Bog je ljubitelj tišine i koristi je da pripremi naše duše za svoj dolazak.
Mi ljudi volimo razgovarati i puniti svoj svijet bukom. Međutim, Bog rijetko govori, a čak i za vrijeme utjelovljenja, Isus je svoj život prvenstveno proveo u tišini. Sve što znamo o Isusu je o početku i kraju njegova života, a o 30 godina koliko je živio u Nazaretu gotovo se ništa ne zna.
Božje objavljivanje čovjeku prepuno je tišine
Pisac iz devetnaestog stoljeća Frederick Charles Woodhouse razmišlja o ovoj stvarnosti u svom Priručniku za korizmu i promišlja o Božjoj tišini.
„Široko pogledajte na čovjekovu povijest u svijetu i vidite koliko mu je malo Bog rekao. Bog je uglavnom šutio. I tako, kada je sam Sin Božji došao na svijet, nismo iznenađeni otkrivši da se očitovao isti zakon. Čak je i njegov dolazak bio u tišini i tajnosti… Božja Riječ se neko vrijeme otkrivala na jednom mjestu, a sada je opet tišina; ne vidi se niti čuje riječ. Knjiga šuti; glas Božji šuti.“
Katekizam Katoličke crkve potvrđuje ovu posljednju tvrdnju: „…ne treba više očekivati nikakvu novu javnu objavu prije slavnoga očitovanja našega Gospodina Isusa Krista.“ (KKC 66)
Što to znači?
Zašto Bog odlučuje ostaviti svijet u tišini?
Woodhouse sugerira da je Božja šutnja možda način da nas pripremi za nešto veliko, obrazac koji se uvijek iznova ponavljao u povijesti.
„Božje šutnje uvijek zahtijevaju strpljenje od čovjeka, uvijek ulijevaju nadu, jer su to uvijek trenuci pripreme za neko očitovanje Božje moći i oslobođenja njegovog naroda. Kad je Jerihon dugo bio opkoljen u tišini, to je bio Božji način da ga preda u ruke svoga naroda bez njihovog truda i tako im otvori put u njihovo obećano naslijeđe i dom. Potpuna šutnja evanđelista, koji poštuju tih trideset tajanstvenih godina, uvod je u propovijedi na gori, prispodobe, čuda, muke, sa svim njihovim neiscrpnim poukama i utjehama. Nakon polusatne tišine na nebu koju bilježi sv. Ivan, uslijedili su posljednji veliki događaji koji su doveli do svršetka svega, pobjedu zla, trijumf dobra, Božje opravdanje i konačnu utjehu njegovu narodu.“
Drugim riječima rečeno: „Trenuci tišine su uvijek Božje radno vrijeme, a čovjek može samo stajati i čekati, poput Izraela na obali Crvenog mora. Čekanje je uvijek zamorno; vrijeme se uvijek čini dugim; ali vrijeme je odmjereno i određeno i nije baš dugo.“
Ove korizme razmislimo o načinima na koje možemo ugraditi tišinu u svoj život kako bismo mogli slušati Boga i pripremiti se za onaj dan kada će nas Bog doći pozvati kući i otkriti se u svom potpunom sjaju i slavi.
Philip Kosloski – Aleteia
Prevela: Katarina Zarinkijević
Foto: Alexandr Podvalny – Pexels
