Zvala se Marija, ali svi su je zvali Mara. Rođena je 23. svibnja 1946. godine na Aržanu, u zaseoku Šošići, kao druga od četiri kćeri. Rasla je u siromaštvu, poniznosti i ljubavi prema Bogu. Kao malena ostala je bez oca i okusila svu težinu života u obezglavljenoj obitelji. I sama je, kao i njezina majka, morala očvrsnuti kako bi se mogla hrvati u borbi s nevoljama života, kojih nije nedostajalo.
Izazivala je u meni strahopoštovanje
Maru sam upoznala kad mi je bilo malo više od sedamnaest godina. Izazivala je u meni strahopoštovanje. U njoj nisam odmah otkrila toplinu, životne brige držale su je i izvana jakom. U toj čvrstini i jakosti se nekako isticala pa su druge osobine bile prekrivene, i trebalo ju je bolje poznavati da se otkriju kvalitete kojima je obilovala. Bila je mudra, na onaj neki jednostavan i direktan način, te je mnogo naučila iz vlastitih iskustava, ali mudrost je stjecala učeći iz primjera drugih ljudi i njihovih situacija te donosila pametne zaključke.
Ona nije imala prostora u svom životu njegovati nježnu, ženstvenu stranu svoje prirode. Kad je odrasla i udala se, i sama je rodila četvero djece. A onda ju je dopao isti križ kakav je nosila njezina majka i čiji krak je već od djetinjstva zahvaćao duboko u njezin život – križ udovištva. Njezino najstarije dijete, kad je ostala sama, imalo je devet godina. Bio je to sin. Dvije kćeri imale su sedam i pet godina, a tijelo svog ljubljenog supruga predala je grobu na prvi rođendan treće, najmlađe kćeri. U vrijeme kada sam je upoznala imala je četrdeset i dvije godine.
„Kako je tvoja mama voljela tvoju ženu!”
Mara je moja svekrva. Dječak koji je ostao bez tate, tada devetogodišnjak, moj je suprug. O Mari nisam do sada pisala. Potaknuo me moj suprug jednim susretom koji se dogodio prije nekoliko dana. Naišao je na neke poznanice moje svekrve koje su mu rekle: „Kako je tvoja mama voljela tvoju ženu! Je li ti žena još onako dobra kako je tvoja mama govorila?“
Kad sam došla u obitelj prošlo je dvanaest godina od smrti moga svekra, pokojnog Branka. Jednog jutra otišao je na posao i nije se više vratio. Poginuo je u trideset i trećoj godini života. Svekrva je često pričala o njemu sa suzama. Mislila sam tada da je to prevelika bol, sve je u njoj bilo svježe kao da se jučer dogodilo. Nisam shvaćala u svojim mladim godinama da je dvanaest godina tek treptaj oka.
Svekrva mi je u početku izgledala strogo i dominantno. Vrijeme je mekšalo naše odnose i otkrivalo mi njenu dušu. Nježnu stranu dodirnula su u njoj unučad. Njima je pjevala hvalospjeve. I oni su je obožavali. O kako je bila radosna gledajući svoga unuka koji je dobio ime po njezinom voljenom suprugu! Nosila ga je, pričala mu, smijala se, bila je tako radosna, tako oživljena. Maleni Branko je silno volio svoju baku. Danas kad mislim o tome, čini mi se kao da je slutila svoj prerani odlazak. U to vrijeme rodila sam i kćer Danielu. Baka je sve više širila srce za nju i uživala u osobnosti male unuke, koja je dosta podsjećala na nju – i izvana i po naravi.
Zavoljela sam je najviše kad se razboljela
Maru je odjednom počela boljeti noga. Ubrzo se otkrilo da je uzrok boli tumor. Završila je u splitskoj bolnici. Kad sam je došla posjetiti, bila je zabrinuta za mene. Mučilo je kako ću se organizirati sada za čuvanje djece. Poticala me da se redovito pregledavam. Dala mi je moći Gospe od zdravlja, koje sam imala kod sebe godinama. Zavoljela sam je najviše kad se razboljela. Mislila sam da taj veliki borac mora pobijediti bolest. Sve je u životu uspjela, sve sama postigla, nemoguće stvari za svoju djecu učinila, hrabro poduzimajući sve da ih podigne. Bila je izuzetno inteligentna i poduzetna pa im je i materijalno priskrbila. Voljela je stvarati.
Kod prvog posjeta nije ni jednom riječju spomenula bolest. Samo je kroz suze pitala što ću s djecom. Potreslo me što ne misli na sebe u ovoj situaciji. Dolazila sam joj stalno, kao da sam slutila da nemamo puno vremena. Način na koji je trpjela otkrio mi je veličinu te žene. Kad god je mogla nasmijala bi se. Bolničko osoblje nam je govorilo koliko ona trpi svoje patnje bez opterećivanja drugih i bez ikakvih traženja za sebe. Liječila se prvo u Splitu, a potom je premještena u Zagreb.
U Zagrebu je bila smještena kod svoje kume s kojom sam se dopisivala. Ona mi je otkrila koliko moja svekrva drži do mene. Šest dana prije njezine smrti došli smo ju posjetiti. Bila je sad u bolnici, u nekoj sobi gdje je ležala sasvim sama. Sjećam se kako sam sjedila iza nje i držala njezino krhko tijelo u naručju. Ponijeli smo joj sliku unuka koju je naslonila na srce i rekla da ju sad ništa ne boli. Pluća su joj bila pojedena rakom. Željela je doći kući. Prijeći još jednom prag svoga stana. Zagrliti svoje.
Došla je svojoj kući, ali nas više nije mogla zagrliti
5. prosinca 1995. godine bila su spremna bolnička kola da ju prevezu kući. To jutro ustala je sama iz kreveta, što dugo nije mogla, otišla do kupatila. Vratila se u krevet i izdahnula. Sama, u sobi, na kraju hodnika tog bolničkog odjela. Daleko od doma i od nas. Imala je 49 godina. Vozila su je pogrebna kola. Sjećam se njezina lica u lijesu. Ležala je mirno. Među prstima su joj bila zrnca krunice. Odjevena u modro odijelce, ne više crno. Toliko godina nosila je crninu. Došla je svojoj kući, ali nas više nije mogla zagrliti.
Velika magla i hladnoća spustile su se na dan njezina sprovoda. Padao je gusti snijeg. Povorka je bila nijema od tuge. Njezina djeca skrhana. I ja sam bila skrhana, ali sama. Nisam mogla s njima dijeliti bol jer to nije moja mama. Idućeg jutra kad smo ustali iznad kuće je bio bijeli krug, kao kredom nacrtan. Iz njega su se vidjela dva križa. Iz sela su nas zvali da dođemo vidjeti. Kad smo izišli taj krug s križevima je bio iznad kuće još kratko vrijeme, a onda otplovio u nebo. Ne znamo što je to bilo, ali je bilo neobično. Meni je izgledalo poput dva križa mog svekra i svekrve. Dva križa koja su ih odvela u nebo. U to vrijeme nisam živjela svoju vjeru. Ali sam znakove neba znala prepoznati. Iako moj Bog nije bio centar moga svijeta, bio je blizu i čekao da ga zagrlim u svojim bolima.
Takav je bio njezin pogled
Već u dva navrata od različitih žena čujem kako je moja svekrva govorila o meni lijepo, toliko lijepo da se to još pamti. Ne znam za dobro koje je mogla vidjeti u meni. Nisam bila ništa posebno. Valjda je takav bio njezin pogled. Naučila me da odnosi rastu i da trebamo dati priliku ljudima koji ulaze u naš život. Da trebamo rasti zajedno s drugima i davati im prostora. I da se velik čovjek treba biti i u zdravlju i u bolesti. Velik kroz malenost, strpljivost, trpljivost. Dvanaest, dvadeset jednu, pedeset godina života, sve je to ništa. Život, uistinu, jest ono što se dogodi između nekoliko treptaja okom. Ja sam već prešla dob u kojoj je Mara umrla. A moja najstarija unuka imat će uskoro 12 godina.
Sigurna sam da je moja svekrva ispunila čežnju za svojim mužem. Silno je čeznula za njim čitavo vrijeme življenja nakon njegove smrti. Koliko god da je voljela svoju djecu, njeno srce je bilo velikim dijelom u nebu, s njim. Sigurna sam da je sada sretna. I da ne miruje. Nikad i nije mirovala. Radi ona gore punom parom. Bdije i moli. Njezin blagoslov ćutim. I znam da mi je oprostila što nisam znala bolje. I što sam griješila. I znam da je molila za moju vjeru. I da se sada raduje što sam prigrlila Kraljevstvo Božje koje nas spaja. Nastojat ću biti ono što je mislila o meni. Biti dobra.
Mara, naša Mara
Gledala me očima majke. Čak i više: očima nebeskog Oca. On nas potiče videći u nama već sad ono što možemo postati. Želim odgovoriti na taj i takav pogled ljubavi. Želim da me jednog dana moja Mara u Nebu dočeka, a na usnama joj onaj najljepši osmijeh koji je imala kad bi gledala svoju unučad. Želim i ja koračati stopama žene vrsne kakva je bila moja dobra svekrva, nasljedovati je u trpljenju, u sebedarju, u dobroti, u vrijednostima koje je njegovala, u čvrstoći i ustrajnosti.
Živjela je svetački i umrla herojski, bez jauka, bez da se ikada požalila na bilo koji od križeva koji su je kroz život zadesili. Uzdam se da će unučad koju je tako silno voljela biti uvijek zaštićena molitvama svoje bake. I još nešto; unuka koju nije upoznala, koja se rodila deset godina nakon njezine smrti, nosi njezino ime. A zovemo je, kako drugačije nego kako smo zvali njezinu baku – Mara. Naša Mara.
Vesela Dujmić – Žena vrsna
Foto: Dolina Modlitwy – Unsplash
