Katoličku Crkvu često optužuju da je nazadna i izvan dodira s modernim svijetom. Osobito se često gleda na moralna učenja Crkve (posebno ona o seksualnoj moralnosti) kao na relikviju iz Mračnog doba ili kao ostatke patrijarhalne i praznovjerne kulture kojoj nije mjesto u 21. stoljeću. No nisu samo njezina moralna učenja ta na koja se gleda na taj način; Crkva je kritizirana na sličan način i zbog toga što je samo muškarci mogu biti svećenici. Mnogi ljudi danas ne vide nikakav drugi razlog, osim čistog seksizma, zašto žene ne bi mogle biti svećenice.
Kao odgovor na te optužbe katolici često naglašavaju kako su svi apostoli bili muškarci. S obzirom na to da je Isus vrlo lako mogao odabrati ženske apostole da je htio, ovo pokazuje da je on htio samo muškarce za svećenike. Međutim, ovaj razlog sam po sebi nije dostatan. Iako je valjan, prihvatili bismo ga samo zbog Isusovog autoriteta. On pokazuje da je Isus htio da samo muškarci budu svećenici, ali ne objašnjava nam zašto. Treba postojati neka unutarnja logika ove doktrine, legitiman razlog zašto je Isus odlučio ograničiti svećeništvo samo na muškarce. Inače je takvo razmišljanje jednostavno proizvoljno i nepravedno. Kako bismo istinski shvatili zašto samo muškarci smiju biti svećenici, moramo dublje uroniti u obrazloženja ovog teškog učenja. Moramo pronaći objašnjenje zašto je svećeništvo prikladno za muškarce, ali ne i za žene.
Samo muškarci mogu biti svećenici jer je svećeništvo više od uloge
Kako bismo to postigli, moramo razumjeti nešto o svećenicima: njihova uloga nije samo funkcionalna. Oni nisu tu samo da čine određene stvari, samo da vrše ulogu. Oni zapravo trebaju biti nešto: oni trebaju biti sakramentalni simbol Isusa Krista. Kada svećenik kaže riječi posvete nad kruhom i vinom u misi, on predstavlja Isusa koji izgovara te iste riječi. Kada svećenik izgovara riječi otpuštenja u ispovjedi, on predstavlja Isusa koji nam nudi Božje oproštenje.
Kada Crkva kaže da žene ne mogu biti svećenice, ona ne govori da muškarci mogu nešto činiti bolje od žena. Na primjer, ne mislimo da su muškarci bolji od žena u propovijedanju ili vođenju župa. Zapravo, Crkva jednostavno govori da žene ne mogu biti ono što bi svećenik trebao biti: žene ne mogu predstavljati Isusa na isti način na koji to mogu muškarci.
Isus je zaručnik, a Crkva zaručnica
Mnogi ljudi smatraju da s obzirom na to da je Isus muškarac, svećenici moraju također biti muškarci. Ta misao je donekle na pravom putu, ali nam svejedno ostaje ključno pitanje: zašto je muškost toliko bitna dok druge fizičke karakteristike (poput njegove nacionalnosti) nisu bitne?
Ključ je u bračnom karakteru mise. Misa je slavlje bračne veze između Isusa i njegove zaručnice Crkve. Kako bi predstavljao Isusovu ulogu mladoženje, svećenik mora biti muškarac. Žena jednostavno ne može predstavljati Isusa kao supruga. Ovo je složen koncept pa ga moramo malo obrazložiti.
U Novom zavjetu, Isusovo razapinjanje je predstavljeno kao bračni čin. Ovo se može činiti čudnim, ali to zapravo ima savršenog smisla s obzirom na odnos Boga s njegovim narodom Izraelom u Starom zavjetu. Na primjer, prorok Izaija nam govori:
„Jer suprug ti je tvoj Stvoritelj,
ime mu je Gospodin nad vojskama;
tvoj je otkupitelj Svetac Izraelov,
Bog zemlje svekolike on se zove.
Jest, k’o ženu ostavljenu, u duši ucviljenu,
Gospodin te pozvao.
Zar se smije otpustiti žena svoje mladosti,
pita Bog tvoj.“(Iz 54,5-6)
I kada dođemo do Novog zavjeta, vidimo tu istu sliku prenesenu na Isusa. Sv. Pavao govori muževima: „ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju…“ (Ef 5,25) i onda citira tekst Starog zavjeta o braku i primjenjuje to na Isusa i Crkvu (Ef 5,31-31, citira Post 2,24). U ovom odlomku vidimo da je, žrtvujući sebe na križu, Isus „sebe predao za“ svoju zaručnicu i pružio savršeni primjer kako muževi trebaju voljeti svoje žene tako da je ta žrtva bila bračni čin.
Misa je bračna
Ovo je važno zato što je misa ponovno predočavanje Isusove smrti na križu. Ona čini Isusovu žrtvu prisutnom ovdje i sada i omogućuje nam sudjelovanje u toj žrtvi i primanje njezinih spasenjskih povlastica. Posljedično, s obzirom na to da je križ bračni, onda je i misa bračna. Svaki put kad je slavimo, mi slavimo naš brak s Isusom, našim božanskim mladoženjom.
Štoviše, na misi primamo i euharistiju, pravo tijelo i krv Isusovu, što nas fizički ujedinjuje s njim baš kao što se ujedinjuju supružnici kada imaju spolni odnos. To stvara pravo zajedništvo „jednog tijela“ između nas i našeg božanskog mladoženje baš kao što se to događa u spolnom odnosu između muža i žene. Kao rezultat toga misa je iznimno bračni događaj. Svaki put kada je slavimo, naš svadbeni odnos s Isusom dolazi do izražaja.
Zašto samo muškarci mogu biti svećenici
To je razlog zašto svećenici moraju biti muškarci. Žene jednostavno ne mogu biti simbol Isusa u njegovoj ulozi mladoženje Crkve, u njegovoj bračnoj žrtvi za njegovu zaručnicu. Žene ne mogu biti simbol Isusa kao supruga te stoga ne mogu biti simbol Isusa na misi što je jedna od najvažnijih stvari koje bi svećenik trebao raditi.
Ista ova logika primjenjuje se također i izvan mise. Isus je uvijek naš mladoženja baš kao što je i oženjen čovjek uvijek muž svoje žene, čak i kad ne čini posebne bračne čine. Posljedično, kako bi svećenici prikladno predstavljali Isusa u povezanosti s nama, oni ga moraju predstavljati kao mladoženju cijelo vrijeme. To je najvažniji element našeg odnosa s njim tako da svećenici, kao sakramentalni simboli, uvijek trebaju biti znak ove svadbe. Bez obzira na to što svećenik radi, kada djeluje kao sakramentalni simbol Isusa, uvijek mora oslikavati Isusa kao našeg mladoženju, a to mogu samo muškarci.
JP Nunez – Catholic Exchange
Prevela: Katarina Zarinkijević
Foto: Shannon Douglas – Unsplash
