Prezbija (Tomislava Ivančića, nap.a.) u životu nikada nisam upoznao ni vidio uživo. Tek godinu-dvije prije njegova preminuća, slučajno sam nabasao na odlične radioemisije. Iako se pričalo da je jako bolestan, to se gotovo ništa nije osjetilo u njegovu glasu ni jasnim i čistim katehezama do zadnjeg dana.
Petka, 17. veljače 2017. godine ne bih se zasigurno ni po čemu posebno sjećao. Još jedan vikend pred vratima… koga ćemo zvati u goste? Međutim, taj je petak bio po mnogočemu sudbonosan u mom životu. Prezbi je svukao odijelo života i prešao s onu stranu zbiljnosti, tamo kamo svi u konačnici težimo, k svom „šefu“. Zajedničkom Ocu. Svemogućem Stvoritelju neba i zemlje. Znanstveno gledajući toga je dana prezbi dosegao svoju, fizičari bi rekli, „točku singulariteta“. Točku u kojoj promatrana veličina postaje beskonačna, nedefinirana, gubi uobičajena svojstva.
Tog vikenda u meni je nastupio sveti nemir
Tog vikenda u mene je ušao neki nemir, baš onaj koji se pojavljuje toliko rijetko da ga je nemoguće zaobići, ignorirati koliko god se trudio začepiti uši. Nemir koji se javlja u jedinstvenim trenucima i nuka na velike životne promjene. Poslušah Glas u sebi tih dana: nemir koji pokreće iz učmalosti, lijenosti, malodušja, nemir koji svaku stanicu tijela želi odvesti baš tamo gdje Gospodin želi. Već u ponedjeljak, na dan njegovog sprovoda znao sam da moram doći u zajednicu Molitva i riječ. Sveti nemir donio je spokoj duše. Donio je bitnu životnu promjenu!
„O tome što se ti i ja ravnamo po Božjoj volji, ovise mnoge velike stvari. Nemoj to zaboraviti.“
– sv. Josemaria Escriva
Doživio sam susret sa živim Bogom
Kada sam počeo dolaziti u Zajednicu, ni slutio nisam gdje i zašto sam došao. Činilo se premirno, prekomplicirano, prečudno, prezahtjevno. Tri smo godine teško rudarili duhovnim rudnicima. Najprije plitko, a zatim sve dublje orali smo duhovne njive. Polako se otvarao susret sa živim Bogom. Studirala se Hagioterapijska antropologija, zatim Priručnik za hagioasistente, pa Međunarodni studiji, ispiti, razmišljanja, seminari, pa dodatne Prezbijeve knjige… Pitao sam se često što mi treba ova gnjavaža u životu, što će mi sve to? Ipak, išli smo dalje, korak po korak. Izmjenjivali su se usponi i padovi, vjera i malodušje, svetost i grešnost, nestrpljivost i prkos teškoćama… Tekli su dinamični mjeseci i godine kao rijeka svojim meandrima. Moj ljudski život postao je oplemenjen braćom i sestrama, a duhovni život zasvijetlio je obasjan svjetlošću živog Isusa iz Nazareta.
„Leti ko lišće što vir ga vije, za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije, cvijet što nema korijena.“Tin Ujević, Igračka vjetrova
Uz pomoć zajednice i prezbija, postao sam čovjek koji gleda u Nebo
Tek danas, tri godine poslije, gledajući sve što smo prošli, otkrivajući samo djelić arhive fotografija s velikih seminara koje je Prezbi održavao gotovo 40 godina pred stotinama tisuća ljudi, počinjem shvaćati monument „Čovjeka koji gleda u nebo – Anthroposa“, duhovnika koji je jako dobro razumio da je čovjekovo rješenje gore, u nebu; koji nas neumorno tom Duhu privodi svojim knjigama, predavanjima, Duhom i zagovorom kod Nebeskog, a osobito kroz zajednicu MIR.
Zajednica jest toplo gnijezdo u kojem ptić inkubira, izleže se, progleda… zatim mu narastu pera, ojačaju krila. Konačno spreman… poleti u visine. U Zajednici Duh Sveti povezuje raštrkano, okuplja razasuto, ujedinjuje razdvojeno.
Odazvati se pozivu kojeg pred nas stavlja Nebo znači vidjeti Duh Božji preslikan u srcu svakog čovjeka. Vidjeti Stvoritelja kroz zahvalne oči stvorenja.
Krešimir Stjepan Pećar – Žena vrsna
Foto: Youtube
