Jeste li se ikad pitali zašto ste stvoreni? Jeste li ikad postavili ovo pitanje sebi i Bogu? Ja jesam, mnogo puta. Najčešće bih si odgovorila da ne znam ili da ću kad tad otkriti, da će se to očitovati kroz život.
Kad sam postala supruga djelomičan odgovor sam nalazila u tome, a kad sam postala majka počela sam pretpostavljati da je to odgovor. Na poseban način je to dolazilo do izražaja s mojim Mihom. Njegove dijagnoze, njegove potrebe nadilazile su moje. Kako je znao izvući najbolje iz mene ili me dovesti u situaciju da brusim svoje mane, dala sam se u to posebno majčinstvo cijelim bićem. Koja majka ne bi?! No, moram reći da nalaziti smisao života u tome da služiš suprugu i djeci ma koliko plemenito bilo, meni je bio i uteg oko vrata.
Pitala sam Gospodina zar ja nemam svoje vrijednosti; zar je 26 godina mog života prije obitelji, prije Mihaela, služilo samo čekanju toga? Zar sam ja stvorena samo zato što sam potrebna? Zar je moguće da me jedna osoba, bilo koja osoba, toliko određuje?
Stvorena sam jer sam ljubljena
Sva ta pitanja u unutrašnjim previranjima izdigla su se poput zastava. Vapila su za odgovorima. Čitajući misao sv. Ignacija Lojolskog iz načela i temelja (DV) otkrila sam odgovor.
„Čovjek je stvoren da Gospodina Boga svoga hvali, da Ga štuje, da Mu služi i da tako spasi dušu svoju, a ostale stvari na zemlji stvorene su radi čovjeka, da mu budu od pomoći da postigne svrhu za koju je stvoren…“
To je bio jedan od onih trenutaka kad napokon slušajući čuješ. Ja sam stvorena da Gospodina Boga svoga slavim i hvalim, da Ga štujem i ljubim; a moj Miha, moja kćer, moj suprug, sve što zovem svojim, su mi na pomoć za ostvarivanje vlastite svrhe. Oni nisu moja svrha, oni su poziv u mom životu, a ne smisao mog života. Ja, kao i oni, stvorena sam jer sam ljubljena, ne jer sam potrebna. Božjom zamišlju, Božjom voljom oni su mi darovani. Kao i ja njima. Nismo jedni drugima cilj.
Gospodinu su jednako vrijedne moje godine prije obitelji kao i ove godine s obitelji. Nema drugog razloga što postojim osim što sam željena, zamišljena i stvorena. Ničija potreba, ničija korist od mene ne nadilazi Gospodinovu želju da postojim. Sve mi je dano da me vodi prema Nebu, a ne prema sebi. Moj suprug, moja djeca me pozivaju kako svetije i izvrsnije živjeti, a ne da budu moj razlog življenja.
Ovo shvatiti je bio jedan od najizvrsnijih trenutaka u mom životu. Jedno započeto svjedočanstvo, jedna nova sloboda koja sve što imam stavlja na svoje mjesto, a Boga na Njegovo jedino mjesto. Znati da postojiš samo zato što si ljubljena i željena od Gospodina Boga svoga je najizvrsniji osjećaj cjelovitosti i pripadnosti. Najuzvišeniji i najčišći osjećaj vrijednosti i dostojanstva.
Ljubiti, hvaliti i štovati Gospodina Boga svoga je najprirodniji odgovor na tu Ljubav. Prirodno kao disanje.
Ruža Đurić – Žena vrsna
Foto: Pexels – Pixabay
