Vesna Huska: „Naše dijete rođeno osmim carskim rezom je željeno“

Vesna

Povodom Dana žena donosimo vam razgovor s Vesnom Huskom, majkom osmero djece s osam carskih rezova, vjeroučiteljicom i voditeljicom radio emisije na Radio Mariji Srbije Ženski razgovori: Kako biti Žena vrsna“. Govori nam o tome kako je mužu svojedobno pisala anonimna ljubavna pisma, o svojim porodima, o želji vidjeti se s mužem i nakon 18 godina braka te zašto još uvijek u srcu nosi veliku čežnju biti otvorena životu. Otvorila nam je svoje srce i podijelila s nama ljubav prema osmom djetetu rođenom s teškom dijagnozom kao i vjeru koja ju je nosila kroz teške trenutke.

Žena vrsna u svom životu vrši volju Božju

Autorica si radio emisije Kako biti žena vrsna u kojoj razmišljaš o tome što znači biti žena vrsna danas. Koja je tvoja definicija žene vrsne?

Kao mlada djevojka više sam razmišljala o tome kakva je to žena vrsna. Sjećam se da sam na jednoj tribini mladih (imala sam tada oko 16 godina – prava „klinka“) pitala predavača dr. Tadeja Vojnovića, franjevca koji nam je govorio o braku: „A kako se ja mogu pripremati za brak sad, odmah, kad još nemam pravog dečka, čak i ako ga ne planiram još imati?“ Malo se i nasmiješio, ali je odgovorio nešto u stilu: „Nastoj rasti i biti što bolja „ti“ već sad pa, kada dođe vrijeme, bit će valjda nešto od tebe!“ Tako smo malo u šali, malo u zbilji završili diskusiju, ali meni je došla ideja – što god bude, pozove li me Gospodin za redovnicu ili za suprugu, nastojat ću čitati, učiti, raditi, moliti – rasti…

Imala sam sjajne prijateljice s vjeronauka i susreta Djela Marijinog s kojima sam osnovala maleni klub Super žena, tj. onih koje to žele biti. Nismo još čitale Siraha (iako smo nas tri iz tog kluba odslušale kasnije Teološko-katehetski institut), ali smo svaki puta zajedno molile, čitale, razgovarale o tome – kakva supruga treba biti. To je bila igra, zabava, naše prvo susretanje pojma prava, dobra, vrsna žena. I još ću dodati – „cure“ iz našeg kluba su udane, sretne, nas je nekoliko s više djece, a sve nastojimo biti vrsne.

Po meni, kako sam rekla i ponavljala često u autorskoj emisiji na Radio Mariji Srbije, žena vrsna je ona koja u svom životu nastoji vršiti volju Božju za nju i sve više biti onakva kakvu je dragi Bog želi, kakvu ju je naš Stvoritelj zamislio i načinio, Otkupitelj zavolio i spasio i kakvu je Branitelj posvećuje i nadahnjuje. Uzor, pomoćnica, savjetnica. Blažena Djevica Marija je jedina prava Žena – Majka – Kraljica.

Malo nakon početka emitiranja radio emisije Ženski razgovori: „Kako biti žena vrsna“, naletjela sam (sigurno Duhom Svetim vođena!) na Facebook-u na grupu „Tko će naći ženu vrsnu?“. Priključivši se grupi, otkrila sam još mnogo prekrasnih žena koje mi zaista jesu uzor – ne baš kao Marija, ali blizu. U grupi i na portalu izraslom iz grupe, vidim suvremene „vrsnice“ od kojih mogu učiti, s njima moliti, veseliti se, plakati, ljubiti Boga i bližnje sve više i tako – rastem.

Moj prijedlog je bio da imamo četvero djece, a on je u šali rekao: “Može i petero!”

Vratimo se unatrag, na početak obitelji Huska. Kako ste se ti i Ladislav upoznali? Kako je izgledalo vaše hodanje i priprema za brak? Jeste li prije braka razgovarali o broju djece?

Ladislav je bio sve prije nego „moj tip“. On, kad sam ga upoznala, nije išao u crkvu, nije volio razgovore o svemu do dugo u noć. Bio je dobar, zgodan momak, pjevao u bendu, volio bicikl i veslanje, već je radio i izlazio sa svojim društvom. Ja sam bila gimnazijalka, sva u filozofiji, poeziji i prozi, nadasve drami…

Upoznali smo se slučajno na tulumu i odmah je počelo, iako je nastavilo neobično: on je dolazio k meni u školu na veliki odmor, počeo ići sa mnom svugdje gdje sam išla i ja (vjeronauk, molitva, susreti Djela Marijina…), iako nije imao sve sakramente. Počeo se ponašati preromantično (čak mi je za 8.ožujka donio doma ružu!) i to me je zbilja počelo nervirati, jer – nešto nije bilo kako treba.  Nije bilo pravo.

„Prekinuli“ smo nakon  mjesec dana na moju inicijativu i on je to poštovao. Za rastanak me tako lijepo poljubio u obraz da sam se taj čas zaljubila – skroz. Naravno, nisam to mogla reći. Prošlo je vrijeme, on je na poticaj rodice počeo redovito ići u crkvu, pjevati u zboru, pripremati se za sakramente. Bila sam na misi Vazmenog bdjenja kad je on pričešćen, skrivena iza stuba, sva ustreptala od ljubavi i radosti.

Ponekad smo se viđali, ali bilo me stid išta pokušati, jer sam ja inicirala prekid. Tako sam mu počela – pisati pisma. Anonimna. Citati iz Biblije, „Malog princa“, čak iz Oliverovih pjesama. Nisam smjela pisati svoje misli, jer sam se plašila da će me otkriti. Jer, nisam se potpisala ni jednom, a pisma sam slala na njegovo radno mjesto (nisam mu ni znala adresu). Prava drama!

Jedan dan, onako, skupila sam hrabrost i nazvala ga u firmu da mu priznam da sam to ja. Ja mu pišem pisma s ljubavnim citatima. Rekla sam – ako se ne javi ili mi nešto odbrusi, nikad neću progovoriti s njim, odoh ja u svijet! On se javio i nije odbrusio ništa, nego me pozvao da porazgovaramo o svemu tu večer uz čaj. Inače, poslije mi je rekao da on taj dan uopće nije radio, već je baš u tih 5 minuta kad sam ja zvala slučajno ušao u pogon da podigne plaću i ni prije 5 minuta, ni poslije, ne bih ga dobila, jer je bio na godišnjem.

Uz čaj, moj mudri mužić je čuo da sam to pisala i da zaista osjećam nešto za njega i predložio da damo šansu našoj ljubavi, što smo i učinili. To je bila jesen, u proljeće smo se zaručili i sljedeće jeseni na Anđele čuvare vjenčali. Pripremali smo se za brak ozbiljno, išli na tečaj i kod njegovog župnika. Dvije smo stvari dobro raščistili: nema natrag kad jednom uđemo u brak, na čemu ćemo skupa raditi, i želimo djecu, naravno. Ja sam sretnica s tri brata (jedan u Raju od malena) i dvije sestre, a muž je jedinac. Moj prijedlog je bio da imamo četvero djece, a on je – je li u šali, je li u zbilji – rekao: „Može i petero“. Bog je rekao svoje – dao ih je osmero, za sad.

Ali nije bilo baš lako ovo do sada, zar ne? Što tebi, vama znači poziv na otvorenost životu? Kako je bilo rađati carskim rezom?

Možda zato što smo se vjenčali relativno mladi (Ladislav 25, ja 22), a možda usprkos tomu – mi smo bili spremni za djecu. Čuli smo da neki parovi odgađaju, čak smo čuli takve savjete od svećenika, ali mi smo bili tako sretni otkrivajući bračno darivanje (možda zato što smo ga jako čekali, obzirom da smo živjeli predbračnu čistoću što smo bolje mogli). Iskreno – nismo ni pomišljali na dijete, pa ni na to želimo li odložiti začeće ili ne. Jednostavno smo uživali u braku, radovali se zajedničkom lijeganju, buđenju…

A dva mjeseca nakon vjenčanja, ostali smo trudni. Pamtim sve to samo po radosti, jer nije bilo naravno ni misli o carskom rezu, već sam vježbala disanje i sve što je trebalo. Čitala sam knjige o trudnoći, porodu, odgoju i sve navečer radosno prepričavala Ladislavu.

Carski rez je moje snove promijenio

Carski rez je moje snove promijenio – inducirani porod je počeo i, nakon 18 sati, doktori su zaključili da je beba prevelika za moje mjere i pitali me želim li porod uz pomoć vakuuma ili carski rez. Rekla sam, naravno – ono što je bolje za bebu. Nakon buđenja iz anestezije, sve je bilo čudno i strano dok nisam dobila u naručje dječačića blaženog izraza lica – našeg Petra.

Kad je sve prošlo (imala sam tešku infekciju rane, koju su otvarali onako usput i ostavili otvorenom, pa me tako i otpustili doma) i kad sam se svega prisjećala ili vidjela porod na filmu, znala sam zasuziti – toliko sam željela svoje dijete tek rođeno (naravno, prirodnim putem) primiti na prsa i još neokupano podojiti, a nije mi bilo dano. Bol je ta trajala dugo, ali se miješala s radostima majčinstva uz koje sam sazrijevala . Nije to toliko bitno, zna Bog zašto, prihvati sve, i ovako si dobila prekrasne darove. Naši darovi su: Petar (17,5), Tomislav (15,5), Andrija(13), Ivan (uskoro 12), Marija Magdalena (10,5), Pavao (7), Matej (uskoro 5) i Antonio (živio 38 dana, 18.2.2017. rođen za Nebo). Preporučujemo se za još „darova“, iako smo i za ove zahvalni dovijeka.

Vesna, Bog te doista blagoslovio s osam divnih darova, kao što si spomenula. Ali iza tebe je i osam carskih rezova. Jesi li se bojala trudnoće, reakcije liječnika i okoline?

Uistinu, straha od trudnoće i njenih malo težih strana, kao ni od poroda, zaista nisam imala. Za posljednje tri, kada mi je zaista bilo jako teško (radila sam dosta dugo bez bolovanja), muž Ladislav se brinuo za mene, želio me očuvati muka i teškoća, pomažući u potpunosti, pa smo se međusobno hrabrili.

Moram reći jedan svoj stav, s kojim se ne mora nitko složiti, ali ja u svojoj mirnoj savjesti čujem ovo: „Našu djecu samo ja mogu roditi. U slučaju da se meni nešto dogodi pa umrem, ima tko bi ih podigao, odgojio, njegovao, pa čak i dojio – znam da bi se Bog pobrinuo.“ Ne bi ih druga „majka“ mogla i znala voljeti kao ja, ali meni, kao vjernici, potpuno je jasno da bih ja njima bila samo tjelesno odsutna, što je bolno, ali se može živjeti s tim. Tako da – tisuću puta mi je draže što smo ih rodili, svih osmero, nego da iz straha za moj život ili moje boli, nismo.

Reakcije ginekologa i medicinskog osoblja su naravno bile sve negativne, već od trećeg carskog reza (prvi hitan, zbog veličine bebe, ostali slijedili dovoljno brzo, s bebama još većim). Svašta sam doživjela, čula… Najviše onoga što nisam htjela, ali uvijek sam nastojala ljubiti ih dok objašnjavam svoju situaciju i stav: „Naše dijete je željeno, svjesna sam opasnosti, ali opet – neću se sterilizirati. Primam injekciju zaštite za moguću sljedeću trudnoću, hvala na savjetu ako je dobronamjeran, ali moja uvjerenja su drugačija.“

Ginekolog koji me je porodio 6 puta je od početka shvatio sve i s njim nisam imala problema i dok je on bio načelnik na odjelu za porođaje, manje su me gnjavili. Jedini put kad su mi predložili otvoreno pobačaj bilo je pri 3D uzv pregledu našeg osmog djeteta, kojem su vidjeli hidrocefalus, anencefaliju, teške anomalije. Nisam se bojala reakcija okoline, znala sam kakve će biti (iznenađivale su me pozitivne), pa sam se spremila nasmiješiti se na umjerene kritike, a lijepo reći „GSP“ (Gledajte svoja posla) na baš neugodne.

Božja volja je uvijek život

Česta su bila čuđenja za broj djece kad su znatiželjnici čuli da oboje radimo, da imamo završene škole, da su djeca odlikaši, da smo ih baš željeli i da ih želimo još. Onda su znali reći „Svaka čast!“, naravno, ne misleći baš uvijek tako. Uglavnom su ljudi ipak bili zabrinuti za mene. Njima sam morala pažljivo objašnjavati (čak i mojoj mami!) da – ako vjerujemo, vjerujemo da će biti Božja volja, a Božja volja je uvijek – život! Mi znamo da primamo Isusa i ne, ne bojimo se toga.

U našim bolnicama je česta praksa podvezivanja jajnika. Jesi li dobivala takve prijedloge?

Poslije trećeg carskog reza su pitali želim li podvezivanje, pošto se tri smatra prihvatljivim. Ni nakon četvrtog nisam pristala na podvezivanje. Onda su mi poslali sestre da me pitaju, jer me moj doktor poznavao, znao je da sam vjernica katolkinja, i nikad nije spomenuo ni pregled genetike kad je vidio nešto sumnjivo na uzv, ni pobačaje jer je znao za moja uvjerenja. Čak me, kad god je mogao, primao besplatno.

Jedan drugi liječnik je razgovarao sa mnom (mladom, neukom).  Sjeo je ispred mene na krevet u šok sobi, pogledao me ozbiljno svojim zelenim očima i sugestivno rekao: “Gospođo Huska, ja vam moram reći – peti carski SE NE RADI.” Lijepo sam ga gledala i s osmjehom rekla: ” Pa, dobro. Ali, znajte, ako začnem,  ja ću roditi svakako.“

Ima jedan zanimljiv događaj nakon mog 5. carskog reza. Sa mnom u sobi je bila ženica koja je rodila četvrto dijete carskim rezom nakon što se podvezala nakon trećeg poroda. Jedva su ona i muž prihvatili to dijete. I onda je ona samo pitala – kako je zatrudnjela kad je bila podvezana. Dolazi moj doktor u sobu i pokazuje joj teglu sa čvorom na dijelu jajovoda i kaže: „Vi ste gospođo zaista bili podvezani, ali evo – i Huska može reći – kad Bog hoće, ne možeš protiv Njega.” Sad je taj doktor u mirovini. On mi nikad nije ni spomenuo da je sad možda dosta djece i carskih rezova. On je znao da ja slušam savjete i uputstva i znao je da sam spremna i umrijeti prije nego pobaciti, pa je sve to prihvatio.

Sad s Antonijem sam imala novog doktora koji mi je prije carskog reza rekao: „Znam Vaša uvjerenja, Vaš liječnik mi je rekao, ali ja Vas moram pitati – želite li sterilizaciju?“ Rekla sam, s kojom suzom malenom: „Doktore, ne garantiram da ćemo nakon svega ovoga (najavljeno nam je vrlo jasno da Antonio neće ni porod preživjeti,  a ako preživi, da budemo spremni na sve) planirati još djece, ali nećemo Bogu planove priječiti…

Reci nam  nešto o Antoniju

Najljepše pitanje! Antonio je naše dijete koje smo nekako posebno željeli. Valjda smo došli u godine – ja skoro 40, muž skoro 43 – kad vidiš da nećeš još puno puta moći živjeti blaženstvo trudnoće i rađanja, i zbilja želiš darovati se potpuno.

Kako smo samo voljeli bebuša u trbuhu! Još nismo ni bili sigurni – nije bila potvrđena trudnoća još – a ja sam imala jako krvarenje, zbilja strašno, kakvo još nikad nisam imala u 7 prethodnih trudnoća. Jako sam se uplašila, legla u postelju i – molila. Da Bog spasi, ako želi. Da blagoslovi. Da nam – ako želi – daruje zdravo dijete. Bilo je to na moru, s troje djece, i svaki tren sam ih imala uza se u priči, molitvi, jednostavno – u ljubavi. Mislim da smo tad mi ljubavlju spasili Antonija da ostane živ, s nama još malo.

Liječnik je rekao da mora predložiti pobačaj…

Malo se smirilo i ja sam pošla liječniku kad smo stigli doma. On je utvrdio trudnoću, dao mi lijekove za prestanak krvarenja i – čestitao. Nakon par pregleda smo utvrdili da nešto nije u redu, pa je on savjetovao ekspertni uzv. Tamo je doktor vidio da imamo sina i da on nije „zdrava beba“, već da ima hidrocefalus, anencefaliju i vjerojatno razne tjelesne deformacije. Predvidio je jako tešku retardaciju i – kako je čuo da imamo sedmero zdrave djece i da sam imala sve carske (to uopće nije želio ni komentirati!) – rekao je kako mora predložiti pobačaj.

Jako mirno smo ga gledali suprug i ja. Rekli smo da razumijemo da to mora reći, ali neka razumije da mi to nikada nećemo učiniti, ma kako poseban naš sin bio. Pošto je to napisao u izvješće, morala sam dodati, jer sam znala da nas je to „zadesilo radi svjedočenja“: „I, doktore, ne samo da ga nećemo ubiti, nego želim vam reći da ga nećemo ostaviti nigdje – voljet ćemo ga kao svu našu djecu dok god bude živio!“ Slegnuo je ramenima, pitao nas jesmo li Nazareni (sektaši), kad već rađam „sve što se začne“. Muž i ja smo se smiješili, i rekli: „Neee, ništa tako egzotično. Mi smo samo obični, svakodnevni, „dosadni“ rimokatolici. I to živimo, koliko bolje možemo.“

Velike boli smo imali do poroda, ali smo zaista s vjerom molili, nadali se nadom protiv svake nade. Onda su se uključili mnogi u naše molitve. Otkrili smo sestre i braću za koje nismo ni znali, svi su molili, svoje najdraže pobožnosti vršili. Lavina molitve je krenula kad se rodio Antonio. Noć prije sam probdjela u molitvi. Spremala srce jer su rekli da neće preživjeti. Molila da sve ispadne dobro, da liječnici dopuste da se Antonio krsti odmah po rođenju. To se i dogodilo – tata ga je krstio dva sata po rođenju, a sestrice su ga posebno dotjerale, stavile najbolju kapicu koju su imale.

Antonio je započeo svoju misiju

Nisam prisustvovala, jer sam bila na intenzivnoj, ali svetost trenutka je doprla i do mene, a i dalje, čini se. Antonio je započeo svoju misiju. Iako je dobio ocjenu 9/10 po Apgaru, utvrdili su anencefaliju. Osim što nije imao gornji dio lubanjske kosti, bio je savršen. Mislim, svakako je bio savršen, samo smo to trebali shvatiti – mi nesavršeni.

Nisam htjela da ga nose na ispitivanja u Novi Sad bez mene, pošto je preko sonde (nije imao refleks gutanja) pio moje mlijeko. Tako da – čekali smo da nam oboma nađu mjesto i da meni zacijeli rana. Sedmi dan smo došli doma  jer su mene obučili kako ga hraniti preko sonde. Jedan predivan doktor neonatolog, pravoslavni vjernik (u svom uredu na zidu ima Gospinu ikonu), nas je smirivao, ali i pripremao – kod nas (u Srbiji) nema nijedno živo dijete s tom dijagnozom, sigurno 30-ak godina otkad on radi. Ali nas je razumio da ga želimo doma i dopustio da me obučavaju za hranjenje, iako sam nespretna u tim postupcima do krajnosti – i „čepiće“ sam bebama jedva znala staviti.

Kako su ga čekali svi, kakva je to dobrodošlica i nježnost bila! Namjestili smo se, počeli „Antonio ritam“ – izdajanje, sondiranje, malo vježbica… Počeo je čak dobivati na težini! 14.dan na prvom redovitom pregledu nisu mu mogli izmjeriti temperaturu (ili je toliko pala, ili uopće nije radio centar za termoreguliranje) i hitno su nas odvezli u Novi Sad. Tamo smo bili 18 dana. Kakvi dani! Držale su me svakodnevne pričesti u franjevačkom samostanu kraj bolnice, valjda neprestana molitva i čitanje Evanđelja i – poruke predragih prijateljica i prijatelja. Neki su postili. Neki molili. Neki pitali svaki dan. Neki pomagali mojima doma s ručkom, s kolačima…

Ja sam uz Antonija, kojeg sam viđala svaka tri sata, ostavljala anđela čuvara i sve mu govorila tko ga voli, pozdravlja, čeka. Mene je Bog pripravljao, sad shvaćam. Antonio je bio spreman. Mlada sestrica na odjelu mu je poklanjala pažnju, milovanja, priču. Jednostavno je i nju očarao. Izliječili su ga od početka upale pluća, ali su vidjeli da treba stalno aspiriranje jer ne može gutati nikako. Obučili su me i za to.

Jako mi je bilo teško, jer su me stalno poticali da ga – ostavim. Nema tu kvalitete života, on će biti često bolestan, nema nikakve mogućnosti za boljitak. Pitala sam ih – a kultura smrti? Gledao me vrsni stručnjak hladno, a ja sam srce istresla u riječi: „Antonio je naše dijete. Što god trebalo, učinit ćemo za njega. Ne brinite za moju ostalu djecu – oni sad doma imaju tatu koji se za njih brine kao ja, tamo su bake, ujna, tete. Antonio sad ima mene. Ne kažem ja da ga vi ovdje ne bi njegovali dobro, bolje nego ja, ali – samo ga mi možemo voljeti. On ide samo sa mnom doma. Kažete da će umrijeti ubrzo. Umrijet će onda sa mnom, meni u naručju, obliven ljubavlju majke, oca, braće i sestre…“ Kvaliteta života? Možda nisam mogla puno promijeniti, ali za kvalitetu smrti – za koju se malo brine – vrhunac je dosegnut.

Umrijet će onda sa mnom, meni u naručju, obliven ljubavlju majke, oca, braće i sestre…

Imali smo obiteljski vjeronauk (naš sin Andrija – rođen istog datuma kao i Antonio spremao se za Krizmu) i posjetio nas je naš župnik Andrija Anišić, Andrijin krsni kum. Baš smo blagoslovili kuću, izmolili Očenaš (držeći i Antonija za ručice i Mateja koji je zaspao za vrijeme vjeronauka) i župnik je, polazeći doma, još jednom pogledao Antonija, dajući mu blagoslov. Antonio je veeeeliko otvorio oči, duboko uzdahnuo i pobijelio. Vidjeli smo promjenu boje i prestanak disanja, pa smo zvali hitnu i odmah počeli oživljavanje.

Tata mu je dao zadnji dah jer je Antoniju srce usporilo jako i – kad su ga odnijeli u bolnicu – on je umro. Dok smo muž i ja bili s njim u sobi, odmah su braća i sestra sa župnikom počeli moliti krunicu. Onda je i mene odvezao župnik u bolnicu i dok sam stigla, Antonio je već – rođen za Nebo. Bio je još topao kad sam ga uzela u ruke. Još osjećam taj dodir i – darujem ga mom Bogu, kao nešto najdragocjenije.

Tvoja poruka ženama koje su u strahu zbog (novog) carskog reza ili bebe s poteškoćama…

U ljubavi nema straha.
Isus najčešće govori „Ne bojte se!“ i to zbilja misli. Ne misli „ako“ i „kad“ ili „u slučaju“.

Nikad se ne bojte. Kako je to lako reći, čini se, je li?

Naravno da nam je u naravi strepnja i nesigurnost, jer smo ljudi. Mi smo žene možda i ranjivije, osjetljivije kako prolaze godine ili kad doživimo velike boli. Zato se još čvršće trebamo „uhvatiti“ naše vjere, Bogu našem u naručaj. Tamo zaista nema straha! Kao nekad kad se u muževljevu, bratovu ili očevu zagrljaju osjećamo sigurno, samo što je kod Boga to potpuno, zbilja pravo.

Ako vjerujemo, znamo da Bog nas same, našu djecu i sve ljude voli više nego mi sami to možemo, znamo i hoćemo. Ljubi nas neizmjerno. Treba moliti, naravno. Mnogo može molitva pravednikova (a i grešnikova, koji se stalno iskreno obraća!). Ako se ipak nešto i dogodi, Bog će sve izvesti na dobro, ako Mu dopustimo.

Također, bolesno dijete je blagoslov, kao i zdravo! Čak i ono koje ne doživi svoje rođenje, ili umre nakon rođenja. Ako je ljubljeno do kraja od Boga i bližnjih, sretno je, potpuno, savršeno! Bog svoje čini, hoćemo li i mi?

Nije sve u majčinstvu lako, ali je lijepo – tako Bog želi. A „mač boli“ koji izabrane moraju doživjeti? Cijeli život, do susreta u vječnosti s dragim Bogom, imamo vrijeme da to pokušamo prepoznati i doživjeti kao – ljubav. Jer, Bog nas ljubi. Neizmjerno. Uzvratimo Mu – bezuvjetnim povjerenjem i ljubavlju, u svakoj situaciji. Mi to pokušavamo.

Najčešće iza vrsne žene stoji izvrstan muž, je li i kod tebe tako?

Ako sam nešto naučila i iskusila, dobro sad znam i to živim, to je ovo: „Bračna ljubav je zbilja svetinja“.

Sakrament koji smo podijelili jedno drugom , Ladislav i ja (oboje poučeni dobro na Katehetsko-teološkom institutu) živimo radosno i zahvalno jer naša ljubav Bogu posvećena je tlo za našu obitelj.

Mi se jako volimo. Možda zvuči smiješno, ali iščekujemo nestrpljivo vidjeti se, skupa jesti, ponekad izaći van, ma sve.

Kako smo se željeli i čekali nekad, tako valjda i sad, nakon 18 godina. Ne znam kako će dalje biti, ali ta ljubav je naše blago koje povjeravamo Gospodinu da ga čuva zajedničkim slavljenjem svete Mise, molitvom, ali i beskrajnim razgovorima. Pa i nerazumijevanjem i suzom pokojom, ali puno više smijehom i nježnostima.

Ladislav je divan suprug na kojeg se oslanjam u svemu i kojem se pokoravam, brižan, ali i čvrst otac, koji je sinovima izvrstan uzor (kad se zapričaju i ne primijete da slušamo, to i kažu javno). Kćeri je temelj sigurnosti i samouvjerenosti, kakav je i moj otac bio meni, s mojom majkom, koja mi je savjetnica i primjer u majčinstvu zemaljskom.

On je pravi muškarac, katolik-vitez, prijatelj i zaštitnik meni i djeci. Želim mu biti što bolja, potrošiti svaki čas, cijeli život da ga ljubim sve više, a mi skupa – Boga našega.

[envira-gallery id="10061"]

Razgovarala: Maja Tenšek – Žena Vrsna