Jedno jutro vozila sam naš monovolumen glavnom cestom na putu prema svom rodnom gradu. Na suvozačkom mjestu sjedila je moja mama, a u pozadini djeca. Kad sam se zaustavila na semaforu, auto s moje lijeve strane zatrubio je. Okrenula sam se prema njemu i ugledala vozača kako mi gestama pokazuje da spustim prozorsko staklo očito mi želeći nešto reći.
Razgovor na semaforu
Uznemirena, spustila sam staklo misleći da je vjerojatno zapazio neki problem s mojim autom.
„Oprostite“, rekao je sa smiješkom, „ali izgledate mi poznato. Jesam li vas vidio na TV-u?“
Zbunjeno sam odmahnula glavom. „Ne“, rekoh, pretražujući po svojim sjećanjima gdje me ovaj čovjek eventualno mogao vidjeti.
„Ne, stvarno“, bio je uporan, „niste li vi ona gospođa koja je posvojila mnoštvo djece?“
„Ne“, rekoh ponovo smješkajući mu se u svojoj smetenosti.
„Vi niste ona žena sa svom onom udomljenom i posvojenom djecom s teškoćama?“
Ponovo sam zanijekala glavom pitajući se o čemu to ovaj čovjek govori.
Tada je stao sa svojom igrom, a njegov je smiješak nestao.
„Vaše naljepnice na autu“, rekao je bijesno pokazujući rukom na stražnji dio mog auta. Lice mu se okamenilo i postalo mi je jasno kakvim me licemjerom smatra zato što sam pro-life, a nemam udomljene ni posvojene djece s teškoćama. Tada je odjurio.
U šoku sam zatvorila prozor i pogledala naprijed gdje je svjetlo na semaforu već bilo zeleno. Bila sam smetena i potresena dok sam stiskala papučicu gasa.
Nisu pojedinačna djela ta koja nas čine dostojnima pro-life pridjeva
Naljepnicu Pro-life već dugo sam imala na vozilu i ovo je bio prvi put da je ista izazvala takvu reakciju. Tri naljepnice koje sam imala na autu bile su, ili sam bar ja tako mislila, prilično pitome: citat iz Svetog pisma o tome kako nas je Bog ljubio i prije nego smo rođeni, malu naljepnicu na kojoj piše Pro-life i SOS broj telefona za trudnice koje razmišljaju o pobačaju.
No to što nemam posvojene djece u kombinaciji s navedenim naljepnicama ovom čovjeku bio je dovoljan dokaz da sam ja obična prevarantica.
Nakon što je početni šok popustio, stalno sam prevrtala ovaj događaj u glavi. Bila sam zaista potresena.
S jedne strane znala sam da je ovo progon i da ne smijem dopustiti da me tako pogodi. Znala sam da mogu očekivati otpor kad izrazim svoje pro-life stavove. I bilo je ružno što me zaskočio u vožnji i koristio se prevarom prije nego mi je zadao planirani udarac.
S druge pak strane, je li bilo zrnca istine u onome što je rekao? Jesam li ja zaista bila „za život“ ili je to samo priča? Jesam li zavrijedila pravo da istaknem te naljepnice na svom autu?
Kroz vrijeme i molitvu Bog mi je pomogao da uvidim da nisu pojedinačna djela ta na osnovi kojih „zavrjeđujemo“ naslov pro-life. Posvojiti dijete s teškoćama dar je iznimne ljepote. Ipak, nisu svi pozvani ili sposobni za to. Dosad nisam osjetila taj poziv, premda sam mu bila otvorena.
Jesam li ja zaista pro-life?
Ali što je onda s drugim pitanjima koje mi neznanac s početka priče nije postavio? Nije da ima pravo ulaziti u moju privatnost, ali kad je već krenuo s namjerom da me raskrinka, zašto je njegov sud bio donesen samo na osnovi jedne stavke? Zašto nije pitao pružam li financijsku potporu djeci u siromašnim državama? Jesam li nezaposlenim samohranim majkama pomagala naći posao? Jesam li volontirala kod pružanja njege bebama čije su majke ovisnice? Jesam li čuvala djecu iscrpljenoj susjedi?
Je li mu palo na pamet da sam možda posjećivala osobe u domovima za starije i nemoćne, zatvorima ili bolnicama? Biti pro-life značiti mariti za svaki ljudski život, osobito onih koji trpe, kako sv. Majka Tereza kaže, krajnje siromaštvo. Siromaštvo samoće i nevoljenosti.
Dotični neznanac mogao je postaviti stotinu drugih pitanja i još uvijek ne bi niti zagrebao površinu onoga što zapravo znači biti pro-life. A postavio je samo jedno pitanje.
Ne želim reći da bih ja na svako od tih pitanja odgovorila potvrdno. Na neka bih odgovorila potvrdno, a na neka ne bih. Za jednu osobu bilo bi nemoguće uključiti se u sve postojeće pro-life aktivnosti na svijetu. Bog to nije tako zamislio. On nas treba da radimo zajedno preuzimajući različite, ali međusobno komplementarne uloge. Čak ni sv. Majka Tereza nije osobno posvojila djecu s teškoćama – to nije bio njezin poziv. Premda je skrbila o njima s velikom ljubavlju. A teško da se može naći itko tko je više pro-life od nje.
Ako ćemo potpuno iskreno, postoje li situacije u kojima nisam pro-life? Apsolutno postoje – svaki put kad ne ljubim bližnje onako kako bih trebala. No unatoč tome što je pad značajka čovještva, on nije njegovo mjerilo. Zato nam je potrebna pomoć. Iz tog razloga trebamo pomagati jedni drugima.
Koliko god da se daješ, ako vrednuješ svaki ljudski život, uvijek će biti stvari koje nisi učinio, mjesta na kojima nisi služio. No sv. Majka Tereza je rekla: „Nije stvar u tome koliko toga učinimo, već s koliko ljubavi činimo.“
Moliti za one koji nas progone
Nekoliko mjeseci kasnije ona ružna prometna epizoda bila je tek udaljeno sjećanje. Bila sam kod kuće to jutro i ovlaš pogledala kroz prozor kad sam opazila jednu mladu ženu na ulici. Stajala je iza našeg automobila i gledala u njega.
Isprva mi nije bilo jasno što radi. A onda sam opazila mobitel u njezinoj ruci. Pogledavala je malo u auto, malo u mobitel. Tada mi je sinulo: zapisivala je SOS broj za trudnice.
Vjerujem da je Bog dozvolio da pogledam kroz prozor upravo u tom trenutku i to iz dva razloga. Prvo, da se pomolim za tu osobu. I drugo, da mi pokaže da će On iskoristiti moje djelovanje, koliko god ono bilo malo, da čini Svoja djela.
Ono što vozač sa semafora nije shvaćao jest to da ja nisam stavila te naljepnice iz političkih razloga ili da bih tvrdila da mogu riješiti probleme svijeta. Zalijepila sam ih u nadi da bi mogle pomoći nekome. Po milosti Božjoj, nadam se da jesu! Na kraju krajeva, ne radi se tu o naljepnicama. Radi se o tome da učinimo nešto, makar se činilo maleno ili beznačajno, kako bi nekome u potrebi dali nadu.
A što ako žena na ulici nije bila jedina kojoj je bila potrebna nada? Možda je i gnjevni vozač trebao nadu? Samo Bog zna što se sve nalazi u pričama ovih osoba. Važno je ne zaboraviti moliti. Moliti za osobu koju mi je lakše ljubiti – ženu s ulice koja je probudila sućut u meni. Ali moliti i za osobu koju mi je teško ljubiti – vozača koji u meni budi zamjeranje i o kojem je Isus govorio kad je rekao:
„Molite za one koji vas progone.“ (Mt 5, 44)
Kad vrednuješ svaki ljudski život
Dostojanstvo svake osobe ne ovisi o dobi, etničkoj pripadnosti, vjeri, primanjima, sposobnostima, ponašanju ili bilo kojem drugom faktoru. Kad vrednuješ svaki ljudski život težiš tome da poštuješ dostojanstvo koje je Bog dao svakom svom djetetu stvorenom na Njegovu sliku. Čak, ili možda osobito onih u kojima je Njegovu sliku nateže vidjeti.
Pozvani smo moliti za sve duše kojima je potrebna pomoć i nada. Da svi, kao ljubljena djeca, nađemo svoje mjesto u rukama Oca koji nam je dao život i čezne da nam podari onaj vječni.
Maura Roan McKeegan – Catholic Exchange
Prevela: KV
Foto: Alex Alvarez – Unsplash
