Živjeti s Kristom znači prolaziti križni put
Živjeti s Kristom znači živjeti i muku i smrt i uskrsnuće. I Cvjetnicu kad su ga svi radosno dočekali i trenutke kada su ga izdali. Trenutke kada su ga pažljivo slušali danima neumorno hodeći za njim i one kada su ga svojim pitanjima pokušavali namamiti u zamku da ga osude. Živjeti s Kristom znači živjeti križni put. Teški, mukotrpni put, a opet prepun nade. Nade da nakon tog puta slijedi konačna pobjeda. Pobjeda smrti.
Na križnome putu Isus je imao nekoliko važnih susreta. Jedan od njih do jučer mi nije bio otkriven u punom svome svjetlu i značaju. Bio je više činjenica koju znam iz molitve Križnoga puta. Ništa posebno. Bio je to susret Isusa s Veronikom.
Veronika je pružila Isusu nešto najintimnije
Veronika je stajala među drugim ženama uz put kojim je Isus prolazio noseći drvo križa na kojem će biti raspet. Bila je svjesna drame koja se odvija pred njezinim očima. Bila je svjesna količine boli i duboke patnje koju Isus prolazi. Bila je svjesna da teško može tu patnju ublažiti.
Toliko često se i mi nalazimo sa strane gledajući druge kako se bore posljednjim snagama noseći svoj križ. Svjesni da ne možemo riješiti njihov problem. Ostavljeni s toliko malo riječi koje bi se mogle nazvati prikladnima, a i dalje su tako prazne, tako „reda radi“ i tako beskorisne.
Veronika je u tom trenutku učinila tako jednostavnu, ljudsku, naizgled beznačajnu gestu. Pružila je Isusu rubac. U Njegovu izranjenu ruku položila je svoju osobnu stvar. Nešto čime je brisala vlastiti znoj i suze. Nešto intimno. Bio je to izraz njezina suosjećanja. Podrške.
Nisu svi zavrijedili takvu gestu suosjećanja i ljubavi
Svi bismo mi učinili slično za osobu koja nam je srcu draga. Bdjeli bismo uz nju tiho i neprimjetno, osjećajući svaki drhtaj njena bića. Nenametljivo. Ne tražeći hvalu. Ne nudeći beskorisno.
Što bi tek bilo kada bismo bili spremni na ovakve geste za svakog čovjeka?
Kada bismo, kao kršćani, umjesto da jedni drugima podmećemo kamenje na put polagali jedni drugima u ruke rubac? Potreba da druge umanjujemo, ogovaramo, pritišćemo još više na pod kad su najslabiji – to je potreba koju bismo trebali nadjačati ako smo Kristovi. Nije to potreba koje smo toliko svjesni. Najčešće se nje i stidimo. Znamo da je plitka, ružna. Ipak, svi mi to činimo. Bezazleno. Samo malo. Ljudski.
Nesvjesni da takav potez, ako i nije zlonamjeran, nije ni dobronamjeran. Ne pomaže. Ne izgrađuje. Ostavlja pečat na našoj duši i na drugoj osobi.
Milosrđe ne bira
Ne bi li radije imala pečat lica Isusova na tkanini svoga rupca? To će biti tvoja nagrada ako odlučiš pružiti ruku ne pitajući za dostojnost. Milosrđe ne bira. Milosrđe ne dolazi po zasluzi. Ono dolazi po dobroti Onoga koji ga udjeljuje.
Isus je, dakako, zavrijedio i mnogo više od Veronikine geste milosrđa. Ipak, dala mu je najviše što je imala. Ljudi kojima budeš pružala rubac u životu možda ga neće uvijek zaslužiti. Možda će to biti baš oni koji su tebi podmetnuli kamen. Ipak, pruži rubac. Budi poput Veronike. Krist će tada i na toj tkanini, na tvom milosrdnom srcu, ostaviti svoj lik. Svi će ga moći prepoznati u tvojoj gesti, na tvome licu, u tvojim očima. Nije li to najveća nagrada koju možeš poželjeti? Veća od svake prolazne naslade, osvete i dokazivanja nakon kojeg ćeš se osjećati kao da svi rupci ovog svijeta nisu dovoljni da izbrišu prljavštinu s tvog srca?
Lea Potočar – Žena vrsna
Foto: Oscar Keys – Unsplash
