U zadnje vrijeme puno je rasprava, u mom kutku svijeta, o ponašanju djece na svetoj Misi. Svećenici, navodno, ponekad dobivaju pritužbe župljana na djecu koja ih ometaju. Ovi župljani ili su odavno odgojili svoju djecu, ili ih nikad nisu ni imali da bi ih trebali odgojiti, ili ih nisu još počeli odgajati, ili pak njihova djeca uspijevaju sjediti mirno poput bubica za vrijeme čitanja, homilija i prinošenja darova. Logično je zaključiti da su roditelji ove djece ti koji znaju kako biti roditelj.
A mi smo oni drugi
Mi ostali imamo djecu koja se vrpolje, kopaju nos, ispuštaju plinove, vrište, urlaju, plaču, smijulje se, ne daju se obuzdati kad ih želimo držati pod kontrolom, glasno pjevaju neprimjerene pjesme i izvaljuju nasumične komentare, bez obzira jesu li oni u Disneylandu, praonici automobila, trgovini, kinu, vodenom parku, susjedinim babinjama, a kamoli na najsvetijem mjestu na planeti.
Mislili biste da dijete može izdržati minutu ili dvije tijekom Mise, barem u trenutcima nakon pričesti, kada bismo trebali biti u dubokoj molitvi i puni poštovanja prema Njemu koji je došao biti među nama. Ali ne, dijete naglas razmišlja o velikim misterijima svemira i postavlja značajna pitanja naših vremena poput: „Što se događa kad kihnemo ispod vode?“ ili „Zašto čovjek u zboru zvuči kao žaba?“ ili „Hoćemo li ići na sladoled?“ I ako ne odgovoriš na pitanje, dijete će ga ponavljati, opet i opet. Sve dok šaptanjem ne započnemo što sažetiju raspravu o iznenadnom protoku zraka u dišnim putevima, glasovnoj kvaliteti u lutkarskih vodozemaca i izrazito maloj vjerojatnosti kupovine sladoleda djetetu koje se neprimjereno ponašalo na Misi.
Da, to su djeca kakvu mi ostali imamo
Nadalje, postoji podskupina djece među djecom koju mi ostali imamo. Ja imam dijete iz ove podskupine – dijete koje odluči fiksirati lakat u pregradi za pjesmaricu na stražnjoj strani klecala, nekoliko minuta prije početka Mise. Osjećam se da upadam u nekontroliranu paniku dok mu bezuspješno pokušavam pomoći osloboditi ruku. Već vidim svećenika, đakona i ministranta duboko iznenađene, a moje dijete kako vrišti iz sve snage dok vatrogasci upadaju i pale pilu kako bi prepolovili klecalo. Na sreću, ovaj dio se nije morao dogoditi, ali je mogao uslijediti nakon mukotrpnog cviljenja i zapomaganja te očajnog pokušavanja kako bi se oslobodio, da nije bilo manje nebeske intervencije, nakon čega je dječak uspio shvatiti kako okrenuti ruku i osloboditi se. I cijelo vrijeme ja razmišljam, negdje u podsvijesti, OK. Mi smo katolici. Mi smo katolici. Mora postojati svetac zaštitnik koji je spasio zarobljenu ruku tvojeg djeteta.
Zahtjevna djeca – naš put k svetosti
Svi su sveci imali jedno zajedničko: željeli su sve prepustiti Bogu. Znali su jako dobro da ne mogu kontrolirati sve i da samo Bog to može. Ljudi cijeli život rade na ovoj vrsti poniznosti. Roditelji djece koja mogu mirno sjediti, morat će pronaći drugi način da rade na njoj i Bog će im to sigurno omogućiti. Njihovo posvećenje neće doći preko njihove djece. Ostatak nas roditelja ima brzi put do svetosti, ako njime odlučimo ići, a to su zahtjevna djeca.
Mi se stalno ponizujemo. Cijeli svijet nas gleda u ulozi roditelja, a ona nam ne uspijeva. Što god da poduzmemo, ne uspijeva. Ljudi grade mišljenja, osuđuju, a ponekad i mi sami moramo s teškoćom pogledati na sebe i razmisliti jesu li možda u pravu. Možda mi ne znamo što radimo. Možda se ne trudimo dovoljno. Možda se umorimo i obeshrabrimo, i jednostavno sagorimo. Možda trebamo više Boga i manje sebe.
Blažena Majka Tereza tvrdila je da Bog ne zahtijeva od nas da budemo uspješni. On traži od nas da budemo vjerni. Mi radimo na tome. Mi dajemo sve od sebe. Mi molimo. A ostalo je sve na Njemu. Nekad pokleknemo. Ponekad nas život razočara. I cijelo to vrijeme nas ljudi promatraju. Oni neće biti sposobni utvrditi, iz jednog sata kad vide našu djecu na Misi, kakvi smo mi roditelji. Oni misle da to mogu reći, ali ne mogu. Samo Bog može. Na kraju, On je jedini koji je važan.
Sherry Boas – Catholic Mom
Prevela: Martina Jantoš
Foto: Pixabay
