Jednom mi je u ured došao kolega, dobar poznanik, ateist. Čekajući me da dođem, zagledavao je uredske predmete. Tako mu je pogled pao i na jedan slabo uočljiv natpis kojeg već toliko godina držim zalijepljenog na ormariću sa stručnim knjigama da ga više niti ne primjećujem. Naslov mu je: „Zakon najmanjeg naprezanja“. Više se ne sjećam odakle niti kad sam ga pokupio, vjerojatno iz neke od knjiga na temu psihologije i “samopomoći” koje sam kao mladić uzalud čitao. Sadrži tri kratke točke: 1. Prihvaćanje (situacija, ljudi, događaja), 2. Neoptuživanje (ikoga pa niti samog sebe) i 3. Odustajanje od opravdavanja (svojih stajališta, postupaka, pogrešaka…).
Znanost nije ništa izmislila, ona otkriva izvanredne zakonitosti već stvorenoga
Poznanik je sa zanimanjem pročitao ovaj kratki „zakon“ upitavši me odakle mi to? Taman kad sam se spremio odgovoriti mu nešto duhovito – da bih se opravdao, iznenadio me moj izravan i neočekivan odgovor. Kao iz topa i bez ikakvog razmišljanja rekao sam mu: „To je zakon ljubavi kojeg nam je donio Isus Krist, a potvrdila moderna psihologija!“. Potom je uslijedila nimalo nelagodna, već neobična tišina u kojoj smo obojica osluškivali duhovnu jeku Riječi među nama…
Što sam više razmišljao o tome, postajao sam sve uvjereniji u ispravnost ove kratke rečenice. Nije znanost ništa izmislila, tek otkriva izvanredne zakonitosti već stvorenoga. A što će biti s poznanikom, ne znam i ne brinem se. Riječ je posijana. Kako će se zaliti, isklijati i razrasti, to će dati Nebo. Naše je samo sijati i to je dovoljno.
Gagarin tamo gore nije vidio Boga – znanost se nije dovoljno potrudila
Uvijek sam se pitao što bi bilo kad bi čovjek mogao poletjeti tragom zvijezda? Nisam shvaćao da može zapravo. I to ne samo neki super-opremljeni astronaut u futurističkoj raketi, nego ja, ti, bilo tko. Tijelo je okovano ovdje na zemlji, ali duša je slobodna i leti kamo god želiš. Isus je rekao: “Gdje vam je blago, ondje će vam biti i srce”. “Za let si dušo stvorena”, govorio je Tin. Pusti svoje srce neka počiva u Milosti. Svi čovjekovi lijepi i teški dani teže jednoj točki u kojoj ćemo se beskrajno radovati.
Nakon što je 1961. sovjetski vojni pilot Jurij Gagarin u letjelici Vostok 1 kao prvi čovjek u svemiru obletio Zemlju, tadašnji predsjednik SSSR-a Nikita Hruščov je slavodobitno izjavio da “…Gagarin tamo gore nije vidio nikakvog Boga…“. Kakav jadan argument! Ako dijete nakon cjelodnevne igre želi ući u kuću i pojesti kolač, ne može samo pogledati kroz prorez za poštu, već mora širom otvoriti vrata i ući u kuhinju. Tako i znanost ne može zastati na djeliću fotona umjesto da prouči cjelokupni spektar boja, osim ako nije ideologizirana.
„Bože, svuda sam te tražio. Ti si bio u meni, a ja izvan sebe!“
sv. Augustin
Nisam vidio, ali znam – i ne smatram zbog toga nikoga gorim od sebe
Ako slijepac vodi slijepca, obojica će upasti u rupu. Niti ja, kao ni Gagarin, nisam vlastitim očima vidio Boga no to nipošto ne znači da ga nema. Nisam vidio ni čežnje, osjećaje, intelekt niti svijest, ali svatko dobro zna da oni i te kako postoje. Za „kamen zaglavni“ kojeg sam godinama uporno tražio daleko od doma, na rubovima svijeta, nisam dobio empirijske dokaze niti sam pronašao kakav vidljivi znamen u visinama. Zvijezde su godinama gromoglasno šutjele. Nailazio sam uglavnom na kamenje spoticanja, zavodilo me blještavilo svijeta, mislio sam da je sloboda kad mogu činiti grijeh. Padao sam dugo i podizao se teško, odbacivao dobronamjerne savjete, oholio se… Sve dok nisam jasno čuo riječi utjehe:
Sinko, neka ti ne bude teško ako neki o tebi zlo misle i govore ono što ne bi rado slušao. Ti o sebi moraš još gore misliti i nikoga ne smatrati gorim od sebe.
Toma Kempenac: Nasljeduj Krista
Naša su imena zapisana u Knjizi života
Zbog vjere u Uskrsloga ne strahujem, tek promatram znakove vremena u svjetlu Isusovog proročanstva o huci mora i bezizlaznoj tjeskobi naroda (usp. LK 21,25-28). Odvijeka sam snatrio silu koja premješta brda i razdvaja more, preokreće nebo na zemlju, dan u noć. Sanjao sam silovitu ekspresiju Stvoritelja koji se poigrava s nama uronjen u tajni lomljenja kruha i kaleža. U okamenjenim fosilima. U rađanju i umiranju eona. U izmjenama dana i noći, nadjačavanju ledenih doba i globalih zatopljenja… On koji nas od iskona čeka, svevremeni Prijatelj, donio je nasmijano sunce u naša srca. Na putu k Njemu, svjetlom i Rječju hrabri naše korake. Odzivajmo se dok još ima vremena, dok je vrijeme milosno i blago.
Samo trebamo shvatiti da je smrt tijela zadnji korak do susreta s Gospodinom. Nakon smrti, nema više problema, nema više boli, nema više jauka. Samo Susret s Njim i vječnost blažena. Puno razmišljam o toj činjenici. Ta me vjera, ta me nada uzdižu iznad svih ovozemaljskih trpljenja i teškoća. Stoga: jesam li bolestan, gledat ću Njegov križ. Jesam li tužan, zagrlit ću Isusa. Jesam li zlovoljan, sjetit ću se Njegovog milosrđa prema meni grješniku.
Gospodin nas uistinu stvara za dobrotu. Poziva ljubavlju. Liječi istinom. Strpljivo čeka sve svoje sinove i kćeri da mu se vrate. Knjiga života još je otvorena, u njoj su krasopisom zapisana sva naša imena. I pored svakog imena stoji prazna crta. Potrudimo se na nju, svaki osobno, upisati jedan neizbrisivi: „Ecce ego Domine!“. Evo me, Gospodine…
Krešimir Stjepan Pećar – Žena vrsna
Foto: Sylvia Szekely – Unsplash
