Izvrsna knjiga za djecu, po kojoj je nedavno snimljen i film, pomogla je mojoj djeci da shvate svijet koji se često čini suh, pust i pun boli.
Kad mi je žena priopćila radosnu vijest da je trudna i da čekamo našu prvu kćer, bio sam toliko uzbuđen što ću postati otac da sam odmah otišao i kupio kolekcionarsko izdanje knjige Mali princ Antoine de Saint-Exupéryja. Mali princ jedna je od mojih najdražih knjiga i jedva sam čekao da je počnem čitati svojoj kćeri. Iako sam knjigu kupio nekoliko godina prerano, odonda smo je pročitali barem dvadeset puta od korica do korica. Ova knjiga ima duboku duhovnu poruku, a prekrasnim izvornim ilustracijama plijeni našu pažnju.
Mali princ je dječja knjiga koja se bavi poprilično odraslim temama
Premda je Mali princ očito dječja knjiga, ona se bavi nekim prilično odraslim temama. Ništa nije uljepšano: pad aviona, rizik od umiranja od gladi u pustinji, otrovna zmija koja na kraju prouzrokuje Prinčevu smrt. Princ u knjizi kaže da čezne za domom te da je svijet „tako tajanstveno mjesto, zemlja suza“. Kada sam pročitao knjigu svojoj djeci, očekivao sam da neće moći razumjeti neke emotivne trenutke, osobito Prinčevu smrt, no iznenadio sam se kada su je mirno podnijeli.
Ne radi se o tome da su ih televizija i video igrice učinili bešćutnima prema smrti i nasilju. Zaista vjerujem da su bili tužni na kraju knjige, ali na puno kontemplativniji način nego što sam ja očekivao. Zajedno smo razgovarali i razmišljali o tome i shvatio sam da knjiga sama po sebi pruža lijek za tugu. U srcu Maloga princa skriva se duboka duhovna spoznaja koja im je pomogla da se pomire sa završetkom.
„U kakvoj se god metaforičkoj pustinji našli tijekom svoga života, uvijek postoji neki skriveni izvor koji tu pustinju natapa vodom i pomaže joj da procvjeta.”
Malog princa ne brine pomisao da bi mogao umrijeti
U knjizi se pripovjedačev avion sruši u pustinji i on zatim susreće Maloga Princa. Njih dvojica pričaju i pokušavaju popraviti avion, ali čini se da Princa ne brine pomisao da bi mogao umrijeti u pustinji. Ne radi se o tome da je Princ suicidalan, nego on zna nešto što mi ne znamo – čak i u pustinji ima vode. „Ono što krasi pustinju,“ reče Mali Princ, „jest to što se u njoj negdje skriva izvor…“. „U kakvoj se god metaforičkoj pustinji našli tijekom svoga života, uvijek postoji neki skriveni izvor koji tu pustinju natapa vodom i pomaže joj da procvjeta.” Ako ga želimo pronaći, moramo se naučiti skrenuti svoj pogled s materijalnih stvari ili naše trenutne situacije i usmjeriti ga izravno u srce života.
Mali princ ne zanemaruje činjenicu da život nije uvijek savršen. Suhe pustinje postoje i s vremena na vrijeme moramo proći kroz njih, često neočekivano. Međutim, autor podsjeća čitatelje da ono što vidimo tjelesnim očima ne otkriva cijelu sliku. Princ kaže: „Čovjek samo srcem dobro vidi. Ono bitno očima je nevidljivo.“ Drugim riječima, život nam nudi puno više ako se samo potrudimo gledati svojim srcem. Ono što nam se otkriva nerijetko je puno važnije od beznačajnih stvari vidljivoga svijeta.
Ono što Princ svojim srcem vidi jest njegova voljena ruža (a Saint-Exupéryju cvijet je predstavljao njegovu pravu ženu). On ne može fizički vidjeti svoju ružu jer je predaleko, raste na planetu s kojega je došao, a koji se izgubio u beskraju noćnoga neba. Ali on zna da je njegova ruža tamo negdje i nepokolebljivo je voli. Zbog toga mu se čini kao da se svaka zvijezda na nebu veselo smije. On kaže:
„Ako voliš jedan cvijet koji se nalazi na nekom planetu, onda je ugodno noću promatrati nebo. Tad su sve zvijezde rascvjetane…“
Iako ih želimo zaštititi od opasnosti svijeta, naša će djeca kad tad odrasti
Kao otac, silno želim zaštititi svoju djecu i obraniti ih od svih opasnosti (bilo da su to zmije ili tek uobičajeni loši dani u školi). No, jednom će ta djeca odrasti. Možda će im neuspjela veza slomiti srce ili će možda naići na neslaganje na poslu, a možda će upasti u emocionalnu krizu zbog neke nepredvidljive tragedije. Ne mogu ih zaštititi od svega i teško mi je to priznati. Ono što, pak, mogu učiniti jest pomoći im da shvate da se u svakoj pustinji skriva izvor vode te da je za svako tmurno nebo zadjenuta jedna ruža. Što više volimo jedni druge, to ćemo biti snažniji, makar ljubav bila nevidljiva ljudskom oku.
Ljubav je najdragocjeniji dar koji nam Bog daje. Uz nju nam nijedna nevolja, prepreka, razočaranje ili teškoća ne mogu ukrasti ljepotu i radost života, pa čak i ako smo ponekad žalosni i imamo osjećaj kao da se naš avion srušio u pustinji. Bez obzira na sve, život je lijep jer na svijetu postoji Ljubav koja je toliko jaka da će nadvladati svako zlo.
Michael Rennier – Aleteia
Prevela: Maja Dukmenić
Foto: Screenshot