Dok Bog želi vjerni ljudski par – na kojega će izlijevati blagoslov brojnoga potomstva (kao na Abrahama); očekujući jednak ljudski odgovor u predanoj bračnoj i roditeljskoj službi što pripada spolu (intimnoj srži ljudskog bića) – Sotona želi razvrgnuti tu čovjekovu (korjenito osobnu i ne bez razloga skrovitu) spolnu vezu i vječnu vjernost Bogu, bitno povezanu s doživotno obvezujućom ljudskom vjernošću u braku ili svetom vjernošću Bogu posvećenih djevičanskih duša.
Spolno zavedenu dušu, kad ona zlim činom odbaci štit Božjega blagoslova, Sotona već ima na svom gnjevnom dlanu. Zato ona odmah nakon čina osjeća neugodni nemir srca, demonsku samoću i lanac krivnje oko grudnog koša. A u glavi metež i bezumlje. I već uskoro će morati stradati. A ako li u odmetništvu od Boga ustraje do kraja, Sotona će ju strovaliti u ognjeno jezero1. I to dublje od tamošnjeg vlastitog prokletstva, da ju i on povrh ognju još dodatno kroz svu vječnost muči sladostrašćem paklenoga bijesa.
Slobodna volja je najveći dar vječne ljubavi
Ovo nije izmišljena bajka, nego stvarnost posljednja, bez koje se ovaj život ne da shvatiti ni sačuvati zauvijek po slobodnoj volji, koja nam je najveći dar vječne ljubavi. Ali i najveća opasnost pred vječnim sudom višnje Pravde koja čuva Božje dostojanstvo.
Potrebno je ovo svim ljudima znati, da čuvaju svetost svoga zagrljaja i da ga ne predaju knezu paklenom. Isplati se čuvati ga i kad se čini da je sve propalo. Jer svemogući Stvoritelj je iscjelitelj rana i obnovitelj srušenog života kad ga grješna duša u nevolji zazove.
Na svršetku svijeta Sila Svevišnjega otvorit će sve grobove pa sve mrtvace (žive!) dovesti na Posljednji sud. Ta, neće tada suditi mrtvim kostima, nego živim dušama2. Ljubav će im suditi da osudi Protivnika 3 u njima i izbavi iz ropstva svoju vjernu, a i zalutalu djecu koja su mu iz nevolje raskajana došla.
U nečistoći je sva snaga propasti i vječno prokletstvo Sotone
Sav život se nalazi u spolnoj čistoći; onoj Božjoj na izvoru zdravoga začeća. A u nečistoći je sva snaga propasti i vječno prokletstvo Sotone, demonâ i njihovih grijeha. Ili kako to Bog reče Zmiji pred zavedenim prvim bračnim partom: „Kad si to učinila, prokleta bila…4“ Jer je čovjek biće ljubavi, koje je radi ljubavi na vječnu ljubav pozvano. Zbog ljubavi je to biće u paru i zato Bog reče kako „nije dobro da čovjek bude sam“5.
Kad u braku Božjim darom prime drugu dušu, u koju su se pri ženidbi tako sržno zagledali da su se od dva ljudska bića stopili u jedno, Zli im svojim zavođenjem skreće pogled srca na tjelesne strasti i njihove prolazne užitke. Na taj način u njima gasi životvorni žar vječne ljubavi. Ali ih i otiskuje u bezdan pohote, koja će ih položiti na goruće ugljevlje svih njegovih bestidnih podvala, što im se (ni u zavođenju ni u napadu) bez snage Božjeg Duha u sebi neće moći oduprijeti.
Kad se duša, začarana magijom bludnosti, izgubi u njezinoj strasti, u srce joj ulijeću utvare iz mašte – što ih stvarnost nema niti će ih biti; jer otac laži ništa ne stvara. To što im se pričinja kao neodoljivo poželjni dobitak, zapravo su demoni u ljudskom obličju, pristigli iz pakla da ih unište.
Od prvog trena u grijehu već u mnogim pukotinama braka, što ih stvara zločinačka strast, pukotinama u koje su se pod prividom sladunjavih idola (načinjenih od dijelova tijela) zavukli demoni, bestidno nasrtljiva strast sve poduzima da se srcem ni u čemu više ne nađu, nego da postanu doživotni stranci što ih ništa više međusobno ne veže. Čak ni djeca, jer ni za njih – poput đavla – više srca nemaju, premda su ih prije grijeha silno željeli.
I gore od toga strast nastavlja činiti. Nadahnjuje ih da se preobraze u zle suparnike na preljubničkom lovištu svakovrsne svoje i tuđe (kako vele) nesreće, od koje bi htjeli pobjeći.
Nesreća (u smislu propasti) zapravo ne postoji
Nesreće!? I taj pojam treba razjasniti.
Nesreća je posljednja prilika gdje duša na putu propasti svojom voljom može zastati pa se Spasitelju svome vratiti. Ne svojom snagom, već snagom njegovoga silnog milosrđa.
Ali, nažalost, nesreća je i prilika da se u tvrdokorno oholoj duši ukorijeni zlo tako duboko da ju Božja Pravda u svom gnjevu mora ukloniti kada za to dođe određeni dan.
Nesreća (u smislu propasti) zapravo ne postoji. Taj izraz su izmislili oni koji traže sreću od svojih idola, po kojima ih varaju zlodusi. To što uživaoci ovog lažnog svijeta nazivaju nesrećom, zapravo je patnja kad se očarana duša razočara, kada shvati da je u lažnoj nadi izgubila spasonosno vrijeme i još k tome ostala bez svega.
Propast leži u grješnom užitku. A patnja je nešto sasvim drugo. Ona postaje i saveznica spasa (na koju se oslanjaju sveti) i saveznica propasti (o koju se spotiče svaka okorjela nevjera, koja traži nove iluzije, umjesto da se iz stradanja vrati spasonosnoj Istini). Dakle – il’ je jedno ili drugo; već prema tome na što će se koja duša pred njom odlučiti.
I više je ona negoli saveznica. Patnja je zapravo u srži svoga smisla najvjernija pomoćnica i sastavni dio dara slobodne volje u kojoj svaka duša, nakon kušnje, bez prisile ima dati svoju odluku. U njoj duša ne spava. U njoj duša nije obamrla, već se budi iz zabluda pa traži istinu koja će ju moći osloboditi. U njoj se sve njezine snage dižu do neba pa napokon iskreno traže Spasitelja.
Sveta ljubav sa svetim poslanjem određuje i čini čovjekom
Pristane li grješna duša na strahotu da se ni tad ne vrati svojoj prvoj, jedinoj, vječnoj Ljubavi, unatoč tjelesne čovjekolikosti koja će se još godinama u bezumlju klatiti do groba, tad u tom liku nema više čovjeka. Nema Božjeg čovjeka niti će ga biti. A to znači da u toj čovjekolikoj prikazi nema u svetoj vjernosti plodonosnog i rodnog muško-ženskog para. A morao bi po Božjemu biti i kad jedno drugoga ne nađu, odnosno kad su u duhu i nadalje jedno.
Ne odvrati li se od svoga zloga puta, ne prizna li svoj grijeh u raskajanju i ne vrati li se cijelim bićem i preostalim životom svome Stvoritelju, onda tu čovjekoliku kreaturu sluge slave Božje bacaju6 u oganj. Jer kao što vidimo, oduvijek i zauvijek sav je svemir čist. Po njemu se smeće ne šeće. I svemir duša i duhova mora takav biti.
Čovjek nije ono što vidimo i čujemo
Valja trajno imati na umu da čovjek nije ono što vidimo i čujemo iz bilo kojeg pojedinačnog ljudskog obličja pa ni ono čemu nas vuku bludne mašte i nerazumne želje, već jedino ono što on zbilja jest – par u sebi, čak i kad je sam.
Muško s ženskom i Bogom – najprije u sebi.
Žensko s muškom i Bogom – najprije u sebi.
I osobno i u braku i u nekoj drugoj svetoj službi, s trojakim roditeljstvom Stvoritelja, Spasitelja i Posvetitelja. A onda i u svakom drugom povremenom i mjestimičnom vidu svete društvenosti – od dvojice u ime Isusovo pa do kraja ljudskog roda i cijele povijesti.
Samo ta ga sveta ljubav sa svetim poslanjem određuje i čini čovjekom.
Po nezasluženom pozivu i daru mora i može biti samo beskorisni sluga Svevišnjega u svemu što čini. A da ga ne upropasti vražja samovolja, on prije svega treba biti neprestani pokornički i poklonički molitelj u sebi, koji kad moli – prima, kad traži – nalazi i kad kuca – otvara mu se7.
Samo takav unutrašnji život čuvat će ga u Božjoj istini i prožeti ga silom njene pobjede. Ona će mu jasno držati na umu da:
Žena jest njegova, ali je prije svega Božja. Muž jest njezin, ali je prije svega Božji. Dijete jest njihovo, ali je prije svega Božje. Ljudski rod jest njegov, ali je prije svega Božji.
Sveta Crkva jest njegova, ali je prije svega Božja.
Preostaje mu biti samo sluga te čudesne istine i poslužitelj tako divne ljubavi.
Samo sveti strah mu može dati i sačuvati tu ljubav zauvijek, jer je ljubav Bog – u samom sebi i u svakom svome djelovanju. Izvan svetog straha, to jest izvan uzvišenog strahopoštovanja prema Bogu ljubavi – i u pojedinačnom zvanju posvećenog života i u bračnom paru – sve postaje besmisleno.
Kao što nitko nije sebe stvorio, ni smisao mu ne može zadati nitko drugi pa ni on sebi sam. Smisao je stvoru zadan prije stvaranja. Inače ga Stvoritelj ne bi stvorio.
Tko to ne zna, neka se pred ovim riječima bar malo zamisli o svom dosadašnjem životu i o svojoj vječnosti, jer mi nisu nadahnute uzalud.
Svi mi isprva živimo kao izgubljeni, ne znajući tko smo, gdje smo ni zašto smo tu, a moramo se naći.
Mi ne znamo, ali zna Onaj koji tvoje srce kuca u tebi. Nećeš naći pravog odgovora, ako njega ne pitaš svakog dana prije prvog koraka. Pa ako li i ne čuješ odgovor, vodit će te njegov put do tebe – u njemu.
Par na kušnji
Par nastaje na sebedarnoj spolnoj razlici što kroz sav životni vijek teži k sjedinjenju radi cjelovitosti spolom razdijeljene ljudske naravi. Ta tajna je snaga trajne privlačnosti i vjernosti u braku. Zato Sotona najprije u nju zabija svoj bodež, da se sjedinjenje njihovih vječnih duša ne dogodi u vjernosti srca i da oboje pod prisilom bezobzirne strasti (premda toga nisu svjesni i premda to svjesno ne bi htjeli) ljudsko sjeme odbace i prezru. A s njime i Boga, koji svojim Svetim Duhom bdije u njemu da dovrši stvaranje novog ljudskog bića. Ne samo u vidu porođenog tijela što s vremenom prestaje, nego cjelovito – u jedinstvu tijela, duše i duha po roditeljskoj službi; da pred Božje lice dovede njegovoga novog sveca ili sveticu.
Simbol (tajni znak, okultni oblik) toga bodeža je ona Amorova strijela, što ju uživaoci bluda i nasilja s oduševljenjem crtaju posvuda. Pa čak i po vlastitoj koži, a da nisu svjesni kako time prihvaćaju žig vlastite propasti, odnosno pečat Sotonine samozvane vlasti nad sobom. Premda jasno vide da probada srce i premda znaju po tisućama tisuća propalih ljubavničkih veza da u toj strijeli nema vječne ljubavi, iako su se svi ljubavnici na nju zaklinjali, oni joj se bezumno vesele – baš tako oholoj, sebičnoj, drskoj, izazovnoj, nevjernoj, prkosnoj, bestidnoj i sve do smrti bešćutnoj prema svima što su izvan njihovoga bludničkoga kruga. Pa i unutar njega, kad tuđa pohota preotme im žrtvu.
Tu demonsku paraljubav prati nered, nerad, zaborav i smrti. Za njezinom se crnom konjicom podivljalih spolovila bez razuma i srca, poput prašine na povijesnom putu, uzdižu iz pakla svi ostali užasi pod oblakom straha i zastavom smrti. Nikog od njih nije obasjalo sveto Sunce8 vječnoga Života.9
Demon bluda ubija ljudsko biće na izvoru s kog i njegov život potječe
Pomrli su svi ljubavnici i ljubavnice. Nitko od njih ne postade svetac ni svetica. Ne ljube se više u svojoj prašini. Ni smrad znoja njihovoga više ne postoji; odniješe ga Božji vjetrovi. Među živima im se ne spominje ime. Svojim bićem i primjerom čovječanstvu ne ostaviše pouzdanu nadu niti djece za buduća vremena.
Sva ljubavnička drama, proza i poezija svjedoči o tome. A likovnost uzvisuje osamljenu golotinju tijela, čak i torzo – tijelo bez glave, ruku i nogu, ali ne bez što vjernije prikazanog golog spolovila. Umjesto povezujuće i životvorne Božje ljubavi, kojom se muško i žensko međusobno dvore žrtvujući život jedno za drugo, a onda zajedno za svoje potomstvo, taj demon nudi ‘seks bez obaveza’ nakon čega će im se rastati i duše. Iz njihovih obeščašćenih udova ne rađa se želja za porodom, već naprotiv strah demona u njima od začeća i novog života.
Taj demon, demon bluda, ljudsko biće ruši iz spolnosti, iz korijena svih poroda i svakog začeća. A to znači da ga ubija na izvoru s kog i njegov život potječe.
On zna da samo u toj tajni ljudsko biće svoju dušu i sve svoje drugoj duši doživotno predaje; radi neodoljivog Božjeg poziva i blaženoga dara ljubavi. Ako mu se uspije uvući u srce kao nadahnitelj izopačenog spolnog čina (u kojem nema ni vjernosti ni ploda), uspjet će ga okovati smrtonosnim grijehom.
Osim što (već u trenutku pristanka na grijeh) u bludniku svega ljudskog nestaje, istog trena započinje i uništenje njegovoga braka i potomstva. Iznakažena preobrazba njegovoga bića biva tako korjenita da njegova se bludnost ne da ničim sakriti.
Umjesto istinite ljubavi, koja dolazi od Boga Oca, ‘otac laži’ (kako ga je Isus nazvao), dušama nudi lažnu ljubav. Njome ih lovi u mreže požude, iz kojih se ne mogu izvući. To se zove ovisnost o grijehu.
Ali, kad gubitkom Božje ljubavi ostanu bez životne milosti u kojoj ih je čuvala čistoća, zbog panične potrebe da žive bilo kakim životom kad već pravog nemaju, on ih tako silno naizmjence pritišće strahom i nevoljom dok ih ne učini svjesno ovisnima o sebi.
Tako više nisu samo uživaoci grijeha, već se preobražavaju u vojsku zavodnikâ i pohotnikâ u pohodu na čiste duše i tuđe brakove po čitavom svijetu.
Drskost
Svim dušama, pod izlikom prostranije slobode od one koju im je u komotnom prostranstvu tijela, duše, zemlje i svemira, savjesti i stida, Istine i Duha, nezasluženo darovao svemogući dobri Bog, Sotona nudi opačine, nasilje, optužbe, klevete, hule, strah, beznađe i opake sumnje – tê predvodnice na putu propasti što nevjernim dušama zamućuju sve životne vidike.
Strašću i bezumljem on ih prisiljava na ideološki zaslijepljeni pohod protiv svega što je u njima i pred njima bio Božji dar. Sve to čini pod izlikom vlastitoga i sveopćeg oslobođenja iz tobožnjih ropskih okova Bogu i moralu. A ne vide u sljepilu pobune da zapravo su one prihvaćanjem grijeha postale roblje začetnika vlastite propasti i uzročnice mnogi ljudskih nevolja.
U spolnom ropstvu postavljen je temelj onog prvog drskog odmetništva na pragu mladosti. Zbog njega se događa posvud ista mladenačka moralna promjena, da do nedavno čedna duša iznenada odbacuje Boga, roditeljsku ljubav nad sobom, svoj jedini bogodani zavičaj, rod, narod i dom. A tako i vlastite vječne ideale svodi na tako uski, isprazni i prolazni (to jest vremeniti) čin. Umjesto uistinu idealnom Bogočovjeku, Isusu Kristu, oholost ju suobličava uvijek nekom gorem od sebe. Pod umišljajem da i Boga s neba obara, na sunovraćenoj ljestvici tiranije u vjerničkom i moralnom smislu zapravo se spušta sve niže i niže pa na kraju do vlastitog i društvenog beživotnog taloga, pustog groba (što ga od ukopa tijela nitko više ne obilazi). I još gore; do nestanka svakog spomena i traga.
Smrt zapravo i nije ništa drugo doli zamak u bezumlje zazidanih duša, koje nisu htjele svjetlo svete Riječi. To jest svjetlo Božje Istine, koja tako skladno vlada svemirom i koja cijelu zemlju pravodobno tako skladno presvlači u predivne haljine svojih godišnjih doba. Pred premudrom Istinom sve miruje u svojoj ljepoti, osim pobunjenog čovjeka koji od zvjezdanog neba nad sobom više ljubi ludost, trulež, smrad i prašinu.
Da, u bludnosti je korijen one iznenadne drskosti i početak svake pobune koja će se iz nje razviti na društvenoj i duhovnoj razini. Iz nje humanizam kreće na povijesni put kroz sve faze i različita imena istog zla svoje krvoločne i bogohulne Revolucije sve do ove seksualne koja nad ponorom propasti drži danas sav bezbožni svijet, uključujući mlake i lažne ‘borce božje’10 (mlake i lažne Izraelce Staroga i Novog zavjeta – Židove i kršćane). Oni ne traže ni život ni spas od jedinoga Boga na nebesima, nego od lažnog boga u sebi ili u kome drugome s ‘više’ (oprostite – niže!) idolatrijske razine.
Prihvaćanjem poriva bludnosti, u čemu ju razbor napušta, zavedena se duša nesvjesno predaje i vlastitoj i tuđoj propasti.
A kad ju bludnost doživotno okuje, ni u tome joj se propast ne zaustavlja. Sotona joj umnaža sve strašnije nevolje i muke. U njima ih potiče da prokune svoga Stvoritelja, kako bi on i njoj dosudio prokletstvo; da i ona bude prokleta i nadomak njegovoga bijesa, kako bi ju vječno mučio.
Sve nesreće plodovi su grijeha
Tko god Boga optužuje za svoju nesreću (čak i nesvjesno), on zapravo proklinje svoga Stvoritelja pripisujući njemu Sotonina zla. Ako li u toj optužbi ustraje, dodajući svome gnjevu sve više bezumlja sve dok i izrijekom Boga ne prokune, taj se neće moći spasiti. Jer Bog ne gradi na đavoljem temelju, već ga ruši poput Kule babilonske.
Svaka nesreća je plod ljudskoga grijeha. Ona mimo grijeha i grješnika ne dolazi na svijet. Zato sama po sebi neće ni prestati, nego će se združiti s ognjem paklenim u životu onih koji Boga odbacuju mržnjom i nevjerom.
Nju dokinuti može samo Isusova žrtva otkupljenja. A ta žrtva postaje djelotvorna tek kada se duša kroz iskreno i trajno pokajanje svome Bogu cijelim srcem vrati.
Makar bio svjestan istine o početku i uzroku svoje nesreće, u životu onoga koji se ne kaje ili koji oklijeva vratiti se Bogu iskreno, ona će mu potopiti svaku nadu i opustošiti sve životne vidike. Ona će mu biti poput lave što se ne hladi na rubovima svoga kratera, nego se razlijeva niz golemu padinu dok ne sprži sve raslinje do njezinog dna. Svojim dimom zamračit će mu svu nebesku plavet nad sobom.
Seksualna bijeda
Zašto u praznom seksu čovjek naglo gubi sve životne snage? Zašto mu tada sve nekadašnje Božje milosti postaju tako udaljene da ih više ne poznaje pa ih i ne traži? Još gore, zbog čega ih iznenada nakon bluda tako prezire? I zašto se nakon toga kratkotrajnog sladostrašća osjeća potajno prevaren i sam? Kad se sasvim u bludnost utopi, zbog čega se napija do očaja i gubitka svijesti o sebi pa ludovanjem zapravo izruguje životno veselje da pred svima prikrije svoj jad?
Zato što gubi sebe čim izruči Zlome izvor svog života koji mu je povezan sa spolom. Po tom grijehu gubi život, blagoslov i mir što dotječu u srce s nebeskog izvora. Kod svih ljubavnika ta promjena se jasno opaža.
Prijatelji Božji, koji žive doživotno u bračnoj čistoći, izdaleka takve prepoznaju. Već sami pogled na njihove živote u ovima budi dvostruk osjećaj. Kao prvo, gađenje na grijeh koji gazi ljudsko dostojanstvo. Ali istodobno i samilost prema njima, jer su ljudski rod.
I dok grješnik neshvatljivo mrzi svetu dušu pred sobom zato što je Božju svetost pogazio u sebi, pravednik se zauzima za njega milosrdnom Božjom ljubavi ne bi li mu spasio bar dušu kad mu stignu plodovi propasti.
Tko god shvaća ovu istinu, jasno mu je zašto svaki bludnik i bludnica – već na svršetku blaženoga djetinjstva – spolnom nečistoćom započinju svoj nesretni vijek.
I zašto, kraj tolike njihove bijede, čedne i djevičanske duše ostaju u miru. Čak i kad ih kakva muka zadesi.
Sva blaženstva beskraja i vječnosti, što ih je i toj bludnoj duši u djetinjstvu dao dobri Bog, da uživa u njima dok god bude nevina i vjerna, u seksualnom pomračenju uma ona mijenja za kratkotrajno glupo uzbuđenje nakon čega ne ostaje ništa. I ona, poput Ezava, svoj blagoslov mijenja za isprazno oznojenu strast i smrad bluda što već istog trena zaudara na bezbožničku smrt, jer s gnušanjem zbog smrtonosnog seksa u njezinom tijelu životvorna ljubav od nje odlazi.
Nakon tako velikog gubitka, progonjena demonskom pohotom u bestidnoj utrci da osvoji što više tuđih spolovila – ne mareći pri tome ni za čiju dušu, tad i strasti od nje takve bježe poput kradljivaca u noći čim ljudsko sjeme u proliju na zemlju ili zadave joj to vanbračno dijete. Pustoš prazne mehanike, a u njoj praznina i samoća – što kao da nikad neće proći, smračuju joj čitav svemir srca, koji joj je u nevinom djetinjstvu rajskim sjajem bio obasjan.
Rajko Bundalo – Žena vrsna
Foto: Unsplash
Iz neobjavljene knjige: Sodoma je morala gorjeti
- Otk 19,20b
- Prema Ez 37,9-10; Mt 27,53; Otk 20,12-13
- Sotonu
- Post 3,14
- Post 2,18
- Prema Mt 3,10
- Prema Mt 7,8
- Duh Sveti
- Krist
- Stari i Novi Izrael prema smislu imena Izrael Post 32,29 (Više se nećeš zvati Jakov nego Izrael, jer si se hrabro borio i s Bogom i s ljudima i nadvladao si.)
