Zle riječi su uroci, a zle misli snaga samoubojica

Zle riječi

Uzaludni dijalog dvaju srdaca

1: Brate, zašto si mu pred svima nama svakog dana nabijao krivice i tako ga grubo izrugivao? Zbog toga se siromah ubio?

2: Druže kolega, neka se ubio kad je budala. Ja sam se samo šalio.

1: Ali on je bio dobar čovjek.

2: Eto vidiš! Dobar i budala – dva rođena brata.

1: Brate, nije to dobro.

2: Dobro!

(Negdje u daljini začuo se grom)

1: Brate, sklonimo se, bit će kiše.

2: Što me briga! Neka bude!

Ne budeš li pušio, neće ti narasti brada

Svećenik mi reče da je nekad bio strastveni pušač. Ali da je prestao pušiti tek u ratu; kad je vidio koliko mnoštvo prognanika i izbjeglica gladuje i nema gdje ni glavu skloniti.

„Dok sam ih promatrao iz svoje sitosti i uredna života – u nekom čudnom stanju, kao da sam izvan sebe pa sam sebi govorim, ovakve su mi unutrašnje riječi stale potresati dušu:

‘Toliki su bez igdje ičega, a ti – svakog dana sit i okupan – od svoga suviška kupuješ cigarete.’

Tad moj uzdah progovori na glas: ‘O, Gospodine i Bože moj, sram me je pred tobom nastaviti tako živjeti. Uskratit ću sebi makar cigaretu da poduprem njihove živote.’

Zato što je bila iz dubine duše, ta odluka mi nije bila teška. Tako malom žrtvicom, na poticaj Božje riječi u mojoj savjesti, moju sebičnost je u tom trenu nadvladala (ne više načelna pobožnost običajnog kršćanina, nego) istinita, nesebična, milosrdna ljubav pa je Božja milost nada mnom istog trena mogla učiniti svoje.

Dok sam robovao pušenju, osim štete svome zdravlju, još sam Sotoni plaćao da me postupno truje i ubija, a da toga nisam bio svjestan. Ali kako sam taj svoj (makar tako neznatni) imetak pretvorio u milostinju – u čin neprocjenjivoga Božjeg milosrđa prema stradalnicima koji traže spas, snaga milosrđa iz mene je prognala Sotonu. Zato s lakoćom od tad više ne pušim niti mi se javlja potreba za dimom.“

Na pitanje – „A zašto si i kako si počeo pušiti?“ – On mi reče:

„A to ti je neobična priča. Moj djed je mene jako volio. Bio sam mu miljenik pa sam mu kao mali tako rado sjedio u krilu i slušao sve njegove priče.

On je bio strastveni pušač. Kad sam ga onako malen upitao: ‘Zašto pušiš?’, on mi reče: ‘Pušim zato da mi raste brada. Vidiš li onu tamo babu preko puta kako sjedi i puši lulu?’

Rekoh: ‘Vidim.’

‘A vidiš li da i ona ima bradu?’

Rekoh: ‘Vidim.’

‘Eto vidiš, sinko, baš zato što puši, i njoj raste brada. I tebi će tako, kad narasteš i kad budeš pušio, rasti brada pa ćeš biti svome djedu sličan.’

Te riječi su mi, dakako, godile. Na njega sam bio ponosan pa mu vjerovao što god bi mi rekao. Ma da mi, šaleći se, kaže da nisam čovjek, nego patka, samo malo slična ljudima, vjerojatno bih mu i to vjerovao.“

Bezazlenost djeteta tako vjeruje. Zato djeci kazuj samo istinu da postanu istiniti ljudi. Jer će i o tvojoj riječi ovisiti njihovi životi, kao i tvoja starost u njihovu društvu.

Što god djeci učiniš, učinio si i sebi. Jer kada stane tvoj posljednji dah pa ti se duša bez tijela pojavi pred Bogom, i za njih ćeš biti odgovoran.

Nema većeg ni boljeg ogledala svega što je u tebi od bezazlene duše nevinog djeteta. I kroz to te ogledalo gleda vječna Istina. To ogledalo se ne da razbiti zato što je i ta duša besmrtna. I svaka će od tih duša, kad stupi pred Boga, donijeti u sebi sve prilike i lica vlastitog života. Jedno od njih bit će tvoje lice.

*

Ova priča nije zanimljiva samo kao anegdota, već je ona i te kako duhovno poučna. Lažna riječ, zla riječ koju mu je – ne znajući da je od Zloga – zasadio u dušu djed, ukorijenila se u golem dio njegova života, sve dok nije snaga milosrđa (milosrdne Božje ljubavi) istjerala iz njega ovaj urok (urečeno zlo).

Kao što je ovdje postalo očito, čak i naizgled bezazlena bajkovita šala ili neobuzdana mašta može biti opasna po život za onoga tko joj srce otvori.

Iza svake riječi stoji njezin duh. Po riječi se ti duhovi uvlače u duše svojih slušatelja. Ali i misli su već duhovi koji traže mjesta u našoj nutrini. One koje dolaze od Zloga, bez obzira na poželjnu uslugu, zapravo nam postavljaju zamku propasti.

Poslušaj iz Svetog pisma ova upozorenja:

„Čuvajte jezik od opakih riječi, jer i najtajnija riječ nije bez učinka, a lažljiva usta ubijaju dušu.“ (Mudr 1, 11)

„Bezbožnici će zbog svojih misli biti primjereno kažnjeni“. (Mudr 3,10)

Ne bojte se svoje slabosti kad popusti pred silovitim napadajem Zloga. Jer sama napast (napad!) još nije grijeh, makar od siline napasti nakratko posrneš. Grijeh nastaje kad prihvatiš napast, a propast onda kad se svoga grijeha ne želiš odreći.

Zapalio čovjeku imanje

Na osami u zaseoku moga sela dva brata su sagradila kuću do kuće, a tako i ograđeni dio za stoku sa zalihom hrane za zimske mjesece. Taj prostor se u nas zove kotàrina[1]. U njemu je sve imanje jedne obitelji koja živi od stoke i polja. Zato je bez kotarine tamo život nezamisliv.

Jedne noći jednome je od njih kotarina izgorjela do posljednje slamke. Netko ga je naveo na sumnju da to nije mogao učiniti nitko drugi doli njegov brat, kad nadaleko nikog drugog nema. I nažalost, ovaj mu je povjerovao. Buknula je među njima svađa nepomirljiva. Sve do smrti izmirili se nisu. Ni djeca im se nisu smjela družiti, a bili smo vršnjaci, u istoj grupi s nama svakog dana istim putem do škole pa natrag.

U selu se o tom nije govorilo, jer je mržnja među njima bila tako strašna. A obojica su bili i pošteni i ugledni ljudi pa se nije moglo ni naslutiti tko bi bio taj koji takav zločin učini.

Pomrli su. Potomci im se odselili. Ni tih kuća tamo više nema.

I ostala bi ova priča nedovršena da Bog nije pripravio i ovaj dodatak.

U najbližem nam podplaninskom selu živio je jako dugo sâm samo jedan starac, u doživotnoj nemoći i bijedi. Želio je umrijeti, ali nije mogao sve dok nije priznao svoj grijeh pred mojim ocem, kojega je Bog – valjda nama za pouku – namjerio uputiti nekim poslom kraj njegove kuće na osami.

Nakon što ga odavno nije vidio: „Kako si?“ – upita ga otac. A on će mu:

„Nikako. Želio bih da me nema, a umrijeti ne mogu. Priđi bliže da ti nešto kažem. Sjećaš li se kad je onom iz tvog sela izgorjela kotarina?“

„Kako ne?!“ – reče otac, a taj starac nastavi:

„E tu sam kotarinu zapalio ja; nažalost.“

Tek je nakon toga razgovora, zapravo priznanja, i taj starac iz tog kraja nestao.

Od Istine se pobjeći ne može. Za takve ljude Isus kaže:

„Ne bojte ih se dakle. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati.“ (Mt 10,26)

Ljudi moga kraja

Nas 42 dječaka moje generacije otišli smo iz našega zaseoka radi školovanja na razne strane države i svijeta i nikad se nismo vratili. Čak ne znamo ni gdje se tko nalazi. I roditelji su naši pošli za nama. Ostali su samo starci pa i oni pomrli. Na kraju su i posljednji od živih završili u ratnom progonstvu.

Tako nam je opustio zaseok i zarastao u šikaru. Između njenih grana i stabala, poput zastrašujućih aveti u noći, vire polu urušena krovišta i pod njima zidovi bez prozora i vrata. Još više pogled straše prognjili podovi s puno smeća, što su ga nanijeli vjetrovi i kiše u ta, nekoć svima nama draga i jedina, obiteljska staništa. Na dovratku u sred šume još uvijek se u emajlu jednako sjaji stari kućni broj, što jedini se nije promijenio.

Danas tamo nema nikoga, osim jednog mlađega od mene koji živi sa psom i lovačkom puškom, da se brani od vukova i medvjeda kad se spuste iz planine do zapuštenih naših voćnjaka. I polja su nekadašnja progutale šikare i šume. A i grobovi se naših pradjedova s golemim stablima bespomoćno ‘rvaju otkad nema nikog da ih obiđe. Tko će koga iskorijeniti, to zna samo Bog.

Kraj izgleda kao da tu nikad nikog nije bilo. A pjevalo se – znam – u ono doba, svetkovalo i kitilo svatove. Na nakićenim konjima s nakićenim našim mladoženjama stizale su među nas neke do tad neviđene lijepe mlade djevojke, da već od tog raspjevanog dana budu među nama neke nove supruge i majke. Božić zimi na planinskoj studeni grijao je iznutra naše prste promrzle. Na Petrovdan u sred ljeta gorjeli su krjesovi; od goruće kore trešnjine na rascijepljenom štapu čiji miris u sjećanju sve do danas omamljuje dušu svojim divnim kadom. Na brdima u daljini one ljetne noći činilo se da nam plešu zvijezde, jer glasove s onih brda nismo mogli čuti.

U što nam se pretvorio taj nebeski i zemaljski na osobit način uređeni kraj? Je l’ se Boga itko spominje? Je l’ svoj svoga više želi čuti, kad čak i brakovi danas traju poput tuluma u obiteljskom hramu, kad sutradan osim smeća više ničeg nema? Gdje su svi ti ljudi nestali?

Neke od njih iskorijenile su nevjera i psovka. A druge su – poput Lota prije ognja nad Sodomom – s blagoslovom na sigurno izveli sveti Božji anđeli. To su oni što se na svetkovine i blagdane nisu htjeli do bezumlja napiti, potući se baš pred crkvom i psovati Boga.

Zato tamo danas živi još jedino vječna nebeska tišina, kao na početku kad je zemlja bila (prije ljudi) stvorena.

*

Nije žalopojka ovo što govorim, nego živa istina, što ju sveti Božji prijatelji prihvaćaju poput Joba kad ono na vrhuncu muka uzvrati svojoj ženi na zli savjet da prokune Boga pa umre:

„Brbljaš kao luđakinja! Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?“ (Job 2,10) Ili što reče prije toga, kad ostade bez svega imanja pa mu još izginuše svi sinovi i kćeri: „Jahve dao, Jahve oduzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino!“ (Job 1,21b)

Nisu ljudi moga kraja ni bolji ni gori od ostalih stanovnika svijeta. Jer i drugi su u ratnom vihoru u mnogo čemu prošli jednako; neki bolje – neki gorê.

Svugdje i svagda to je ona ista stara zemlja i na njoj su od početka isti duhovi i ljudi.

Bez Duha Svetog, ne bi bilo mudre riječi ni svetoga djela, po kojemu se ljudsko biće razlikuje od bezumne i bešćutne zvijeri, nego po njemu iznutra neki od njih nalikuju svetim anđelima, a najvjerniji čak i samom Bogu.

Jednako ni bez zlih duhova, ne bi bilo ni bezumlja ni zlodjela među ljudima niti bi se itko svega vijeka i kroz svu povijest uzaludno „borio“ za mir.

Među duhovima se odlučuje o čovječjoj sudbini. A čovjek odlučuje samo o jednome – kojemu će duhu i njegovoj riječi svoju dušu zauvijek predati.

Tako je i ratni vihor zahvatio, zahvaćao i zahvaćat će mnoge duše, rodove i narode kroz misli i riječi. One su ih pokrenule na zlo zvjerskog djelovanja protiv vlastitoga ljudskog roda, da u srcu ubiju svoju vječnu Ljubav. Da nakon toga krepavaju poput prokletih. Da im djela budu uzaludna, jer zlikovac iz zla ne izlazi. I tako je kroz sva vremena i bilo gdje na svijetu; rađaju se dva tabora – svetih i prokletih. Odnosno oni koji slijede Duha Svetoga. I oni što se Duhu Svetom opiru radi samovolje i svojih idola.

Jednako se i tamo – u kraju moga djetinjstva – i ovdje – u kraju moga životnog poslanja – događala ona ista tajna prošla i buduća – da neki žive, a neki nestaju. Da neki žive i kad ih ubiju. A da neki već su nestali i kad živi zemljom hodaju. Jer „nema ništa novo pod suncem.“ (Prop 1,9)

Sve nevolje, pa i smrt, božanski su dokaz da nikome nije vječno biti ovdje, nego u Istini. I tko nije u Istini, toga nema, makar bio vidljiv. Čije ime Ljubav ne upiše u vječnu knjigu živih na nebesima, toga nema, makar danas spaljivao sve narode na svijetu kataklizmičnom snagom raznovrsnog oružja što ga ima svugdje i u svemu od svemira do morskoga dna.

Po Istini su na svijet došli ljudi. Ali nisu svi od Istine. Pa ipak i u krajevima gdje – zbog grijeha – ljudi nestane, u tim krajevima ostaje Istina, jer: „Jahvina je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive.“ (Ps 24,1)

U svom djelu Bog zauvijek ostaje. A ovisno o slobodnoj volji, čovjek može „biti ili ne biti“. To, naravno, Hamlet ne razumije, a niti onaj koji ga je izmislio i koji mu je svoje riječi dao. Ne gledaju sveti pokornici njegove zločine, da im duše ne otruje koja zlobna riječ.

Tuđa laž im razorila brak

U jednom razgovoru nakon majčine smrti pitao sam oca što bi mogao istaknuti kao najteže u svome životu. Potonuo je nakratko u duboku šutnju. A onda su mu iz očiju naresile suze govoreći silno potresen:

„Najteže mi je bilo kad su nam se u djetinjstvu roditelji svađali, a nas trojica izgubljenih u žalosti nismo znali što bismo sa sobom. Stisnuli bismo se u strahu jedan uz drugoga kao da nemamo nikoga na svijetu. (Duga šutnja)

Eto, to mi je bilo najteže. I danas mi je to najteže, iako ih nema odavno a meni je već osamdeset treća. To ne mogu nikad prežaliti. Ja sam ih pokopao jedno kraj drugoga, jer su moji roditelji, iako to oni možda ne bi htjeli. Sad im bar grobove gledam zajedno, kako sam ih u djetinjstvu želio gledati.“

Pitao sam ga kako su i zašto počele te svađe. On mi odgovori:

„Počelo je to svađanje od jedne laži koju je izrekla majka onog Branka s kojim ni ja nemam dobre odnose, jer je opak čovjek. On je toliko ljut i opak da sam jednom gledao kako svoga konja ugriza za usnu, upire mu prst u oko pa mu bijesno govori: ‘Iskoči oko! Iskoči oko! Iskoči oko!’ Sina su mu ubili u Njemačkoj. Njegova je majka oklevetala moga dobrog oca da se mota oko neke žene, zbog čega mi je mati bila tako strašno ljubomorna da je ljubomora nije nikad prošla. A to nije bila istina. Moj je otac bio jako pošten, vjeran, bogobojazan i dobar čovjek. Ni tuđu travku ne bi uzeo, a kamoli nekom ženu. Nikad ništa loše o njemu se nije govorilo. Sve što ima, sve bi dao svakom siromahu. Toliko je imao srca za druge. A i nas je tako odgajao. Od mnogih je bio cijenjen upravo zato što je bio tako čvrsto moralan, vjeran, pravedan i čist. Ali, eto, zbog najobičnije laži te lajave žene život im je bio nemoguć, a nama, evo, žalostan do smrti.“

Teški zločin kolektivne laži

Naredne sam ga godine zamolio da mi priča o svome životu i o našim precima, sve čega se sjeća i što je čuo od drugih. Dok sam ga pažljivo slušao, dotle sam mu čitav život i sve te događaje i duše u svom srcu predavao Bogu. Doslovce sam vidio da mu Netko nevidljiv skida s duše bolne terete.

Kad su se u sred razgovora među nas spustili beskrajna tišina i njezin vječni mir, dodao sam najkraće što mogu da ne ometam tako snažnu Božju prisutnost: „Reci mi još samo jedno. Koji ti je u životu bio najteži dan?“

I opet mu je od boli zatitrala donja vilica. I opet mu je u jednako blagom i pravednom zelenkastom oku zablista ona bolna suza. A u glasu miješalo se nešto kao da istodobno i plače i viče povrijeđenim gnjevom zbiljskog pravednika:

„Znaš li koji mi je dan bio najteži u životu? Onaj kad ste se vas dvojica potajno krstili, kad su ti mater i baba u našu kuću dovele popa, a ja pred komunistima iz sela glumio kao da imam nekog posla u planini i kao da ne znam što mi to žena i majka rade iza leđa. Ja sam u onoj šumi u suzama urlikao kao ranjena zvijer od žalosti što ne smijem ni potajno u vlastitoj kući biti na krštenju svoje djece. To mi je bila rana najljuća, ali je nisam imao kome povjeriti, jer bila su to takva vremena. Eto, ni to političko zlo, najveće od svih zala moga vremena, neću nikad zaboraviti.“

Pomiren s Bogom u 85. godini s ovoga je svijeta pošao u miru. I pogreb mu je svjedočio da je bio pravednik koji svjesno nikad nikom nije ni želio ni činio zlo.

Već kao malu djecu, brata i mene je odgajao ovako: „Djeco moja! Ako bi vam bilo koji čovjek druge vjere ili drugog naroda učinio ne znam kako tešku nepravdu, nemojte mu se osvećivati da se bar po vama ne poveća zlo. Ono što ste u osveti naumili učiniti njemu, dođite pa učinite meni, a ne njemu. Jer previše je krvi proliveno. Jer previše je krvi proliveno. Jer previše je krvi proliveno.

Tuđom nesrećom se nikad nitko nije usrećio. Svaka suza jednako je teška. Živite od svoga poštenoga rada, makar gladni bili, i od svoje dobrote pa vam u životu neće biti loše, makar takvi bili jedini na svijetu. Samo tako ćete preživjeti i najgora vremena.“

I bilo nam je tako u posljednjem ratu. S ponosom je ponavljao mnogima: „Moj je Boško svojim vojnicima govorio. ‘Ako te neprijateljski vojnik ne napada, ne napadaj ni ti njega, jer i njega je neka majka rodila. I za njim će neko dijete, žena, rodbina i prijatelji zaplakati.’ “

Da. Pravo veliš, oče. Nemoj da te čija suza osudi!

Eto, u to malo riječi stalo mu je cijelo sveto evanđelje.

O inspiraciji (nadahnuću)

Svijet je prepun riječi, a nutrina srca neiskazanih misli. Sve u svijetu počiva na riječi, kao i u svačijem životu. Sve u ljudskom društvu i osobnom životu ovisi o inspiraciji (nadahnuću).

Znanost, kultura, umjetnost, školstvo, politika, gospodarstvo, razgovori, šale i dosjetke, zablude i mudre spoznaje, optužbe i opravdanja, molitve i kletve svakodnevno pregrijavaju društvenu atmosferu pa se kaos povećava, nasilje raste do neslućenih razmjera, moral propada i kod mnogih vjera mlači, gasi i nestaje.

Tek malo stado mudrih i dobronamjernih duša čuva i obnavlja izvorno ljudsko lice i smisao života u sebi. Još im je stalo do čovjeka i opstanka čovječanstva.

Među svima medijima mislî i riječî, najsnažniji utisak ostavljaju umjetnička djela i kolektivistički rituali kulture. Po njima se stvara i okrupnjava mentalitet i mijenjaju životni nazori. Zato valja u svemu tome biti budan, provjeravajući duhove, jer ne dolaze svi od Boga.

*

Na zagrebačkoj Kazališnoj akademiji imao sam dva zanimljiva profesora. Književnik i veoma aktivni kazališni čovjek, Ranko Marinković, predavao mi je dramaturgiju; a glumac Drago Krča, scenski govor. Uzimam ih ovdje zbog jednog slučajnog razgovora.

Osim glumstvenosti profesora Drage, koji svoj profesorski rad nije pretvarao u glumu, i književnik Ranko je u scenskom smislu imao redovit i neuobičajen profesorski nastup. Zapravo zagonetni duhovni ritual kojim bi, kao u kazalištu, duhovnom silom lako osvojio pažnju svoje studentske „publike“. Njegova je scena bila katedra.

Na svaki svoj sat on je redovito kasnio točno pola vremena. Ušao bi šuteći. Sjeo za katedru. Izvadio tabakeru. Iz nje cigaretu. Žiletom ju prerezao na pola. Usporedio te polovice, držeći ih teatralno iznad očiju pa, zadovoljan što mu uvijek uspijeva pogoditi sredinu, stavio bi u cigaršpic samo jednu polovicu, zapalio i povukao dim. Za to vrijeme mi smo čekali.

A onda bi svaku rečenicu svoga kratkog predavanja izrekao dvaput pa na vrijeme završio sat. Na kraju bi opet tiho napustio katedru i nas. Nedostajao je samo poklon pa da to bude kazališni čin.

Kroz moj bi život ta dva profesora prošli uobičajeno prema zaboravu ili povremeno blijedoj uspomeni da se nije dogodio jedan moj kratki razgovor s Dragom Krčom. Bio je to ujedno i posljednji susret s njim, koji je kao gost moga kazališta u glumačkoj garderobi s ogledalima sjedio za stolom pokraj moga stola. Tako smo se mogli dvostruko gledati: izravno u oči i posredno kroz naša trokrilna ogledala.

Nametnuo sam temu o važnosti i moći inspiracije, bez koje nema umjetničkog čina.

Rekao sam mu da je umjetničko djelo zapravo vlasništvo nekog duha koji daje takvo nadahnuće, a da smo mi tek majstori svog zanata koji u svom tijelu i u svojoj duši ostvaruju nacrt toga duha. Pa ako se glumac mimo savjesti sasvim preda nekoj ulozi, nije začuđujuće što iz te uloge u nekim slučajevima više nikad ne izlazi. To je dokaz da se duh te uloge nastanio u njega. Zato on više nema svoje volje ni vlastitog života, nego vrši volju toga duha i doživotno postaje njegova uloga. Uloge su zapravo duhovi, a scensko djelo svojevrsni duhovni svijet.

Na isti način taj duh po opsjednutom glumcu nastanjuje se u publiku pa ni ti ljudi u gledalištu više nisu oni, nego nastavljaju živjeti preobraženi u te njima neodoljivo privlačne uloge. Scensko djelo snagom svoga duha ili duhova tako mijenja mentalitet i umjetnika i publike. Naposljetku i cijeloga društva što se takvoj kulturi i umjetnosti bez razbora klanja.

Zato se ja, kao umjetnik, smatram odgovornim za povjerenje što mi ga daje moja publika i za život svih koji me gledaju pa i za šire društvo na koji moja umjetnost ima tako moćan utjecaj da ih snagom svoga scenskog nastupa mogu povesti u pravcu nekog zajedničkog dobra, ali i u pravcu osobne im i društvene propasti.

Umjetnost je, s jedne strane, kruh kojim se duše mogu nahraniti krepostima istinskog života, ali i oružje od kojega se može „poginuti“.

Svidjelo se ovo Krči pa je usput dodao:

„Pitao sam jednom Ranka Marinkovića kako on dolazi do inspiracije, kada piše uvijek jednako snažna i zanimljiva djela. Odgovorio mi je:

‘Veoma jednostavno. Navijem budilicu da mi zvoni nakon 20 minuta. Uzmem bilo koje novine; može i stare. Prepisujem iz njih kroz tih 20 minuta bilo što, sve dok mi budilica ne zazvoni. A onda uzimam papir i olovku pa nastavljam pisati što mi tada padne na pamet ne razmišljajući pri tom ni o čemu. Jednostavno ruka mi sama ispisuje retke.’ “

Zbog poziva na scenu, razgovor smo time završili. I od tog se dana nismo više sreli jer naskoro je moj profesor i kolega umro.

Taj mi detalj našeg razgovora ne silazi s uma.

*

Otvoriti se bilo kojem duhu da on svoje djelo po meni ostvari, to nipošto nije razborito. To me podsjeća na šamanske rituale, čiji nastupi su zbilja potresni. Ali u umjetnosti, koja ima tako silan utjecaj na duše, to ne smatram korisnim ni dobrim, bez obzira na bogatstvo i svjetovnu slavu.

Istinski se život može izgubiti kad se duša otvori zloj riječi i zlome nadahnuću.

A osobito što se tiče onih koji se drsko i bezuvjetno prizivaju na takozvanu umjetničku slobodu, to nikako ne smatram korisnim. U svemu što čini, čovjek mora biti odgovoran jer utječe na tuđe živote.

Sotonistički je postulat „radi što hoćeš“, a kršćanski zahtjev: „čini ono što je dobro pa time čuvaj sebe i svoj ljudski rod.“

Dar slobodne volje i slobode u Bogu i u ljudskom rodu neodvojiv je od odgovornosti za vlastiti i tuđe živote.

Inspiracija (nadahnuće) je najvažniji pojam, ne samo u umjetnosti, nego i općenito u ljudskom životu. Bez nadahnuća se ne događa ništa osobito ni u umjetnosti niti u životu.

Nažalost, mnogi umjetnici na to ni ne misle. Upravo po nadahnuću, odnosno duhovima koji stoje iza njega, kultura i umjetnost naglo i snažno oblikuju mentalitet publike, neke sredine pa i cijelog društvenog poretka koji svoje političke rituale redovito začînjâ nekim činom što snažnijeg umjetničkog nadahnuća.


Rajko Bundalo – Žena vrsna
Foto: Kristina Tripkovic – Unsplash

1
  1. [1] Riječi kotao (deminutiv kotlić), kotac (ograđeni kotac gdje se drže i razmnožavaju svinje), kotar (augmentativ kotarina) imaju isti smislovni korijen u značenju ograđenog, okruženog prostora za neku svrhu ili okruga u smislu političko pravnog ustroja vlasti ili pokrajine (Gorski kotar u Hrvatskoj)
Rajko Bundalo
Rajko Bundalo

Rođen 1949. godine u selu Hašani, završio je studij glume na Akademiji kazališne umjetnosti u Zagrebu. Od 1972. do kraja 2014. godine radio je kao stalni član glumačkog ansambla Zagrebačkog kazališta mladih. Kao obraćenik gostovao je na mnogim tribinama i bio voditelj duhovnih obnova u velikom broj župa u domovini i nekim hrvatskim katoličkim misijama u Kanadi i Europi. Pisac je do sada 10 tiskanih i rado čitanih knjiga duhovnoga sadržaja i svjedočkog iskustva, redovito podvrgnutih duhovno teološkoj lekturi uglednih svećenika. Na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu vodio je u dva navrata jednosemestralni seminar na temu "Brak u svjetlu kršćanske objave" i jedan semestar predmet retorike za buduće svećenike i teologe. Iskren je i duhovno revan kršćanin, svakodnevni pričesnik preko 30 godina. Član župskog vijeća i izvanredni djelitelj svete pričesti s biskupovim dekretom u svojoj župi. Jednom je ženjen otac šestero odrasle djece. Od malena je pisao, objavljivao i na javnim nastupima govorio posvuda rado slušanu vlastitu poeziju. Voli ljude i ljudi ga vole. Geslo mu je: "O ljubavi tvojoj, Gospodine, pjevat ću dovijeka."