Kolega Ramon me je, i ne hoteći, prije Facebook-a podsjetio da je vrijeme za još jedan trobojni tekst…
Naime, baš danas za oko mu je zapeo privjesak s Vodotornjem kojeg nosim na ključevima. Nije mu bilo previše jasno kakav je to oblik, a još manje zašto sam se toliko rastužila kad sam prije nekoliko dana mislila da sam ga izgubila. Na traljavo englesko – španjolskom uz prekomjernu gestikulaciju pokušala sam mu objasniti povijest 90-ih.
Pitao me i pitao, a ja sam se trudila poslužiti onim jadnim preostalim školskim znanjem koje svake godine sve više i više blijedi. Na koncu me je pitao: “Pa dobro, Marta, ali što to znači za tebe?“
Što to znači za tebe?
Pred oči mi je iskočila nekada davno pogledana televizijska reportaža. Kći nekog od projektanta ili arhitekta koji su radili na osmišljavanju i izgradnji Vodotornja davala je izjavu. Tom se prilikom prisjetila svoje strepnje kada je kao tada mala djevojčica slušala o granatiranju Vukovara. Znala je koliko je truda, rada i ponajviše ljubavi njezin otac uložio u njegovo „rađanje“ te se nakon primanja vijesti okrenula ocu tužno govoreći da će tolike granate srušiti njegov vodotoranj. Ipak, otac joj je sasvim mirno odgovorio: „Ne brini, nikada ga neće moći srušiti“.
„Nadu.“ – tiho sam zaustila i zasuzila. I tek je onda Ramon bio zadovoljan odgovorom.
Ipak, moje su suze još nekoliko puta potekle. Točnije, nisu prestajale tijekom Mise zadušnice u Parlamentu.
Stari svećenik pred hrvatskom političkom elitom s boli tvrdo konstatira „Nekada se čini kao da su najbolje prošli oni koji su poginuli.“
Bolan muk. A u mojoj glavi tutnjave, koraci, neisplakane priče i neobjašnjena bol nebrojenih koji će za nekoliko dana, po tko zna koji put hodati u Koloni. Onako sa strane. Bez previše riječi i pompoznih naslova. Bez priznanja i objava na društvenim mrežama. Bez busanja i veličanja sebe. Tiho. Dostojanstveno. Iz prikrajka.
Jedno obećanje ostaje uspravno i dostojanstveno i kad se sve drugo ruši
Svećenik dalje doziva moju pozornost… Upozorava na razrušene obitelji, neodana priznanja, neizliječene rane, nezadovoljenu pravdu; na one koji tugu i bol liječe na krivim mjestima i krivim načinima…
Čuje li ga tko? Čuje li ih tko?
Nažalost, ne možemo znati.
Međutim i dalje hrabri istina da naša nada ne leži u mudrim riječima, u snazi moćnika, niti u povremenom i prigodnom povlađivanju uglednika.
Naša nada leži u obećanju u Život koji Krist daje. Obećanju po kojem smo se svi možemo spasiti. Imati Domovinu. Po kojem ni jedna žrtva nije uzaludna. Ni jedna suza prolivena nezamijećeno. Ni jedan korak uzaludan.
Obećanje koje i kada se sve naizgled ruši, ostaje uspravno i dostojanstveno. Baš kao naš Vodotoranj.
Marta Kunčević – Žena vrsna
Foto: Katarina Kutleša – Unsplash
