Svaki put kad mislimo, sad je gotovo, sad su stvari do kraja jasne, sva su pitanja odgovorena, nema se više što pitati, sad se može krenuti, neopterećeno, bez velikih zašto, ali, kako, podiže taj Toma svoj prst i javlja se za riječ. Kao da želi naznačiti: Imam još jedno pitanje. Ne znam jeste li mislili na to, ali mi ne ide iz glave. Potom se opet svi hvataju za glavu te u sebi ili možda poluglasno mrmljaju: „Ma, opet taj Toma. I uvijek ista igra, ista muka. Dosta nam je toga“. Čovjek bi najradije udario šakom o stol i rekao: Ma, dosta je toga, prestani, Toma, s time. Dosta je bilo kakve diskusije i raspre, Toma. Urazumi se.
Apostol koji je sve shvaćao malo sporije, ali temeljitije
Nekako bi se moglo predočiti u tome svjetlu svetoga Tomu apostola kakvim ga prikazuje Ivanovo Evanđelje. Uvijek je on onaj koji ubacuje neku sumnju, dvojbu, prigovor, želi pojašnjenje. Kao na tekućoj vrpci. Iznenada izlazi ili iz svoje zamišljenosti ili odsutnosti, ili pak pospanosti. Javlja se za riječ. Možda je za njega tipično što je „prespavao“ prvo Gospodinovo ukazanje na sami Uskrs. Svi bijahu osim Tome, i jasno, Jude koji je otišao u svoju noć. Vjerojatno je za učenike bio neke vrsti mudraca, pametnjakovića, koji je imao višak „soli“ i misli u glavi, koji nije bio posve pri samoj stvari, ili je pak bio na svoj poseban način. Ime mu znači „Blizanac“, kao da su u njemu dvije osobe…
Sanjar, ali koji, kad se javi za riječ, redovito pokrene stvari naprijed, i svi su učenici krenuli korak dalje u spoznaji. Toma je onaj koji uvijek krajnje ozbiljno shvaća ono što se govori, postavlja pitanja koja drugima nisu ni na kraj pameti. Uvijek malo sporije, ali tim temeljitije! Takav je Toma u Ivanovu Evanđelju.
Kada bi nešto shvatio, to bi za njega bilo nepovratno i nepobitno
Jedini Ivan evanđelist skreće pozornost na Tomu. Drugi ga – sinoptici – stavljaju samo na popis apostola, o njemu redovito šute, dok ga Ivan višekratno spominje. I to redovito u značajnim trenutcima.
Najprije za Lazarova uskrsnuća. Toma izbija u prednji plan. Učenici žele odvratiti Isusa da ne ide u Judeju jer su ga već htjeli ubiti ondje. Betanija je nadomak Jeruzalema i lako se može dogoditi da sve svrši tragično po Učitelja.
Međutim, nekako kao iz vedra neba Toma istrčava naprijed s riječima: Pa hajdemo i mi umrijeti s njime (usp. Iv 11,16). Negdje iz svoga umovanja, zamišljenosti upućuje poziv svima da se odluče, da odlučno prihvate ono što treba činiti. Je li Toma nešto shvatio, to je onda za njega nepovratno i nepobitno.
Uvijek traži krajnju jasnoću
Zatim u dvorani Posljednje večere. Isus se od svojih oprašta. Govori o tome kako će ići ispred svojih te kako učenici znaju kamo će se to on zaputiti. Toma u ime svih ponovno istupa i kao da postaje glasnogovornik svih: Gospodine, pa ne znamo kamo to ideš. Kako onda možemo znati put? I ovdje bi on htio krajnju jasnoću. Gospodin njemu, ali i svima nama i zauvijek jasno odgovara: Ja sam put, istina i život (Iv 14,1-6).
Isusu je poznat apostol Toma, zna što mu treba
Potom nakon uskrsnuća. Opet je Toma među apostolima, zamišljen, ne želi vjerovati pričama svojih sudrugova. U mislima je tko zna gdje. Ne vjeruje njihovim izvještajima kako su ga vidjeli, sam želi shvatiti, razumjeti, uvjeriti se. I na nas ostavlja snažan dojam upravo Isusova gesta kojom se obraća Tomi. Ni riječi prigovora, nigdje nimalo kritike, nego samo kretnja.
Uzima Tominu ruku – stavi je ovamo! Želi ga privući k sebi, za ruku, korak bliže. Bez odmaka, bez zadrške. Zna on svoga Tomu, zna on što Tomi treba. Čini se kao da se Isus samo zbog Tome drugi put ukazuje učenicima, da mu izbije sumnje iz glave. Da bi i Toma mogao povjerovati. Isus vodi Tomu putem koji je primjeren samo ovomu apostolu. Isus zbori, Toma oklijeva, Isus nastavlja, a Toma priznaje jednostavno: Gospodin moj, Bog moj.
Prema Ivanovu Evanđelju Isus se nakon uskrsnuća obraća jedino Mariji Magdaleni u vrtu – na grobu, kao Uskrsli, i ona ga prepoznaje, zatim Tomi koji ga priznaje prvi Gospodinom i Bogom te Petru nakon onoga ribolova i doručka, „Šimune, Ivanov! Ljubiš li me!“ (usp. Iv 21.15-17).
Prekorio ga je zbog nevjere
Uprizorenje za pamćenje na Tiberijadskom jezeru. Toma je je jedan od sedmorice učenika koji su zajedno s Petrom lovili ribu cijelu noć, ali ništa nisu ulovili. Učitelj je na obali, tu je već pripravio žeravicu. Toma je svjedokom razgovora koji se odvijao između Isusa i Šimuna Petra. Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me? Priznanje u ljubavi, pitanje spram ljubavi, veće ljubavi. Koji je Petrov odgovor? Pa ti, Gospodine, sve znaš. Ti znadeš da te ljubim…
Ne znamo kako je djelovao taj razgovor na jednoga Tomu i ostale nazočne. Možda ga je podsjetilo na onaj razgovor što su imali nakon uskrsnuća, kad se Isus ponovno ukazao, kad ga je prekorio zbog nevjere, kad ga je uzeo za ruke i pokazao mu svoj bok i svoje ruke…
Ipak, njegovo je priznanje Gospodina tako predivno
Da, vjera s mnogo upitnika. Mnogi će se od nas otkriti u Tomi i njegovu stavu. Malo komu prelazi olako s usta priznanje koje čujemo iz Tominih usta. Svi bismo htjeli iskustveno dotaknuti. Toma je temeljit, mudruje, filozof, ide do krajnosti, zadnjih uzroka stvarnosti.
Svi stojimo pred upitnicima i pitanjima koja nisu nikomu do kraja jasna, pitanja koja se tek moraju pojasniti, na koja se moraju dati odgovori. Nije to nevjera, i to je vrst vjere i vjerovanja. Ima pitanja s kojima nikada nismo došli do kraja u životu. Ima ih koji drugima zavide na njihovoj vjeri.
Isus je strpljiv sa Tominom, ali i svakom našom sumnjom
Na gotovo svim mjestima gdje se Toma kod Ivana spominje nosi on pridjevak Didimos, “Blizanac”. Kao da se želi naglasiti, u svakome od nas postoji to dvojstvo, ta dvojina, dvije osobe, jedna koja bi htjela vjerovati, druga koja ne vjeruje, jedna koja trajno pita, druga koja se protivi pitanjima i veli, vjeruj.
U svakome je od nas i NAŠ DVOJNIK, blaženik i prokletnik, svetac i grješnik, sretnik i nesretnik, desni i lijevi razbojnik. Svi nosimo u sebi to dvojstvo, tu dvojinu, ali i u vlastitoj okolini. Isus je s njima imao strpljivosti. A mi?
Isus je strpljiv. S Tomom ali i sa svakim od nas. Strpljiv sa svakim koji sumnja, koji pita, koji traga, koji je u dvoumici. Koji želi poći svojim putem, osobnim, za Isusom. On vodi za ruku. I onda će najednom čovjek osjetiti da treba reći, poput Tome: Gospodin moj! Bog moj!
Isus će uputiti blagi prigovor, kako su blaženiji oni koji ne vidješe, a vjeruju. Vjerujem da je to Isus rekao Tomi i ostalima s blagim smiješkom, velikodušnim razumijevanjem i onoga Tome, ali i svih Toma kroz svu potonju povijest.
fra Tomislav Pervan – Žena vrsna
Foto: Paul Yonggicho – Unsplash
