U svojoj knjizi C. S. Lewis na samom početku ističe kako moramo uistinu željeti rasti u ovoj kreposti. On primjećuje kako je poznati kršćanin, osvrćući se na svoj život, molio za krepost čistoće pri čemu je ta molitva zvučala nešto poput: „O Gospodine, uči me kreposti čistoće, ali molim te, nemoj to činiti još sada.“ Ovdje se naravno, pozvao na svetog Augustina. Uistinu, svaki svetac ima prošlost i svaki grešnik ima budućnost. Dobro je znati nešto o svecima koji su se borili, osobito zato što nam to može podariti povjerenje da i mi svoje borbe možemo prevladati.
Nadalje, Lewis ističe kako se mnogi ni ne odvaže upustiti se u ovu bitku za čistoću jer od samo početka pretpostavljaju da je to nemoguće postići. Pretpostavka je ta koja nas odvraća od ulaganja svih napora u ovu bitku. Ulazimo u nju s pola srca te prihvaćamo poraz prije nego uopće počnemo. No, Lewis ističe, uz pomoć mnogih drugih stvari često iznenadimo sami sebe onime što možemo učiniti kada su nam leđa pritisnuta uza zid: „Ljudi poprilično često čine ono što im se činilo nemogućim prije nego su to počeli. Čudesno je što sve možeš učiniti kada zaista trebaš to učiniti.“ Prepoznajemo plodove neodustajanja u toliko drugih područja (poput sporta ili u školi), ali iz nekog razloga pretpostavljamo da moralni i duhovni život ne bi trebali iziskivati takvu vrstu napora. Što bi se dogodilo kada bismo za svetošću i čednošću žudjeli jednakom jačinom kao što trčimo, na primjer, u teretanu?
Siromašni duhom
Lewis također potiče traženje Božje pomoći. Ovdje je Lewis izuzetno pronicljiv i udara u duhovnu tradiciju: često želimo da Bog ozdravlja naše poroke i odmah nas osnaži herojskom krepošću, ali možda kada bi On to učinio, mi bismo pali u još veći grijeh ponosa. Lewis piše ovako: „Vrlo često, način na koji nam Bog prvo pomaže nije sama krepost, već samo ta moć da uvijek pokušamo ispočetka.“ Taj nas proces uči da na radikalan način ovisimo o Bogu – i to je velika tajna svetosti; doista, to je značenje prvog blaženstva: „Blago siromasima duhom“. Siromašni duhom su ponizni i prepoznaju svoju potrebu za milošću. Na taj način postaju meka glina omogućavajući pritom Bogu da posve djeluje u njihovim životima.
C. S. Lewis: U koga se pouzdaješ?
Iz tog razloga Lewis zaključuje: „S jedne strane naučimo da se ne možemo pouzdati sami u sebe čak ni u našim najboljim trenucima, a s druge strane da ne trebamo očajavati ni u najgorem slučaju, jer su nam padovi oprošteni”.
Paradoks kršćanskog života
Etimologija hebrejske riječi Satan (Sotona) ovdje je poučna: ona znači „optuživati“. U napasati, Sotona je naš prijatelj koji nas uvjerava da zaigramo s njime. Ali kada padnemo on nas optužuje želeći nas obaviti sramom i držati nas podalje od prijestolja Božjeg milosrđa. Najsnažnije đavolsko iskušenje jest da nas dovede do toga da sumnjamo u Božju ljubav. Uistinu, njegov najveći napad jest upravo taj da pomislimo kako smo otišli predaleko i kako smo daleko izvan okvira Njegova oproštenja.
Ali, Bog je Ljubav. I možda je paradoks kršćanskog života taj što nas On poziva na veličinu, a On iznad svih drugih, najbolje zna, da je put do toga zapravo obraćanje Njemu i spoznaja naših slabosti. Doista, roditelj voli svoje dijete upravo onakvo kakvo jest – ali ga voli i previše da bi ga ostavio onakvim kakav jest. Isto vrijedi i za Boga: On nas voli takvima kakvi jesmo, ali nas toliko voli da nas ne želi vidjeti samo kao djecu kojoj je oprošteno već i djecu čije rane su zacjeljenje i koja su preobražena. On je spreman u vrijeme naše potrebe, ne osuditi, nego pomoći. Sve što trebamo jest zamoliti.
Andrew Swafford – Chastity Project
Prevela: Josipa Novački
Foto: TeiTo
