Vrijeme prolazi. Kažemo nekad i da leti. Da nam curi kao pijesak kroz prste. Istina je. Samo, čini mi se da, ili jako široko držimo prste ni ne trudeći se, ili smo u ubrzanoj snimci. Sve se događa prebrzo. Nismo dizajnirani za ovoliku brzinu. Znam, sve to već znate. I čuli ste mnogo puta. I ja sam. A opet, otkrila sam nešto novo. Otkrila sam koliko zamki za odluke i odnose krije ta brzina naša svakidašnja.
Pričekaj na odgovor
Dopustit ćete mi malo nostalgije i priče o starim vremenima. Dok smo bili još u vezi, muž i ja smo se dopisivali. Kad pišeš pismo, promisliš dobro što želiš reći. Možda koji put i zgužvaš papir i kreneš ispočetka. Nakon onog potpisa još jednom okreneš list i pročitaš. Sve je u redu. Upakiraš ga u omotnicu i odneseš na poštu.
I onda? Nema obavijesti kad je isporučeno ni primljeno. Ne znaš trenutak kad ga je primatelj pročitao. Ne znaš ni je li ga pročitao. Ne znaš ništa. Preostaje ti vrijeme čekanja i ponešto od svega nabrojanog ćeš saznati tek kad primiš odgovor. U najboljem slučaju to će biti tjedan dana. Nekoliko dana tvoje pismo ide tamo, nekoliko dana se odgovor vraća k tebi. Tek nakon tjedan dana ćeš se početi pomalo pitati je li pismo stiglo. Možda je odgovor na putu već? Vjerujem da se prije nego prođe deset do petnaest dana nećeš početi ljutiti kako dugo mu treba. Ipak i onaj kome šalješ trebao je malo razmisliti, uzeti vremena za pisanje i odlazak na poštu. Nema žurbe. Jer u međuvremenu, dok čekaš, ti nastavljaš živjeti. Nastavljaš rasti. Možda već imaš na umu što ćeš u idućem pismu svakako napisati jer si u ovome zaboravila.
Vratimo se na trenutak još malo dalje u prošlost. Kad je moj tata bio mlad, igrao je dopisni šah. Znate kako se igra dopisni šah? Igrate partiju šaha potez po potez dopisivanjem na jednostavnim dopisnicama. Adresa i potez. U kratici. Na poštu. A onda iščekivanje. Kako će moj protivnik reagirati na potez? Koji će potez on odabrati? Možda imaš u glavi nekoliko mogućnosti. Možda te na kraju ipak iznenadi.
Stvoreni smo u vremenu i vrijeme nam treba
Bog nas je stvorio u vremenu i vrijeme nam je potrebno. Vrijeme nam omogućuje promišljanja. Daje nam priliku za strpljivost. Nudi nam mogućnost ispravka. Ako je vremena malo, svega navedenog je malo i šanse za pogreške su puno veće.
Znate na što mislim? Aplikacije za komunikaciju na mobitelu imaju opcije da vidite kad je onaj drugi primio i otvorio poruku. I više od toga, možete vidjeti kad je primatelj bio na mreži. Evo prilike za đavla i njegove konstrukcije. Zašto nije otvorio poruku, a bio je na mreži? Zašto nije odgovorio, a vidio je poruku? Koliko mu treba? Tipka… Što toliko tipka? Tko zna što misli? I polako đavao – onaj koji razvrgava, lažac od početka – ubacuje sumnje i ideje na kojima polako i sigurno gradi jedan novi surealni svijet u kojem je jako teško graditi ljudske odnose.
Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu.
Lk 2, 19
Netko piše i tipka, mi odgovaramo. Ili obrnuto. I sve se događa brzo. Jer ne želimo da onaj drugi pomisli što god bi mogao pomisliti. I u svemu tome „da ne pomisli“ događa se da nitko zapravo ne promisli. U hipu, na krilima dojma, dobacujemo riječi kao da su bezazlene leptirice, a tako često se pretvore u opasne projektile. U srce onoga drugoga. U njegove misli.
A što bi nas koštalo zastati? Promisliti. Prvo s Bogom u srcu prokomentirati. Kad je stvar ozbiljnija, odnijeti je pred Presvetog. Kako bi ti, Isuse, odgovorio? Kako bi ti ljubio? Ne znam za vas, ali tako bih voljela da sam to češće primjenjivala. Da nisam dopustila taj lažni pritisak brzine.
Komunikacija je više od riječi
Često nam ta tipkajuća komunikacija stvara dojam prave komunikacije, posebno kad se događa u realnom vremenu. Ali komunikacija nisu samo riječi. Pričamo i intonacijom glasa, osmijehom, pogledom, gestama… Praznine koje nepostojanje takvog govora ostavlja u tipkajućoj komunikaciji ne ostaju prazne. Netko ih puni, ali nad tim sadržajem mi nemamo nikakve vlasti.
Priznajem, često osjećam tu nostalgiju za prošlim vremenima iako se nikad ne bih odrekla nekih modernih izuma. Možda sam pomalo kao dijete: ja bih sve! Sv. Mala Tereza je u Povijesti jedne duše opisala zgodu kad je kao mala djevojčica na izbor koji su joj ponudili rekla upravo to: „Biram sve!“ I čitav život je nastojala birati sve dobro, ali taj izbor je bio davati sebe u svemu. No potrebno je prvo „imati se“ da bismo se mogli davati. Potrebno je biti. Disati. Potrebno je dopustiti duši vrijeme. Neka ga troši. Samo u vremenu koje uzmeš za molitvu, koje uzmeš za biti, možeš susresti Boga. Samo u vremenu možeš u tom susretu s Njim postajati sve više kao On. Postajati Kristolik. Postajati kršćanin.
Hajdemo, onda, ti i ja, pokrenuti revoluciju. Otpor prema „nema vremena“. Otpor prema „odmah i sad“. Hajdemo uzeti vrijeme i koristiti ga za rast duše. Za susret. Za ljubav.
Katarina Matijaca – Žena vrsna
Foto: rosario janza – Unsplash
