Postoji jedna posebna prijateljica u mom životu. Ona je redovnica, provela je sedam godina u mojoj rodnoj župi i imala sam čast surađivati s njom. Njen osmijeh svjedoči Nebo. Njena radost dotiče svakoga. Njena mudrost nadahnjuje i usmjerava. Njena ljubav pratila me na putu odrastanja, obraćenja i poniranja u dubine Istine naše vjere. Neizmjerno je cijenim. Vjerojatno baš zato, jednom su me prilikom njezine riječi dovele do suza.
Bila je subota prijepodne. Taman je završila proba zbora i ostala sam s njom pripremiti crkvu za nedjeljnu misu. Malo po malo, kao i uvijek došle smo na temu kako to da sam još uvijek sama. Pomalo oštrim glasom mi je rekla: „Pa napravi više nešto!“ Rekla sam joj da molim, da se nastojim kretati na mjestima gdje mogu nekoga kvalitetnog upoznati i trudim se ne glumiti nedodirljivu. Nastavila je govoriti da joj nije jasno kako može biti toliko djevojaka i mladića koji su dobri i pobožni, a sami. Ne razumije zašto se jednostavno ne pospajamo. Prvi sam put osjetila da me ne razumije. Duboko me to povrijedilo, a istovremeno i navelo na razmišljanje. Razgovarale smo o svemu sutradan, izgladile situaciju i uslijedile su godine lijepog prijateljstva koje još uvijek traje. Ali, još uvijek isto pitanje nju muči, a meni povremeno nanosi bol.
I moje prijateljice se često pitaju zašto su još uvijek same. Muško-ženski odnosi budu tema gotovo svakog našeg druženja, čak i kada smo u društvu muških prijatelja. Ipak, nekako mi se činilo da dečkima ta samoća lakše pada. I da je njih manje nego nas, da se samo trebaju odlučiti i izabrati jednu od divnih mladih katolkinja. Nije mi bilo jasno zašto se ne odlučuju, zašto ne prilaze… i pisala sam već o tome.
Mislila sam da takva pitanja muče samo djevojke
A onda sam dobila poruku s molbom da odgovorim na pitanja jednog mladića vezana baš uz ovu temu:
Koga imalo zanima osoba čovjeka danas, može lako uočiti ponašanja koja se mogu smjestiti u sferu tipičnih ili barem očitih. Tako sam na osnovu tih istih ponašanja stekao neke dojmove i došao do nekih pitanja na koja me zanimao odgovor, ali ne onaj kojeg ja mogu smisliti radi tog istog dojma, nego baš iz usta ili prstiju nekoga koga se to malo više tiče.
Moje razmišljanje: Zašto djevojke zamišljaju nekog gospodina savršenog, a kad se pojavi netko sličan kažu da je predobar i odbiju ga i sklonije su traženju problematičnih tipova koje često dožive kao misiju u kojoj će one „pomoći“ i „promijeniti“ momke. Momci kao inatlije to ne vole, često zatim povrijede. Cure se razočaraju i ne vjeruju više ikome, dugo. Sad su preočito u deficitu jer je puno više cura koje generalno smatram dobrima nego takvih muškaraca što ne čudi jer muškarci uglavnom pričaju o sexu, alkoholu, autima i sportu, tj. hvale se s istima. Zašto cure teško prihvaćaju dobre momke? Pa ako se i odluče za problematične, zašto su često uporne u mijenjanju? Mijenjanje bi se trebalo događati u ljubavi i prihvaćanju, a ne u „roncanju“.
Muškarac želi da mu cura pusti da ju voli, a ne da mu govori kako će je voljeti. Krajnost je kada se i kod dobrih momaka izmišljaju mane da bi „misija“ mogla započeti. Zatim misija: „pretvorit ću te u svog tatu“. Postoji li šansa da kombinacija očaja i nedostatka fizičke privlačnosti dovede do razmišljanja: „Nisi mi nešto napet, ali okolokole ću te oblikovati tako da mi se svidiš i budeš onakav kakvog sam te zamislila“? Nije moguće da čovjek bude bez mane; svi mi moramo rasti, ali postoji li jednostavniji način za rješavanje takvih situacija i okolnosti?
Čitala sam poruku više puta, promišljala i napokon odgovorila
Morala sam više puta pročitati da bih ulovila sve točke koje zahtijevaju odgovor. Činilo mi se da su pisane u blago ljutitom stanju – vjerujem s razlogom s obzirom na sve navedeno. Evo što sam odgovorila:
Ako sam dobro shvatila, pitaš se zašto djevojke govore da žele jedno („gospodina savršenog, viziju“ kako kažeš), a zapravo traže drugo („projekt, odnosno misiju“ kako navodiš). Osim što se to pitaš, uviđaš nelogičnost toga uslijed negativnih posljedica koje takvi postupci imaju za djevojke (nerijetko ostanu povrijeđene, narušeno im je povjerenje).
Zatim, uviđaš da je manje kvalitetnih momaka nego kvalitetnih djevojaka danas, što doprinosi nelogičnosti da čak i kada djevojci priđe dobar dečko – za što su šanse relativno niske – ona ga nerijetko odbije. Ako ga i prihvati, čak i na njemu se zagleda u ono što bi htjela promijeniti. Pomišljaš da je to možda zato što djevojke žele učiniti dečka što sličnijim svome ocu ili prilagođavanjem dečka sebi kompenziraju manjak fizičke privlačnosti.
Na koncu se pitaš kako možeš pomoći djevojkama da se to promijeni kako bi bilo bolje i vama i nama. Napominješ da si svjestan da ni momci nisu savršeni pa iz toga uviđam da si spreman na isti način promatrati i gdje ti imaš prostora za rast, ne prebacujući svu krivnju na drugoga. To je dio koji mi se svidio jer, nažalost, i mi djevojke i vi dečki često imamo tendenciju svu krivnju svaliti na drugu stranu.
Nisam popila svu pamet svijeta, ali mogu nastavno na tvoja razmišljanja i zapažanja ponuditi svoja.
Muškarac je samo još jedno dijete o kojem trebaš voditi brigu
Poznajem nekoliko djevojaka koje su prekidale s dečkima jer su im bili previše dobri. Kasnije su završavale s onima kojima je trebao psiholog, a ne djevojka. Zašto?
Pada mi na pamet nešto što sam puno puta čula: muž je još jedno dijete o kojem trebaš voditi brigu. Postoji više-manje uvriježeno mišljenje u društvu da su muškarci nezreli i neodgovorni, da su velika djeca i da ih žene trebaju odgajati. Ako dobiješ nekoga tko je zreo, odgovoran i već odgojen (iako nakon što nas drugi odgoje, nastavljamo sa samoodgojem prepoznajući svoje slabosti i radeći na tome da budemo bolji, Bogu ugodniji i dakako da nam supružnik u tome može pomoći, ali ne tako da on moderira cijeli proces i bude u tome nadređen kao u odnosu roditelj-dijete) – dakle, ako dobiješ nekoga tko se ne uklapa u sliku nezrelog, neodgovornog velikog djeteta – nije ti jasno kako taj odnos onda treba izgledati. Ili ti je jasno, ali ti manjka povjerenja.
U drugom slučaju, neke djevojke su imale priliku čuti o tome kako izgleda brak po Božjem naumu. Imale su prilike naučiti da bi muž trebao biti glava ženi kao Krist Crkvi, da on ljubi tako što se predaje za nju – skrbi, preuzima odgovornost, odlučuje, štiti, privređuje, a ona unosi sklad, toplinu, blagost, mudro savjetuje, bodri, zagovara… Ali ako nisu imale priliku to i vidjeti na djelu, čini im se nedostižno. Tim gore ako su imale priliku vidjeti upravo suprotno – iskorištavanje i gaženje muža i žene međusobno. U njima će uvijek onda čučati strah u što se taj dobri može pretvoriti pa početi iskorištavati to što mu je prepuštena uloga glave. I iz tog straha žena želi biti glava umjesto njega ili bar uz njega.
Strahovi i laži snažno su oružje, dobro znamo tko se njima koristi
Druga stvar koja mi pada na pamet je laž da nismo (još) dovoljno dobre. Ova verzija „da još“ je ona u koju sama upadnem povremeno. Molim za budućeg muža, molim Boga da nas pripremi jedno za drugo, nadam mu se. S druge strane, kad pomislim da je nešto na vidiku kao da kažem: „Joj, Bože, nemoj još, trebam još stesati trbuščić“ ili „Trebam postići još više discipline“ ili „Osramotit ću se jer još ne znam skuhati nešto ili jer nisam još pročitala onu knjigu i nemam savršeno graciozno kretanje dok plešem jer nisam sve korake baš super svladala“.
Uplašim se da nisam dovoljno dorasla kriterijima koje sam sama sebi zadala kakva bih trebala biti da bih mogla dobiti onakvog muža kakvog bih htjela. A zapravo bih trebala popustiti i sebi i njemu i pustiti da budemo oboje onakvi kakvima nas je Bog zamislio. Ako nas On takve ljubi i ja bih trebala. Lakše reći, nego učiniti. Ali, hrabrim se time da barem uviđam to i molim za snagu da se borim protiv toga.
Ne postoji veća sila u svijetu od ljubavi muškarca i žene u braku. Naravno da će se Zlo truditi spriječiti razvijanje te sile. Naravno i da će Bog biti na našoj strani i smrviti to zlo. Sveti Mihael s većim žarom čeka naše: „Molim te, smrvi ga“, nego što mi želimo da nestane sve ono što nas odvaja od Boga.
Nije nam se boriti protiv krvi i mesa, stoga nam i oružje treba biti duhovno
Ukratko, smatram da djevojke izbjegavaju dobre dečke jer ne znaju što bi s njima ili znaju, ali se boje i nemaju dovoljno povjerenja ili vjeruju u laži. Ako ne uspiju pobijediti sve te uzroke, uđu u odnos s lošim dečkom koji im potvrdi sve te laži i strahove i imaš moderni feminizam. I hrpu slomljenih žena i muškaraca. I njihovu međusobnu netrpeljivost.
Što možemo učiniti? Nije nam se boriti protiv krvi i mesa – bitka nam je duhovna. A duhovno se bori postom i molitvom. Da Bog udijeli milost oboma (i tebi i tvojoj budućoj, tvom budućem) snagu za borbu da ne nasjedate na zamke zla. Na koncu, cilj je života birati Dobro i stići u raj – brak je mogući oblik puta na kojemu ćeš to činiti.
Budimo hrabri i odvažni jer znamo tko nas ljubi.
Lea Potočar – Žena vrsna
Foto: Jonathan J. Castellon – Unsplash
