Bogorodica uistinu ima veliku važnost u liturgijskom vrhuncu Crkve.
Za vrijeme Uskrsa često zaboravljamo na Mariju. Naravno, u središtu pozornosti prvenstveno treba biti Krist, no razmatranje nad likom, trpljenjem i vjernosti Blažene Djevice Marije tijekom Vazmenoga trodnevlja može svakome od nas puno pomoći dok iščekujemo Kristovo uskrsnuće.
Na Veliku subotu 2014. mladi iz centra „San Lorenzo“ – vatikanskoga međunarodnog centra za mladež – upravo su to i učinili tijekom duhovne obnove u Rimu na kojoj se okupilo stotinu mladih ljudi iz cijeloga svijeta kako bi zajedno proživjeli otajstvo Uskrsa.
Cecile Delattre, koja je bila zadužena za dobrodošlicu, rekla je: „Na Veliku subotu otišli smo u Baziliku sv. Marije Velike kako bismo zajedno izmolili krunicu i zamolili Gospu da nas sačuva u svome miru tijekom ovoga vremena iščekivanja.“
„Tijekom današnjega dana,“ pojašnjava Cecile, „ona je jedina koja još uvijek vjeruje u Božji lik. Vidjela je svoga Sina mrtva na križu i vidjela Ga je u grobu, no i dalje vjeruje. Ona ne zna što će se dogoditi, ali ipak još uvijek vjeruje i, prema tome, mislim da je ona najljepša pomoć koju možemo imati da ostanemo u toj nadi u Gospodinu.“
Ona je apostol apostolima
Katya Tootill iz Slovenije koja vodi centar „San Lorenzo“ kaže da je Marija „jedina bila ondje, ona je apostol apostolima, jer je donijela Krista apostolima i ustrajala do kraja. Ona je bila ta koja je donijela vjeru svima ostalima.“
Sve do 1969. godine petak prije Cvjetnice bio je posvećen liturgijskom blagdanu Sedam Gospinih žalosti koji se sada slavi u rujnu. Prijašnji je blagdan bio poznat kao “Žalosni petak” tijekom kojega su vjernici razmatrali Gospine žalosti koje je starac Šimun prorekao u Evanđelju po Luki (2,34-35).
U svojoj knjizi “Svečanosti liturgijske godine prema modernom rimskom obredu” msgr. Peter J. Elliot piše da se „na večer Velikoga petka može prema običaju slaviti služba tenebre, križni put, popularne pobožnosti ili procesije Muke Gospodnje ili spomen na čast Gospe Žalosne“, no on naglašava da bi se takve pobožnosti „trebale ostaviti za vrijeme koje jasno pokazuje da ih liturgijsko slavlje, po samoj svojoj naravi, nadilazi po važnosti.“
I dok liturgijsko slavlje Muke Gospodnje zaista nadilazi sve pobožne običaje iz prošlosti, čini se da za promišljanje o liku i trpljenju Blažene Djevice Marije i dalje ima mjesta, jer nam to može pomoći da ustrajemo u vjeri, nadi i milosrđu, te naposljetku uđemo dublje u Kristovu Muku.
Možda je najvjernija slika intenziteta njezina trpljenja Pietà, ožalošćena Gospa „sjedi s mrtvim Kristom u krilu.“
Crkva na izvoru u Uskrsu
Papa emeritus Benedikt XVI. kaže u svom djelu „Marija: Crkva na izvoru“, koje je napisao s Hansom Urs von Balthasarom, da je ta slika postala “najdraža kršćanskoj pobožnosti”. Svatko tko je izgubio voljenu osobu i svatko tko je na bilo koji način silno patio može se poistovjetiti s njom. Kao što papa Benedikt kaže: „Patnici svih dobi pronalaze u samilosnoj Majci najčišći odraz božanske samilosti koja je jedina istinska utjeha… Jer u samoj svojoj suštini sva bol i sva patnja jest usamljenost, manjak ljubavi, razorena sreća onoga koji je odbačen“. Slika Pietè „jasno tumači da je u Mariji Božja majčinska bol izložena pogledu“ te je možemo dodirnuti i suosjećati s njom.
Zahvaljujući Marijinom prihvaćanju križa, možemo u njenoj samilosti doživjeti Božju samilost te stoga Marijina bol postaje bol Uskrsa.
Kao vjernici, svi se možemo poistovjetiti s Marijom i, prema tome, svi se možemo poistovjetiti s njenom boli, što patnju križa čini još intimnijom. Pobožnost koja se njegovala u prošlosti, razumjela je ovo i „služila se time“ kako bi nas privukla bliže samoj Muci Gospodnjoj, štujući time još više žrtvu koja je za nas prinesena. Nije stoga slučajno da su ranokršćanski umjetnici prikazivali Mariju kao Theotokos Hodegetria (Bogorodicu koja nam pokazuje Put).
U razgovoru s Aleteiom, kapelan centra „San Lorenzo“ o. Arthur Wallaert ističe da je „Marija doista ne samo Majka svim učenicima, već je i najveća od njih. Ona nam pokazuje kako trebamo živjeti, kako slijediti Isusa u Njegovoj Muci. Mi to ne možemo učiniti, rekao bih, sami, i nitko od učenika nije uspio osim jedne, Marije.“
Majka koja je došla podno križa
On objašnjava da je Marija ona koja „ostaje kao stabat mater, majka koja je došla podno križa, a Marija je zaista ona koja nas može uzeti za ruku i odvesti do Isusova križa. Marija je ona koja čuva sve u svome srcu. Prema tome, i mi bismo s njom trebali razmatrati sve događaje Muke Gospodnje, kako bismo imali svjetlo vjere i vidjeli da je sve što se dogodilo bilo u Božjemu planu.“
On nastavlja: „Božje obećanje nije bilo gotovo na Veliki petak, već ovdje trebamo proživjeti tri dana, za novi život, za uskrsnuće. Marija nam pomaže da uočimo vezu između Kristove smrti i uskrsnuća.“
Arthur smatra da je to razlog zašto je duhovna obnova u centru „San Lorenzo“ preuzela ovaj drevni običaj razmatranja Marijine uloge u Muci Gospodnjoj. On dodaje da je „proživljavanje Velike subote s njom doista odlična prilika da prihvatimo i promatramo ove događaje te ih razmatramo.“
Možda oratorijanac o. Fr F. W. Faber nije bio daleko od istine kada je 1862. godine napisao: „Oh! Kada bismo poznavali Mariju, ne bismo bili hladni prema Isusu! Kada bismo poznavali Mariju, koliko bi ljepša bila naša vjera i koliko bi drugačije bile naše pričesti! Oh, kada bismo poznavali Mariju! Koliko bismo sretniji, svetiji, manje svjetovni bili i koliko bismo bili vjernije žive slike našega jedinoga Gospodina i Spasitelja, njenoga najdražega i presvetoga Sina!“
Carly Andrews – Aleteia
Prevela: Maja Dukmenić
Foto: TeiTo
