Kad pomislim na svoj život, i na svjedočanstvo Božje ljubavi u njemu, na pamet mi pada citat čijeg autora se ne sjećam. Otprilike glasi ovako: Svaki svetac ima svoju prošlost, a svaki grešnik budućnost. Mislim da se taj citat nalazi u filmu „There will be dragons” (život sv. Josemarie Escrive i njegovog prijatelja iz djetinjstva koji je otišao drugim životnim putem). Da ne lutam puno s teme, ja se pronalazim svakako u ovom dijelu o grešniku, a nadam se da sam na putu do svetosti. Bar se trudim, Bog čini sve ostalo.
Neodređeni obiteljski temelji u prošlosti
Rođena sam prije 40 god u Hercegovini, u miješanom braku. Moj otac je prestao ići u crkvu kada se oženio, a već prije je izgubio odnos s Bogom. Mama je dijete partizana, pravoslavne vjeroispovijesti, ali nikad nije odgajana u vjeri. Ja sam odrastala bez ikakve vjerničke tradicije, zapravo bez ikakve tradicije. U komunizmu je bilo lako izgubiti se u tom načinu razmišljanja, utopiti se kao i mnogi drugi miješani brakovi, jer tada nije bilo popularno niti jako važno biti vjernik. Bar sam ja odrastala u takvom okruženju. Kako je rat počeo kada sam imala 9 god, vrijeme osnovne škole je bilo jako turbulentno. Bilo je puno stvari koje nisam dobro razumjela i koje mi nitko nije htio ili mogao objasniti.
Pritisak na primanje sakramenata je u to doba bio jako velik, iako na mene i ne toliko izravno jer su mi roditelji dali izbor da sama odlučim želim li biti kao svi ostali (skoro svi, uvijek je bilo djece slične meni), i primiti sakramente ili ne. Osjećala sam da to nije dio mene, da ne činim to u slobodi nego iz pritiska, moglo bi se reći i trenda tog vremena tako da sam išla na školski vjeronauk, ali naravno nisam razumjela puno toga.
Jasan znak ljubavi zakopan u srcu
Sjećam se da sam se lijepo osjećala nasamo u crkvi. Kad bi tamo bio bilo tko drugi, osjećala sam se kao da tamo ne pripadam i da svi gledaju u mene. Kasnije, nakon puno godina, sjetila sam se jednog važnog događaja iz tog vremena. To je bio vjerojatno prvi put da je Bog progovorio u mojoj nutrini, samo tada to nisam mogla nikako pojmiti. Sjećam se da sam se zagledala u raspelo i htjela sam odvratiti pogled jer me bolio pogled na raspetog Isusa i na njegove rane. Tada sam u sebi čula glas: „Gledaj me, jer sam umro i za tebe.” Evo sada plačem dok čitam ove riječi napisane prvi put. To sam zakopala negdje duboko u srcu i kasnije mi je tek taj događaj postao jasan i tako važan.
Mladenačka lutanja ispunjena čežnjom za Ljubavi
Godine mladosti su prošle u raznim lutanjima i traženjima. Tražila sam svoj identitet u svemu i svačemu, uglavnom ne u dobrim stvarima. Rano sam počela s traženjem pažnje i afekata od mladića. U meni je bila ogromna rupa koja je zjapila prazna i samo sam je htjela zatrpati nečime. Nikad nisam iskusila onu pravu besplatnu Ljubav koja ne traži ništa, koja me voli kakva jesam, i nikad nisam čula da me netko zaista ljubi takvu kakva jesam.
Naravno, nijedan čovjek to nije ni mogao, ali to je bila moja duboka potreba i dugo sam se osjećala kao velika hodajuća rana, iako se izvana to nije dalo lako naslutiti. Rano sam počela izlaziti vani, privlačilo me loše društvo, u kojem je bilo svega, tako da sad znam da me samo Bog spasio i sačuvao od još većih i dubljih rana i padova. Sve me zanimalo, posebno loše stvari, i zaista sam sretna da nisam otišla daleko u pogrešnom smjeru.
Želja za slobodom od navezanosti i strahova
Sve to se nastavilo na studiju, tek tada su se neke stvari rasplamsale, i iako sam bila daleko od kuće i mogla sam raditi što sam god htjela, ni to me nije usrećivalo ni potpuno ispunjavalo. Dečki su dolazili i prolazili, neki brže, neki sporije. Bilo mi je često neugodno kad bi djevojke otvoreno pričale o svojim spolnim iskustvima. Ja sam tada još bila nevina, što je bilo nevjerojatno mojim tadašnjim prijateljicama.
Raskalašen život je bio najvažnija tema tada. Dani su prolazili u oblacima dima, alkohola, lakih droga i opet je nešto falilo. S 22 godine sam izgubila nevinost s dečkom s kojim ću dugo biti u vezi, ali sjećam se tog osjećaja kao da više nisam bila ista osoba. Kao da je dio mene zauvijek negdje nestao, iako samo iskustvo po sebi nije bilo ružno. Zaista je taj gubitak nevinosti bio velika stvar, ali svijet mi je to sve drukčije tumačio. Život u grijehu je ostavljao svoje ožiljke, sjećam se da bi nakon odnosa znala plakati u kupaonici jer sam bila duboko nesretna. Maštala bih o braku i slobodi od kontracepcije i straha od začeća. Razmišljala sam kada će to vrijeme doći, ali nisam bila potpuno sigurna hoće li biti baš s tim mladićem.
Važan korak u vjeri
Kada sam završila studij, nakon puno godina muke, imala sam opciju ostati tamo (na moru) i raditi bilo što dok se, tko zna kada, ne otvori nešto u struci, ili slati zamolbe po cijeloj Hrvatskoj. Odabrala sam ovo drugo, jako teška srca. Nisam željela ostaviti dečka, navezanost na njega je bila velika, sad mi je jasno zašto. Presmiješno mi je kad se sad sjetim da sam mislila da me nitko drugi neće htjeti nakon tako duge veze (malo više od 6 godina) i da sam već bila „stara“ s 27 god. To je bio moj tadašnji veliki strah. Tako da sam slala zamolbe posvuda i kad su krenule ponude, rekla sam sebi da ću uzeti posao na koji me prvi pozovu i zaposle, bez probnih rokova i ostalih stvari.
Taj posao je bio u Slavoniji, na drugom kraju Hrvatske koji mi je bio potpuno nepoznat. Međutim, bilo je potrebno napraviti taj korak slijepo u vjeri, baciti se i ne osvrtati se natrag previše.
Neki novi Put
Naša veza nije potrajala još dugo, više mojom krivicom jer sam uletjela u nove odnose. Iako me taj dečko zaprosio baš u tom razdoblju, upala sam u grijeh bludnosti s drugim mladićem (bila je riječ o seksualnim dopisivanjima), tako da je sve to bilo previše za mene. Vidjela sam da tako više ne ide. Bilo je jako teško prekinuti vezu, jer moj dečko to nije htio. Nakon prekida nekoliko dana je pokušavao održati vezu, i onda je odustao.
Nedugo nakon toga u gradu gdje sam živjela započele su kateheze Neokatekumenskog puta. Tijekom studija sam upoznala djevojku koja je bila dio te zajednice, ponešto sam znala o tome, ali naravno vrlo površno. Bog je htio da baš ona dođe raditi u istu školu gdje i ja, zajedno smo odselile na sjever i počele novi život. Bile smo cimerice nekoliko godina i još smo dobre prijateljice. Ona je ta koja me suptilno pozvala na kateheze, ohrabrivši me svojom podrškom. Bila je sa mnom na svakoj katehezi, znala je koliko je meni bilo teško ići samoj.
Obraćenje poput Pavlova
U ta dva mjeseca kateheza moj život se počeo mijenjati. Sada to mogu usporediti s obraćenjem sv. Pavla, to je bio moj put u Damask na kojemu me Bog bacio s konja i otvorio mi oči. Boljelo je kao novo rađanje, bilo je vrlo teško vidjeti svoj život unazad i sve te promašene godine, ali radost i nada koje sam osjetila prvi put u životu na takav način, nadmašili su sve loše osjećaje. Ono što je mene dovelo u Crkvu i vratilo k Bogu je živo svjedočanstvo običnih ljudi, koji su u svojoj prošlosti počinili svakakve užasne stvari, ali koji su gorili od ljubavi za Kristovom Crkvom i svjedočili svojim životom da je moguće postati novi čovjek. Tada sam upoznala pravo lice Crkve, jer sam do tad mislila da su vjernici neki uštogljeni ljudi koji žive nekim čudnim životom, pričaju čudne stvari i žive u starim vremenima.
Također sam imala iskustva vjerničkog licemjerja, kao i iskustva prijatelja koji su bili tradicionalno katolici, ali nisu ničim pokazivali da zaista poznaju živog Boga. To je za mene bio veliki događaj, ta spoznaja da i mene Bog ljubi u svim mojim slabostima, grijesima i padovima i da ima drukčiju budućnost za mene, da zaista ima plan za moj život.
Nebo je izlilo svoje milosti
Vidjela sam pomalo da je sve u mom životu imalo smisla, svaki detalj i da nije bilo ništa slučajno. Bila sam Mu neizmjerno zahvalna što me pronašao i moje iscjeljenje je moglo započeti. S 29 godina sam primila sakramente svetog krštenja, pričesti i krizme. Moja kuma je, naravno, bila moja prijateljica preko koje je Bog blago i suptilno djelovao dugo vremena. Taj dan je bio jedan od najsretnijih dana u mome životu. Zaista je teško riječima opisati to što sam iskusila, osjećala sam kao da se Nebo otvorilo iznad nas i da se na nas izlijevaju ogromne milosti.
Trnoviti počeci novog života
Zatim je došlo vrijeme čišćenja i traženja poziva. Nisam mogla mirovati i čekati što će se sljedeće dogoditi, stalno sam tražila još više. Htjela sam nadoknaditi sve propušteno, upijala sam kao spužva sve vezano uz vjeru. Presudilo je i zaljubljivanje u mlađeg dečka iz zajednice, koji je osjećao poziv na posvećeni život. To borbeno vrijeme prvih koraka u vjeri puno mi je pomogao, bio je često tu za mene i iskre su se brzo rodile. Znali smo oboje da od te veze nema ništa, ali to nas nije spriječilo da se ne zaljubimo. Trajalo je kratko sve to, ali je bilo vrlo intenzivno razdoblje. Prekinuli smo vezu, on je otišao u ljetni kamp kao vrstu pripreme za ulazak u sjemenište, i ja sam bila slomljena.
Dugo mi je trebalo da izbacim ogromnu gorčinu iz sebe, najviše zbog moje oholosti i osjećaja da mi je dužan nešto, neku ispriku. Dobar dio problema je ležao i u nečistoći koju smo živjeli, pa su se rane samo lijepile jedna za drugu. Ipak mi je bilo na neki način lakše da je u sjemeništu, nego da ima drugu djevojku. Znam da je to bilo jako sebično, ali sam pokušavala naći utjehu u racionaliziranju. Znam da su me i njegove molitve spasile od puno novih padova koji su mogli doći. Bog me postupno čistio i čuvao za nešto drugo. Čak sam razmišljala o posvećenom životu, nekad mi se činilo da sam zaista i ja pozvana na to, tako da sam samoinicijativno išla na iskustva u samostane, bila u kontaktu s časnim sestrama u klauzuri i zaista pokušavala naći svoj put.
Odlazak u misiju i iskustvo Božje Providnosti
U svemu tome se otvorila jedna opcija koja je kasnije promijenila tijek mog života. Uzela sam pauzu na poslu tj. godinu neplaćenog i otišla u misiju u Užice, u Srbiju. Ta misija je bila unutar Neokatekumenskog puta i bila je tek osnovana. Tamo su bile četiri obitelji iz raznih krajeva svijeta, svećenik, bogoslov, dvije djevojke i jedan mladić, laici kao ja. Ja sam zapravo trebala ići u misiju u Sarajevo, ali je Bog promijenio plan u zadnji čas. Otišla sam baš u tu misiju da pomažem jednom dječaku s autizmom, iako nisam s time imala nikakvog iskustva. Ta godina je promijenila sve.
Važno je reći da se u misiju odlazi s ušteđevinom (iako se ne mora ni to), a nakon što to nestane, živi se od providnosti. Meni je taj period započeo točno u vremenu došašća i bio je vrlo bolan. Tamo smo uredno plaćali stan i režije, tako da smo nekad tjesteninu jele skoro svaki dan u tjednu. Zanimljivo, nikad nisam bila gladna niti mi je što bitno nedostajalo. To iskustvo mi jako puno pomaže i danas. Lijep je taj osjećaj slobode kada ti ništa ne treba, jer imaš sve, a novac uopće nemaš. Djeluje kao čista ludost naspram današnjeg konzumerizma.
Neočekivan razvoj događaja zbog kojeg su isplivale stare rane
Tamo sam upoznala svog sadašnjeg muža. On je onaj bogoslov iz misije. Na prvi pogled me uopće nije privukao, baš se sjećam da sam osjetila olakšanje u tom smislu i bila sam sigurna da mi neće biti napast. „How-yes-no“, rekli bismo u Bosni. Sve je to krenulo pomalo, preko zajedničkih stvari koje smo radili u misiji, druženja, da bi prešlo na dopisivanje i eto već nakon nekoliko mjeseci smo pisali o vrlo ozbiljnim stvarima i nisam ni shvatila da mi je vrhunac dana bio susret s njim na misi u župi. Bitno je spomenuti da je on iz Južne Amerike; znači, nešto prilično drukčije od našeg mentaliteta i mlađi je od mene šest i pol godina. Ništa od toga ne bi bila tolika prepreka da nije bio bogoslov. Ja sam pokraj njega osjećala neki neobičan mir i to me jako zbunjivalo.
Na kraju te godine u misiji razgovarali smo o našim osjećajima i odjednom me poljubio. Jako sam se zbunila, dugo vremena je prošlo da sam se borila živjeti čistoću i nisam imala dečka. Taj poljubac je sve rasplamsao u meni. Zapravo sam dugo vremena bježala od braka, kako zbog rana iz djetinjstva tako i zbog uvjerenja da me nitko neće moći voljeti takvu kakva jesam. Puno toga sam se trudila potisnuti i zakopati negdje duboko u sebi.
Neslavan povratak iz misije doživjela sam kao neuspjeh
Kako se u misiji ne može ostati kao laikinja ako se zaljubiš, i to baš u bogoslova, pokunjene glave i razočarana vratila sam se na posao. Osjećala sam kao da me braća iz zajednice osuđuju, kao da sam napravila veliku pogrešku i to mi je teško padalo. Zapravo sam se povlačila u svoju bol, oholo odbijala pomoć, a bilo je teško nekome objasniti sve što sam osjećala i proživljavala tada. Osjećala sam taj povratak kao osobni neuspjeh, kao da sam nekoga iznevjerila i ponekad me bilo skoro pa sram same sebe. Bila sam u velikim kušnjama i krizama vjere. Zaista sam se pitala gdje je Bog u svemu tome i osuđuje li me i On. To razdoblje je bilo vrijeme novih borbi i činilo se da mu nema kraja.
Razdoblje samoće i osobnog propitivanja
Moj nesuđeni dečko je po preporuci odlučio ostati u sjemeništu, nakon nekoliko mjeseci je otišao kući na neko vrijeme da razmisli o pozivu. Oboje smo promijenili brojeve telefona, ali smo se ipak i dalje dopisivali. Bilo je to teško razdoblje odnosa na daljinu, nismo mogli odlučiti što dalje, on je bio zbunjen više od mene i na kraju sam shvatila da moramo prekinuti taj odnos. Nisam htjela imati na savjesti njegov poziv, ako ga ima, i znala sam da moramo prekinuti kontakt da bismo mogli odlučiti jasno.
To je bilo potrebno oboma iako je njemu bilo vjerojatno i teže jer je morao donijeti važnu odluku. Ja sam mislila da sam već odlučila, ali bilo je potrebno da se u to dobro uvjerim. Pola godine nismo imali nikakav kontakt, od toga prvih nekoliko mjeseci uopće nisam ni znala gdje je. Trpjela sam užasno u sebi, svaki dan sam mislila na njega. Molila sam Boga da makne te osjećaje iz mog srca ako želi, ali nije to napravio. Ta neizvjesnost je bila velika kušnja za oboje.
Nakon pola godine muke on se javio prvi i opet smo se počeli dopisivati. Djelovalo mi je nestvarno dok ga nisam vidjela prvi put nakon godinu dana. Sve je djelovalo kao da se nastavilo tamo gdje je stalo i bilo mi je vrlo prirodno biti s njim, makar vrlo kratko. Nakon nekoliko mjeseci je izašao iz sjemeništa i otišao kući. Ja sam dala otkaz za Božić, na kraju polugodišta i krenula ponovo u nepoznato, ovaj put čak na drugi kontinent.
Odluka je donesena – nastavljamo zajedno u ljubavi
Brzo smo se vjenčali, nakon nekoliko mjeseci i započeli novi život. Sljedeće godine smo dobili sina, dvije godine poslije kćer. Dok sam bila trudna drugi put, moj tata je pretrpio težak moždani udar. Moj jedini brat je tada bio u Kini tako da smo razmišljali tko će se vratiti doma. U Boliviji je posao u pandemiji jako oslabio, tako da smo financijski teško živjeli. Odlučili smo se vratiti u Hrvatsku iako odluka nije bila nimalo laka. Sada smo tu u Hrvatskoj, čekamo drugu curicu, tj. treće dijete i uzbudljivo je kao i do sada. Izazova nikad ne nedostaje.
Ja sam doma s djecom, nekad imam napasti i razmišljam je li moj poziv biti kućanica. Nekad mi je neugodno opravdavati se kada kažem da imam diplomu profesorice i ne radim u struci. Poslije se pitam zašto se tako osjeća, pa shvatim da upadam u klopke svjetovnog mentaliteta i da se želim uklopiti u društvo, a to sigurno nije biti doma s djecom i brinuti se samo o kućanstvu. Ohrabruju me iskustva drugih žena koje su donijele istu odluku, iako ih u mojoj okolini nema valjda nikako, bar ih još nisam upoznala.
Svakodnevica mi pomaže rasti u vjeri i povjerenju u Gospodina
Vidim koliko mi je teško nekada ući u moju konkretnu stvarnost i radosno služiti mužu i djeci, osjećam da me ostanak doma itekako posvećuje i vodi ka poniznosti, posebno kada muž kaže ne za neku kupovinu. Teško mi je nekad sve to prihvatiti, ali vidim da Bog čini čuda u toj svakodnevici. Prepoznajem sve te sitne nevidljive poslove kao poziv na slavljenje Njega i na zahvaljivanje. Također otkrivam nove želje i talente koje želim razviti, a rad na sebi na koji me potiču moja djeca je već samo po sebi cjeloživotno učenje. Nekad budem zabrinuta za materijalne stvari i vidim koliko mi još fali vjere i pouzdanja u Njegovu providnost.
Ljubljena sam kći i znam da će sve biti dobro
Puno toga sam vjerojatno zaboravila spomenuti, teško je cijeli život staviti na papir. Želim dati slavu Bogu na svemu što je učinio, i čini i dalje u mom životu. U Kristu sam našla sebe, svoj izgubljeni identitet, sve što mi svijet nije mogao dati. Borim se i dalje sa svojim slabostima, padam i ustajem, sumnjam i svađam se s Bogom, ali na kraju uvijek čujem u sebi: „Volim te takvu kakva jesi, ti si moja ljubljena kći.” Naravno, nekad prođem kroz velike muke dok ne čujem taj glas i ne čujem ga baš uvijek kad trebam, ali znam – imam Oca i Majku na Nebu koji se brinu za mene.
Teško mi je i dalje prepustiti kontrolu nad svojim životom, ali Bog me odgaja kao pravi Otac i pedagog i znam da će sve izvesti na dobro. Samo ga trebam ljubiti i ne sumnjati da sam Njegova ljubljena kćer.
Jelena Barbir – Žena vrsna
Foto: Brooke Cagle – Unsplash
