The Wall Street Journal (međunarodne dnevne novine, op.prev.) jednom tjedno objavljuje članak pod naslovom „Remek-djelo“, u kojem predstavlja neku od ikona likovne kulture, glazbe, filma, arhitekture, literature i poezije. No još u njima nisam naišao na „Gospodara prstenova“ J.R.R. Tolkiena. Možda zato što je tema priče previše poznata: svijet opsjeda nekakva nadnaravna moć s kojom se bori jedno naizgled slabašno malo društvo. No ono pokazuje iznenađujuće sposobnosti i taktiku te nakon mnogih nedaća svijet je opet siguran.
Prsten kao simbol navezanosti
Osim što je prvi roman svoje vrste u modernom dobu, kakvo priznanje može dobiti takva priča u smislu ozbiljne literature, a kamoli remek-djela? Štoviše, Tolkien se služi arhaičnim stilom, skreće s teme ubacujući mitove, povijesne lekcije i pjesme, a da ne spominjemo otrcanu pozadinu slavljenja vrlina, kulture, tradicije i hijerarhije koja je u sukobu s duhom vremena modernoga svijeta.
U samoj srži, priča J.R.R. Tolkiena nije nimalo poput ostalih klonova u žanru fantazije. Njeni korijeni idu mnogo dublje, napajajući se vječnom istinom, ne daju jednostavne, pomodne i jeftine odgovore. Počnimo od samog Prstena, simbola ljudske opsjednutosti koji predstavlja one malene i ogromne, očite i nevidljive, prolazne i ukorijenjene opsesije koje muče svakoga od nas. Naše navezanosti nisu možda prstenja koja posjeduju velike moći, već stvari i ponašanja koje nas vuku i privlače poput magneta. Baš poput Bilba, koji nakon rođendanske proslave treba ostaviti prsten Frodu, ali prsten stalno pronalazi put do njegova džepa, možemo biti nesvjesni svojih opsjednutosti ili ih možemo opravdavati i pronalaziti izgovore za njih.
Moćna bića koja Prsten ne privlači
Kroz priču se susrećemo s brojnim likovima koji padaju pod utjecaj Prstena: Isildur, Smeagol, Bilbo, Boromir, Frodo, pa čak i čvrsti Sam. Baš poput mnogih naših opsesija Prsten mnogo obećava, a daje samo bijedu. Kod Goluma vidimo plodove dugoročnog posjedovanja prstena – prizor je grozan. Ali još je gore gledati Prstenov jezoviti utjecaj na Bilba i Froda.
Zanimljivo je to što Prsten nimalo ne privlači Toma Bombadila, lika koji skreće čitatelju misli s glavne teme. Tko su Tom i Goldberry? Ne znamo, ali znamo da su moćna bića. Ma kako strašna situacija bila, Toma kao da se ne dotiču razdor i kaos u Međuzemlju. S druge pak strane, snažno je povezan sa živućim svijetom koji graniči s njegovim domom. Pa čak i kad je izazvan, kao kad je oslobodio hobite od utvara Mogila, spašavanje je isprovocirano pjesmom:
Hej-haj! Tome Bombadilu, prilikom i slikom!
Vodom, šumom i brežuljkom, tršćakom, vrbikom,
Vatrom, Suncem i Mjesecom, sad naćuli uši!
Dođi, Tome, sad nam trebaš, nevolja nas guši!
Tom nema nikakve koristi od prstenovih moći; one na njega nimalo ne utječu. Bi li ga konačna Sauronova pobjeda probudila, otjerala, uništila? O tome možemo samo nagađati, iako Tko će njemu na kraj stati, jer Tom, on je gospodar: Pjesme su mu najmoćnije, i od svih brže hoda.
Tolkienova poruka o smrtnosti i besmrtnosti
Peter Kreeft, Joseph Pearce i drugi su istraživali stalno prisutnu temu besmrtnosti u Gospodaru prstenova. Premda vilenjaci ne stare i ne umiru prirodnom smrću, oni mogu biti ubijeni, a njihovo nestarenje uzrokuje zamor u fizičkom svijetu s kojim su pak vezani na način potpuno nerazumljiv smrtnim bićima. Zaraćena „braća“: Gandalf, Saruman i Sauron su besmrtni – anđeoska bića. Gandalf herojski i slobodno prihvaća ljudska ograničenja kako bi spasio ljude Međuzemlja, dok Saruman i Sauron zloupotrebljavaju slobodu gledajući da porobe.
Prstenove utvare su bili smrtnici i vođe sve dok nisu uvučeni u varku besmrtnosti koja je, na kraju se ispostavilo, bila ništa drugo doli bijedno ropstvo. Ironično je da su smrtni, obični hobiti bili najbolji izbor za nošenje tereta Prstena; ne anđeoska bića poput Gandalfa i Sarumana ili besmrtni vilenjaci kao što su Galadriel i Elrond. Tolkienova poruka: smrtnost i besmrtnost – oboje nude neke po život odlučujuće izbore. One između krjeposti i grijeha, slobode i ropstva, stvaranja i uništenja.
Tematika odlazaka koja potiče na promišljanje
Odlasci su jedna od najznakovitijih životnih misterija, a Gospodar prstenova obiluje opisima vrlo značajnih odlazaka: otajstvo odlaska u duhovni svijet kao nove dimenzije koja je vrijednija od samog života, za one koji dolaze s tog mjesta (vilenjaci; op. prev.); odlazak u misterij smrtnosti kad Aragorn svojevoljno ide u svoju smrt; odlazak u misterioznu pustoš kada se Arwen povlači u napušteni Lothlorien nakon Aragornove smrti; dirljivi odlazak žena Enta – odavno nestale, ali nikad zaboravljene od svojih muških partnera. Tolkien se ne zadovoljava onim tipičnim „živjeli su sretno do kraja života“ gdje odlazaka nema, ostali su neizrečeni ili pak služe samo kao zaplet u priči. U „Gospodaru prstenova“ svrha odlazaka jest ta da nas navedu na promišljanje o iskustvima odlazaka u vlastitim životima.
Kultura, tradicija i hijerarhija u srži priče
Prijateljstva – previše ih je da bi ih nabrajali, neuobičajena i neočekivana, požrtvovna i povjerljiva, na neke načine graniče sa zdravim razumom. Kao kad Faramir povjeri Frodu da ode u Mordor s Prstenom. Tolkien nam ne drži predavanja o različitostima i toleranciji. Njega zanima solidarnost gdje su fizičke i kulturne razlike između rasa i kultura manje važne od povjerljivog trajnog prijateljstva. Zar i sami ne žudimo za ovakvim prijateljstvima? I zar nas ovakva prijateljstva ne oplemenjuju jednom kad ih iskusimo?
Kultura, tradicija i hijerarhija možda nisu u duhu vremena modernog svijeta, ali su u samoj srži Gospodara prstenova. One ne proizlaze iz skučenog ili nazadnog konzervatizma nego iz Tolkienovog naslućenog zapažanja političkog filozofa Rogera Scrutona: da se dobre stvari lakše unište nego stvore.
Tolkien za nas oživljava toliko tih dobrih stvari u ovoj veličanstvenoj sagi. Upravo zato je „Gospodar prstenova“ puno više od zanimljive priče, on je remek-djelo.
Thomas M. Doran – The Catholic World Report
Prevela: Katarina Udovičić
Foto: Pixabay
