Dugo godina bio sam zapleten u svoje grijehe kao lak plijen u paukovoj mreži. Razarale su me požude, egzistencijalni strahovi, bezrazložne tjeskobe, samosažaljenja, neočekivane slabosti, razne smetnje spolnosti, ateizam, slabo polaganje ispita na studiju… Godinama sam mislio da nema Boga jer ga nitko ne vidje. Ali zar je itko vidio zrak, ljubav ili misao? Znači li to da ni one ne postoje? S tim sam razmišljanjima jednoga ranog zimskog jutra u bolnom kriku duše sklopio oči i susreo Raspetoga srcem. Umah – noći su postale svjetlije, samoće su izblijedjele, magle se razbistrile. Ljubav je Božja povjerenjem ispunila vrijeme između udaha i otkucaja.<
Vjernik je istražitelj dubina
Stvor zagrljen sa zvijezdama, umni graditelj mogućeg, ciklus života i prah. Tijelo mu iz praha stvoreno – u prah se vraća, a duša slobodna rađa se na život i odlazi u svoj dom. Vazda žedan ljubavi utire stazu nezaborava, taj spomenar stvaranja, vrhunac kreacije – čovjek, od svog početka s jasno otisnutim pečatom stvaranja. Nagovoren od Zloga na neposluh, prognan iz Raja. Ali progonstvo njegovo ne bijaše kazna, nego prilika da ne bi do kraja otpao i u grijehu jeo sa stabla života te tako zauvijek živio kao rob požude.
Može li itko sa sigurnošću reći da, čak i ovdje u buci našeg svagdašnjeg života, u zasljepljujućem centru našeg vidljivog materijalnog svijeta, ne ćuti mirise nebeskog Doma iz kojeg smo poslani jedni drugima? Ako samo zastanem kroz dan i pogledam iznad horizonta, počinjem osjećati davno izgubljene zrake sunca na licu, sudbinu predaka ukapljenu u jutarnjoj rosi, muku i radost čovječanstva od Edena do naših dana u simbiozi oštrog trnja, nježnosti latica i uzvišenog mirisa ruže.
Sve smo to mi od stanice do stanice. Od dana do dana. Katkada trnje, katkada latice… Naše je pak da se otvaramo. Nisu sveci ljudi bez trnja, nego oni koji Bogu dopuštaju da im trnje pretvara u latice.
I vjernik i ateist žive od Boga
Kao ateist, temeljito sam se oslanjao, mislio sam, na vlastiti zdrav razum da bih se što lakše provlačio kroz vrijeme. Živio sam isprazan život ugađajući tijelu, dušu vazda ostavljajući gladnu i žednu. Osjećao sam zbog toga strahovit nemir, umirao od znatiželje za Istinom jer tzv. „zdravim razumom“ koji je bio eutanaziran ideologijom nisam mogao otkriti odakle dolazim i kamo idem, zašto živim, koja je moja svrha na zemlji, zašto moram umrijeti, je li smrt kraj…? Danas vidim da je moj razum tih godina bio tek blijeda relativizacija istine, dalekozor s razbijenim okularima kojima sam možda naslućivao predjele iza obzorja, iza granica materije, ali nisam mogao vidjeti što se doista krije iza ove vidljive stvarnosti.
Sa sigurnošću možemo reći da ne postoje stvarni ateisti, da ne postoji prava nevjera jer svaki čovjek – vjernik i ateist stvarno – živi od vjere! Od vjere da će danas biti dobro, od vjere da će se ujutro probuditi i zdrav krenuti na posao, od vjere da će imati sretan život, kruh svagdašnji, da im ljudi ili priroda neće nauditi, da će vidjeti „sinove sinova svojih…“ itd.
I vjernik i ateist oslanjaju se na zdrav razum
U čemu je ipak razlika? Ateizam se formalno uzda u zdrav razum kao temeljno životno usmjerenje, a vjernički se habitus, mudrošću i iskustvom kolektivne svijesti prapočela čovječanstva, radije pouzdaje u zdravu savjest. Zdrav razum je dobar, ali ne i dovoljan uvjet za čovjekov život na zemlji, što povijest okrutno dokazuje. Uz tzv. „zdrav razum“ od Francuske revolucije do danas, rodila se giljotina, fašizam, nacizam i komunizam, abortus, eutanazija, logori, holokaust, atomska bomba…
Nakon industrijskih i inih revolucija i ideologija zadnjih 300-tinjak godina, tzv. „zdrav razum“ govori da su zdravlje i uspjeh jedino mjerilo vrijednosti, da je tehnologija nadmoćna nad slobodom, da je potrebno sklanjati se od ljudi i umirati u nepovjerenju i strahu za vlastiti život – od bolesti, virusa, globalnog zatopljenja, udara asteroida ili kredita, svejedno je…Zlo želi da čovjek strahuje jer tada njime vlada.
„Ne postoji opravdanje da se ne udaljimo od neke situacije koja može biti početak stranputice.“
Francisco Fernandez-Carvajal: „Razgovarati s Bogom“
U moderno doba živi se lakše, standard je na neslućenim razinama u odnosu na tisuće generacija naših predaka. Globalno, živi se gotovo dvostruko dulje, ali jedno je prevažno samoregulirajuće pitanje izčeznulo iz naše zdrave svakodnevice: živeći ovako živimo li doista ili tek životarimo s malo preostale svijesti i savjesti?
Zdrav razum od postanka govori čovjeku da je on nečiji, da ga je Netko stvorio, da je svijet i sve u svijetu Njegovo i da je umiranje čovjeka, kao i rađanje djeteta, tek kratki tunel muke i žalosti pred izlazak na novi život.
Dakle, razum je i dalje tu, ali doista bolestan jer nedostaje hitna veza sa Stvoriteljem koju je On ugradio u čovjeka: savjest, kao vrhunaravni smjerokaz čovjekova dobrohotnog života na zemlji.
Čovjek je začudni skup ideja
Trideset godina osjećao sam se kao brod koji s napetim jedrima plovi zatočen uvijek u svojoj istoj boci. Tragao sam za jedinom Istinom na svim mogućim mjestima na kojima nisam trebao tražiti. Čitao sam i slušao riječ Božju. Nisam joj vjerovao. Naivno sam tražio vlastiti „slobodni“ odabir i zlorabio slobodnu volju koja nam je darovana kao predragocjeni dar. Tražeći način kako pronaći smisao i oplemeniti vlastito trajanje na ovoj kugli koja nam je zajednički dom, u neprekidnoj mijeni, nikad zadovoljan sobom, prepun nerazjašnjenih želja, trudom i mukom pokušavao sam svladavati svijet. Podnosio sam dane s nemirom zalijepljen za svoje zavodljive negative. Vrtio sam se u krug ne nalazeći izlaza.
Tu paradigmu prolaznosti ne želim i, što je najljepše, uopće ne moram podnositi. Oslobađa me povjerenje i slobodan sam izabrati Dobro! Ako sam slobodnom voljom godinama griješio i postao rob grijeha, mogu to slobodnom voljom i prestati. Možda nije jednostavno ni lako othrvati se tim dugogodišnjim lošim navikama, no želim i mogu pronalaziti tragove svjetlosti, entuzijazam u crnini noći, sretan dan, pozitivan stav, vedar osmijeh. Urezan u Božji dlan, kao dijete Života posvećeno Ljubljenom.
„Isusova smrt nije izvršenje suda koji čovjeka vraća u zemlju, nego izvršenje ljubavi koja drugoga ne želi ostaviti bez riječi, bez smisla, bez vječnosti.“
Joseph Ratzinger – papa Benedikt XVI: “Bog Isusa Krista“
Milosrđe Božje veće nego moje sve krivine
Kod ispita savjesti i pripreme za ispovijed, redovito na listu papira zabilježim sve grijehe kojima ranjavam sebe, druge ljude i Boga. Nakon Pomirbe i otpuštenja grijeha, po izlasku iz ispovjedaonice taj papir iskidam u sitne komadiće i bacim u otpad. Ovo je prava slika oproštenja i božanskog milosrđa: nema više grijeha, uz naše iskreno kajanje Bog radosno kida okove zla u čovjeku i više ih se nikada ne spominje. Jer nas ljubi i jer neizmjerno uživa u opraštanju.
Gospodin nas zove i čeka. „Sve mogu u Onome koji me jača“ (Fil 4,13) mora postati čvrsta i dobra navika u tebi i u meni jer smo svi Njegovi. Rođeni za vječnost, pozvani na svetost bez kompromisa. Na svetost koja, iako neće biti lišena padova, posvećuje se u ponovnom podizanju čija je slika sam Gospodin pod Križem! Iako po zemaljskom rođenju nemoćni i slabi, Njegova smo duhovna baština koju On ljubomorno čuva, neizmjerno ljubi i svoj život polaže za nas. U Njemu i uz Njega postajemo nesavladivi. Može li nam se dati išta više od toga?
Krešimir Stjepan Pećar – Žena vrsna
Foto: Adrian Dascal – Unsplash
