„Molim, ne zbunjuj mi razum.
Daj da plamen Božje ljubavi gori i svijetli do kraja!“
Život salezijanskog misionara don Andreja Majcena može se podijeliti u tri velika razdoblja tijekom kojih ga Bog vodi divnim, čovjeku nedokučivim putovima koji se na kraju pokažu ispravnim. Majcen ih je slijedio i na kraju zahvalio Bogu.
„Bogu sam zahvalan što me je pozvao i dao mi hrabrosti da slijedim poziv. Avantura života u koju nas Bog šalje stvarno je zanimljiva.“
1. Priprava za misionarski poziv
Rođen 30. rujna 1904. u Mariboru (Slovenija), bio je odgajan u kršćanskoj obitelji. Njegov otac Andrej bio je praktičan čovjek i uvijek spreman pomoći ljudima u nevolji. Sinu Andreju usadio je pravilo: „Budi dobar prema svima i nikad nećeš požaliti!“ Njegova majka Marija Šlik bila je vrlo pobožna žena i savjetovala je Andreju da razmisli o svećeničkom pozivu, ali je očeva želja da postane učitelj na kraju prevagnula jer bi samo tako mogao pomoći ljudima. Bojeći se da ne skrene s pravoga puta, majka mu je rekla: „Nikada ne zaboravi Presvetu Djevicu!“ i ponudila mu knjigu svetog Franje Saleškog „Uvod u pobožni život“ kao duhovno štivo. Na Učiteljskom fakultetu u Mariboru nastavio je s dobrim rezultatima, posjećujući svako jutro marijansko svetište i krsni zdenac gdje je postao dijete Božje. Izrastao je u marljivu, pouzdanu osobu, sposobnu da postigne sve što želi, ne dopuštajući da ga išta spriječi na tom putu.
Andrej Majcen i salezijansko poslanje
Po završetku studija došao je kao učitelj u Salezijansku osnovnu školu u mjestu Radna, ali su salezijanci željeli da prihvati redovnički poziv kao jedan od don Boscovih sinova. Očarao ga je don Boscov život i 1924. godine ulazi u salezijanski novicijat. U tom razdoblju doživio je niz poniženja, sumnjičenja i klevetanja što je na kraju utjecalo na produljenje novicijata, ali je ustrajao, oblikujući svoj karakter u don Boscovom duhu.
Razdoblje od deset godina u Ljubljani na Rakovniku bilo je ujedno i vrijeme sazrijevanja njegova misionarskog poziva. Zbog slabog poznavanja latinskog jezika javila se opasnost da ga izbace iz novicijata pa se trudio učiti što više, ali je njegovo zdravlje bilo ozbiljno narušeno nedostatkom dobre prehrane. Kasnije je vijest o mučeništvu biskupa Louisa Versiglie i p. Callista Caravarija (Kina, 1930.) ponovno probudila u njemu želju za misijama. Susret s misionarom don Jožefom Kerecom (1932.) doveo ga je do odluke o odlasku u misije u Kinu. 1933. godine zaređen je za svećenika, a 15. kolovoza 1935. u svetištu Marije Pomoćnice na Rakovniku primio je misijski križ i sklopio doživotni savez s Pomoćnicom. Gospodin je imao planove i znao je da mu je potreban ovaj čovjek da ih ostvari.
2. Misionar u Kini i Vijetnamu
Svoju avanturu započeo je iskustvom don Boscovog preventivnog odgojnog sustava u Kunmingu kod velikog misionara don Jožefa Kereca. Don Majcenova odluka bila je čvrsta: „Naviještat ću Evanđelje Kinezima na kineskom jeziku, pa ću s Kinezima biti Kinez.“ Bila je to prava odluka. Vezao se za njih kao za braću i sestre i naučio njihov jezik. Nije si dopustio pasti pod utjecaj ogorčenosti nekih misionara te je gajio posebnu ljubav prema siromašnoj omladini i prema siromašnima općenito. Svatko je u njemu pronašao iskrenog prijatelja i brižnog oca. Bio je jednostavan pojedinac, otvoren prema svima, koji nije žalio ni odricanja ni truda. Već tada se za njega govorilo: „Budi ponizan i dobar kao don Majcen i možeš postati svetac!“
Čak su ga i vlasti Maovog komunističkog režima doživljavale kao čovjeka koji radi za dobrobit Kineza i dok su ostali misionari već bili protjerani ili patili u zatvoru, on je godinu dana bio profesor ruskog jezika u državnoj srednjoj školi. Nakon toga doživio je prvo protjerivanje, prvo progonstvo, ali nije odustajao. Nakon što su te rane zacijelile, pripremio se na novu misiju u Macau.
Majcen s Vijetnamcima
Zatim je u Hanoiju prihvatio odgovornost za sirotište sa samo 5 dolara u džepu. Siromašna siročad, njih 550, smatrala ga je brižnim ocem. Nakon pada Sjevernog Vijetnama svu je siročad prebacio na jug i spasio im živote. Zatim je uslijedilo zlatno doba njegova misionarskog djelovanja. Ni iz čega, tijekom 20 godina provedenih u Vijetnamu, naraslo je golemo „salezijansko stablo“, a otvorenošću njegova uma salezijanska prisutnost ojačala je u Vijetnamu. Zbog toga ga zovu „Vijetnamski don Bosco“.
Rektor, viceprovincijal, prvi magistar novaka, ali iznad svega podupiratelj i odgojitelj redovničkih zvanja, čovjek koji je don Boscovu karizmu usadio u vijetnamsku dušu slijedio je svoje uobičajeno načelo: „Vijetnamci s Vijetnamcima, na vijetnamski način“. On je uz pomoć nekih suradnika prvi preveo Salezijanske konstitucije na vijetnamski. Svakoga je primao u salezijanske kuće, ne isključujući nikoga, dajući prednost onima koji su bili u najvećoj potrebi. Sve je to izazvalo veliku simpatiju i duboko poštovanje ljudi prema njemu.
Kad su komunisti došli na vlast, odbio je ponudu jednog američkog generala da njega i salezijance preveze u inozemstvo. Rekao je: „Vijetnamci moraju ostati s Vijetnamcima, a ja s njima!“ Zatim je subraću poslao na selo, u malim skupinama, i tako ih spasio. I tu su njegovi novi „gospodari“ prepoznali njegov rad za dobrobit naroda. Iako je bio strani državljanin, imao je pravo glasa u narodnoj skupštini. Na odlasku su mu rekli: „Dobro si odgojio vijetnamske salezijance i oni će sada nastaviti tvoje djelo…“ I opet je izbačen, iako ne na dramatičan način, no ovaj put uz veliko priznanje. Tjelesno iscrpljen, ali duhovno zreo, u Tajvanu je bio prepoznat kao duhovni vodič i veliki prijatelj mladih. Po uputama liječnika (dr. Janez Janež) morao se šest mjeseci odmoriti u domovini kako bi oporavio svoje tjelesno zdravlje. Bio je to odlazak bez povratka.
3. Povratak kući
Ovo je također bilo posebno predviđeno u planovima Božanske Providnosti. Kod kuće, budući da je tadašnja Jugoslavija bila socijalistička država i stoga u diplomatskim odnosima s državom Vijetnam, don Majcen bio je jedina referentna točka za vezu Vijetnama sa salezijanskim svijetom. U Ljubljani je formirao širok krug ljudi koji su prikupljali materijalnu i novčanu pomoć koju je don Majcen potom slao u Vijetnam. Postoje mnoga sačuvana pisma tijekom ovih dvadeset godina koja su napisali vijetnamski salezijanci, drugi Vijetnamci, iz Kine, od poglavara, od suradnika… U tim pismima don Andreja se naziva: „Don Bosco iz Vijetnama“, „Mojsije“, „Tata“, „Otac svjetla“, izrazi koji izražavaju duboko divljenje i veliku naklonost prema ovom Božjem čovjeku.
Nakon proslave svog zlatnog svećeničkog jubileja (1983.) shvatio je da se ne može vratiti među svoje u Vijetnamu, pa je sve svoje snage usmjerio na rast u svetosti. Ta svakodnevna sklonost svetosti i duhovna predanost dokumentirane su u njegovim duhovnim dnevnicima, meditacijama i bilješkama. Ima 6500 stranica rukopisa jer je svaki dan detaljno planirao i pratio svoju duhovnu predanost. Duboko su proživljena četiri posebna trenutka u njegovu životu: dan njegova krštenja, kada je postao dijete Božje; dan redovničkih zavjeta, kada je postao salezijanac; dan njegova svećeničkoga ređenja, kada je postao Kristov svećenik i dan kada je primio misijsko raspelo, kada je postao Kristov glasnik i apostol.
Tražen duhovni vođa
Uz misijsko poticanje među salezijancima, najviše je vremena posvetio duhovnom vodstvu i službi pomirenja. Bio je vrlo tražen duhovni vodič, osobito kod svećenika i redovnika.
U životu je nekoliko puta spominjao da želi doživjeti 95 godina. Posljednjih mjeseci izgarao je kao svijeća. Preminuo je u 95. godini života, 30. rujna 1999. Otišao je u raj na isti dan kad je i rođen davne 1904. godine!
„Bogu sam zahvalan što me je pozvao i dao mi hrabrosti da slijedim poziv. Avantura života u koju nas Bog šalje stvarno je zanimljiva. Danas se posebno zahvaljujem Bogu za pređeni put kod kuće i u misijama. Bog je čudesan, makar je put križni. Sretan sam što sam taj put prešao. Ideal svakoga svećenika je biti drugi Krist, s Njim na križu za spas duša. Nema ništa ljepše od davanja sebe iz ljubavi prema drugima. Zahvalan sam Mariji Pomoćnici za sve jer sam uvjeren da je sve što sam napravio njezino djelo kako me učio sv. Ivan Bosco.“
Molitva
Da bi Bog proslavio Andreja MajcenaBeskrajno sveti Bože.
Tvoj vjerni sluga Andrej Majcen,
misionar u Kini i Vijetnamu,
gorljivi salezijanac i svećenik,
s velikim je žarom svima naviještao evanđelje,
a osobito siromašnoj i zapuštenoj mladeži.
Na goru svetosti popeo se zahvaljujući velikodušnoj dobroti i blagosti
i po zagovoru tvoga milosrđa u sakramentu
svete ispovijedi.
Molimo Te,
proslavi ga pred nama na čast oltara.
Pomozi nam,
da ga vjerno nasljedujemo i Tebe iskreno častimo.
Po njegovom zagovoru, usliši nas u našim potrebama,
a posebno Te molimo da naš život bude samo jedan
hvalospjev Tebi koji si i sada slavljen i bit ćeš u vijeke vijekova.
Amen.
U slovenskom mjestu Rakovniku trenutno je u pripremi izložba o sluzi Božjem Andreju Majcenu, a otvorenje očekujemo u 2024. godini. Posjetitelji će ondje imati priliku naučiti štošta o njegovu životu, ali i vidjeti uživo neke njegove sačuvane predmete, pisma i slično. Molimo Gospodina da ova izložba bude uspješna te privuče još mnoga srca Bogu Majcenovim primjerom.
Salesians Don Bosco – Žena vrsna
Prevela: Iva Jakelić
Foto: Salesian Education
Galerija: Iva Jakelić
