gospodina (Lk 1,46).
Marija čini prijatnima Isusu ova dobra djela, ne znam koliko bio malen i kukavan dar za Sveca nad svecima i Kralja nad kraljevima. Kad što prikazujemo Isusu sami po sebi i oslonjeni na svoju sposobnost i pripravu, on pregleda dar i često ga vraća zbog sebeljubnih mrlja kojima je zamrljan, kao što je nekoć odbacio židovske žrtve, prepune njihove svojevolje (usp. Iz 1,11-17; Mt 15,8). No, kad mu se što prikazuje preko čistih i djevičanskih ruku njegove Miljenice, tada nalazimo njegovu slabu stranu, ako mi je dopušteno tako reći. Tada on ne promatra toliko dar, koji mu prinosimo, koliko svoju dobru Majku koja ga prikazuje; niti toliko gleda odakle je dar, koliko na onu po kojoj dolazi.
Preko Marije do Isusa
Tako, eto, Marija, koju njezin Sin nikada ne odbija nego je vazda lijepo prima, čini prijatnim njegovu Veličanstvu sve što mu ona prikazuje, bilo to maleno ili veliko; dosta je da mu ga ona prinese i Isus ga veli prima rado. Zato je sveti Bernard dao veliki savjet svima koje je vodio putem savršenstva: “Kada misliš štogod prinijeti Bogu, nastoj to prikazati preko prečistih i predostojnih Marijin ih ruku, ako ne želiš biti odbijen” (PP 146-149).
Za razmišljanje: Trudim li se da moje djelovanje bude odraz mojih kršćanskih uvjerenja? Ono što činim prikazujem LI svakodnevno Bogu u molitvi? Nastojim li da u svojim djelima proslavim Boga?
Molitva: O dođi Stvorče Duše Sveti, Litanije Duhu Svetom, Zdravo Zvijezdo mora i Lauretanske litanije
Ponavljanje kratkog zaziva tijekom dana: Gospodine daj da progledam, da upoznam samoga sebe.
Misionari Monfortanci – Družba Marijina
Foto: Pixabay
