Suprug, otac i gorljivi zagovornik Života, Vjeran Grabant, otkrio nam je odakle želja i unutarnja snaga kojom vodi Udrugu Betlehem u Varaždinu. Također, otkriva i ponešto o sebi i svojoj obitelji u ovom zanimljivom razgovoru.
Mnogi projekti, ali prije svega obitelj
Vjerane, po zanimanju si grafički dizajner, ali imaš i obrt Fidelissima. Što te sve ispunjava i što te potaklo na otvaranje Fidelissime?
S obzirom na užurbano vrijeme u kojem živimo, pokušavam nekako izbalansirati sve komponente života tako da svi ostanemo namireni. Pod time mislim da na prvom mjestu želim biti oslonac supruzi Jeleni u bračnom, ali i roditeljskom pozivu. To mi je zapravo najveća okupacija. Nakon njih vrijeme za sebe najčešće ispunjavam ikonopisom, a ponekad i na haklu (nogometu) s prijateljima.
Moje bavljenje grafičkim dizajnom te učenje ikonopisa i izrada bijelih križeva za nerođene polako je zaokružilo cijelu priču u Fidelissimi. Želja nam je bila da, uz zanimljive knjige, ljudima ponudimo i originalne vjerske predmete koji ne podsjećaju na Kinu i kič. S obzirom na to da mi je Marija glavni oslonac u životu, Fidelissima je nastala kombinacijom mojeg imena Vjeran – Fidelis i Najvjernije Odvjetnice – Fidelissima. Kao potvrda da sam odabrao pravo ime mi je i „slučajan“ datum otvaranja obrta, 7. listopada, na blagdan Blažene Djevice Marije od Ružarija.
Kako je došlo do susreta tebe i patera Glogovića? Pretpostavljam da ste zajedno došli do ideje otvaranja Udruge Betlehem u Varaždinu. Otkrij nam kako je to surađivati s paterom.
Prije desetak godina pročitao sam sjajnu knjigu kanadskog autora Michaela O’Briena, „Pomrčina sunca“, koja me nadahnula na slikanje slike naslova „Pobačaj“. Nedugo nakon toga na izložbi slika u maloj galeriji u Varaždinu izložili su sve moje slike osim spomenute pa sam joj poželio naći najprikladniji dom kod našeg prolife frontmana p. Marka. Javio sam mu se, a on ju je objeručke prihvatio. Ista je bila nekoliko godina izložena u njegovom samostanu i na glavnom oltaru na nekoliko Sabora za nerođene.
U godinama nakon toga pater bi mi se javljao s narudžbama još nekih motiva koje sam mu sa zadovoljstvom slikao ili grafički uređivao. Naša konkretnija suradnja je počela nakon što sam mu javio da je moja supruga nakon dugo godina suhoće ostala trudna, dogovorili smo duhovnu obnovu s njim u Varaždinu na kojoj smo dogovorili otvaranje varaždinskog ogranka Udruge. To je bilo vrijeme nakon referenduma o braku na kojem sam bio županijski koordinator pa smo praktički imali spremnu ekipu za udrugu što je svima bila nadogradnja na protekli angažman.
Pater Marko, frontman u pokretu za život, poseban je u svakom smislu
Pater Marko je stvarno super lik. Premda se nakon svakog susreta s njim ozbiljno u savjesti preispitujem, jer promišljam o osobnim propustima dok on neumorno stvara i stvara i daje se, uvijek se veselim kad imam bilo kakvog „posla“ s njim. Privilegij je imati ga u svom životu! Poseban je u svakom smislu: od duhovitosti, iskrenosti pa do ljudskosti koju pokazuje. Možda mi je najposebniji i najzarazniji po svojoj zaljubljenosti u Blaženu Bogorodicu. Stalno je u nekom dogovoru s Majkom Božjom.
Evo, baš zbog njegove preopterećenosti smo otvorili službeni e-mail na kojem onda filtriramo molbe i preusmjeravamo ih na druge podružnice iz regije, a on se onda javlja onima za koje procijeni da trebaju isključivo njegovu pomoć. Super mi je suradnja s njim jer nikad ne radi pritisak na nas, jako je mudar, a opet svaki projekt u koji nas usmjeri dolazi naravno sa žrtvom, ali i s velikom zadovoljštinom s Neba. Upravo na njegov indirektni poticaj sam se odlučio na otvaranje Fidelissime.
Borba za nerođene zahtijeva snagu…
Susreti sa ženama koje žele pobaciti svoje dijete zasigurno su teški i iscrpljujući. Kako proživljavaš te situacije? Koji su ostali zadatci voditelja Udruge?
Biti aktivan u apostolatu za život je poziv i ako nisi 100% unutra, brzo izgoriš. Tu nema radnog vremena ni neke posebne formule za uspjeh. Više puta mi se dogodilo da su me zadnji dan godišnjeg na moru zvale žene koje su se spremale na pobačaj. To zna biti psihički jako iscrpljujuće jer si vjerojatno zadnja razumna osoba s kojom razgovara. Nakon svakog takvog poziva osjećaš se doslovce duhovno prožvakano, ne mogu ni zamisliti kako je pateru kad on u jednom danu razgovara s 5-6 takvih žena.
Najgore u svemu je što veliki broj takvih razgovora na kraju završi tragično. U početku sam se jako teško nosio s tim jer sam si predbacivao da sam se mogao više potruditi. Tek kad sam si posvijestio da je ta krajnja odluka čin slobodne volje dane od Boga dotičnoj osobi, a ja sam dao sve od sebe pomoći joj da donese ispravnu odluku, počeo sam se osjećati mirnije nakon takvih razgovora.
…ali nema je bez molitve
Mene Gospodin u svemu uči strpljenju, a tako je bilo i s prvom mamom koju sam uz Marijinu pomoć uspio odgovoriti od pobačaja. Zvala me cura dan prije Bezgrješnog začeća BDM. Razgovarali smo pola sata i nisam polagao previše nade u taj razgovor, ali sam svejedno drugi dan na zornici prikazao trudnicu Bezgrešnoj. Nakon mise sastavio sam joj SMS poruku, tu poruku je Marija pisala mojom rukom. Na nju mi nije odgovorila. Nekoliko dana nakon toga na portalu Bitno.net pročitao sam prekrasno svjedočanstvo mlade talijanske glumice koja je pobjegla iz bolnice sa zakazanog pobačaja. Poslao sam joj i taj link na što mi je ona odgovorila da joj se više ne javljam.
Nekoliko mjeseci kasnije na Veliki petak zvao me neki mladić i rekao da mi se zahvaljuje što sam prije četiri mjeseca njegovoj curi poslao poruku koju je ona čitala danima i na kraju odlučila roditi te da su se preselili u drugi grad, itd. U prvi mah mi nije bilo jasno o kojoj ženi se radi jer sam u to vrijeme imao jako puno razgovora, ali kad sam zbrojio jedan i dva, odsjekle su mi se noge. To je bila direktna Marijina intervencija. Neopisivi osjećaji zbunjenosti i sreće miješali su se u meni i sve to na dan muke i smrti Gospodnje. Sama pomisao da sam poslužio kao medij Gospodnje intervencije ne može se opisati.
A što rade Vjeran i Jelena u Udruzi…
Ja se kao voditelj brinem da sve stvari funkcioniraju uredno, a tu posebno mislim na birokraciju te na traženje financijskih donacija, jer imamo velike troškove servisiranja naše majčinske kuće i brige oko naših mama i njihove djece. Udrugu financiramo isključivo donacijama dobrih ljudi i desetinom prodajne cijene svih artikala u Fidelissimi. Uz taj dio brinem se i za realizaciju ostalih projekata te organiziranje molitvenih susreta, itd. Hvala Bogu, velika potpora u vođenju kuće mi je supruga Jelena. Ona je posebno aktivna u radu s našim mamama. Često se znamo šaliti da smo sa štićenicama dobili odrasle kćeri tinejdžerke pa da nam malo treba da se snađemo u raznim njihovim problemima i mušicama. Znaju nam priuštiti i dosta stresnih situacija, ali sve se to kompenzira vidljivim pomakom u njihovom ponašanju i ono najvažnije – odrastanju u roditeljstvu.
Odakle crpiš snagu za svoj rad? Sigurno postoji četa svetaca kojima se utječeš.
Snagu za svoj rad crpim u svakodnevnoj molitvi krunice kojoj prethode i posvetne molitve Marijo bez grijeha začeta i molitva Majci Svih Naroda. Bez toga i redovite ispovijedi brzo postanem nesmotren i nervozan, a to mi onda donosi druge nevolje.
Pomažu mi u svemu i moji sveci kojima se svakodnevno prikazujem, a to su sveti Benedikt i pater Pio čije relikvije svakodnevno nosim uza se. Pio mi je postao zanimljiv još dok sam neosviješteno živio i, evo, vjerujem da mi nije uzaludno ostala u sjećanju njegova ogromna slika na jednom kamionu u Italiji. Sjetio sam se svega toga kasnije te pročitao nekoliko knjiga s njegovim pismima koja su me utapala u njegovu duhovnost. Koliko god mi je drag, moram priznati da ga se i pomalo bojim.
Nedavno mi se kroz jednu situaciju u životu pojavio sv. Ivan Zlatousti, ali odnos s njim mi je trenutno još u otkrivanju. Od hrvatskih svetaca najrazvijeniji odnos imam vjerojatno s blaženim Stepincem.
Obiteljski život, molitva i Udruga
Kako izgleda molitveni život u obitelji Grabant? Kako prenosite djeci vjeru? Sudjeluje li cijela obitelj u Udruzi i kako?
S djecom imamo ritual da se prije spavanja svi natrpaju na naš bračni krevet i zajedno pomolimo. Bez toga nema spavanja, ujutro se svi zajedno pomole s Jelenom na putu do vrtića sv. Uršule koji nam je inače veliki blagoslov i pomoć u vjerskom odgoju. Naša vesela obitelj njeguje tradicionalne običaje pa posebno obilježavamo neke sitnice koje sam kao mali naučio od svog tate kao, na primjer, unošenje slame na Badnjak uz molitvu na koljenima i treperenje svjetla jedne svijeće, zajednička krunica i križni put kroz korizmu…
Ove godine smo i prvi put na Veliki četvrtak imali pranje nogu. Ali ponajviše djeci vjeru pokušavamo prenositi svojim primjerom, a to kreće od sitnica u brizi za okoliš, brižnosti prema bližnjima, odnosu sa susjedima. Vodimo ih sa sobom u Kuću Života da vide kako žive naše štićenice te na molitvene susrete naše obiteljske zajednice. Na misi su uvijek uz nas. Treba ih od malena navikavati na sakralni prostor i ne bih se složio s tvrdnjom da je s djecom najbolje pratiti misu iz hodnika jer oni ionako ne shvaćaju što se unutra događa. Nedavno sam doživio divne povratne informacije od teta u vrtiću za srednjeg sina Krstu koji još nema četiri godine, a sve nas je iznenadio izjavom za Duhove da želi da mu Duh Sveti zapali vatru u srcu.
Za kraj…
Za kraj, molim te, jedan snažan poticaj svima koji se trude slijediti Krista.
Moja poruka za kraj svim vjernicima laicima je da se uključe u društvo i svijet te da svojim primjerom unose Krista drugima u život, ali ne moraliziranjem ili samopromocijom, već poniznošću i svjedočenjem obiteljske harmonije. Zar nije najveće svjedočanstvo kad netko tko nije u vjeri vidi obitelj u kojoj se muž brižno i dostojanstveno odnosi prema svojoj supruzi i djeci pa sve to skupa onda prenose na svoje poznanike, susjede i ostale s kojima se susreću? Tu gdje jeste, dajte se bez previše pompe!
Intervju vodila: Livija Rogulj
Foto: Vjeran Grabant
